Prilike za učenje u životu se dešavaju svakodnevno, kažu da mudar čovjek uči uvijek i od svakoga. Kao neko ko rukovodi operativnim proizvodnim funkcionisanjem jednog od najvećih proizvođača hrane u jugoistočnoj Evropi u situaciji kada nakon katastrofalnog požara gubi 70% ukupnih proizvodnih kapaciteta, a ubrzo zatim prolazi kroz probleme izazvane poplavom, i konačno kao neko ko je rukovodio u toku vanrednog stanja zbog COVID-19, smatram da sam na neki čudan način bio privilegovan, jer sam stekao znanja i iskustvo koja mi nijedan privredni subjekat i nijedan poslovni trening ne bi mogao simulirati, a kamoli realizovati u stvarnosti. I sve ovo u periodu od 20 mjeseci. Zato ću dati kratak siže sopstvenog razmišljanja i zapitati se…
Da, mnogo toga je drugačije danas nego što je to bilo prije samo 20 ili 30 godina. Današnja konstalacija odnosa predstavlja osnov za sve ono šarenilo proizvoda koje prosječan potrošač/kupac/konzument svakodnevno može da ugleda na policama čak i najmanjeg marketa „na uglu zgrade“, a kamoli gigantskih prodajnih objekata koji raspolažu prodajnim površinama od više hiljada kvadratnih metara. Uzimajući u obzir svakodnevnu potrebu da kupujemo, a to znači biramo ili tragamo za nečim novim, postavlja se veliko pitanje za proizvođače koji se pored konvencionalnih komercijalnih recepata bore za svoje „parče prodajne police“, šta još mogu da urade da bi bili prvi izbor kupca, sve uz pretpostavku da su odnos kvaliteta i cijene proizvoda minimalno na medijani ili u gornjem dijelu grupe u okviru koje se tržišno takmiče. Sve ovo su pitanja koja egzistiraju u normalnom, svakodnevnom poslovnom okruženju.
No, nastupe situacije koje izmjeste težište iz centra i pomjere ga na neko novo mjesto. Jedna takva situacija je nastupila prije nepuna dva mjeseca, a traje u nešto izmjenjenom obliku i sada – COVID-19. Ovo su situacije kada se postave bazična pitanja: ima li dovoljno dostupne hrane, ima li lijekova, kako se kretati i snabdjevati?
Ovo je momenat kada se sve redovne naučne teorije i prakse ili poljuljaju ili potpuno padnu u vodu. Pitanje je koliko je za koga ova „vježba“ kojoj smo imali priliku prisustvovati bila korisna, ko se kako snašao i ko je šta naučio.
Situacija u kojoj se gotovo čitav svijet našao i u kojoj se još uvijek nalazimo, posebno je fokusirala svjetlosni snop na logističku kariku lanca snabdjevanja. Nisu se slučajno gotovo sve države u vanrednim stanjima direktno uključivale u logistiku, posebno vodeći računa o logistici vezanoj za prehranu i medicinsku zaštitu sopstvenog stanovništva.
Data nam je prilika da se pripremimo, imali smo mogućnost da naučimo, mogli smo vidjeti gdje i šta su slabe karike. Imamo mogućnost da se korigujemo, ispravimo ono što je uočeno kao slabost, ako je uočeno ili možda nije…
Mnogo je već toga napisano, testirano, mjereno, unapređeno, razvijano na polju logistike, ali ima još mnogo toga da se doda. Mogućnosti lanca snabdjevanja su neslućene i čini mi se da ponekad imaju brzinu razvoja koja može da konkuriše informatičkim tehnologijama. Upravo ta brzina i takva mogućnost razvoja grade sopstvenu mrežu u kojoj će oni koji prepoznaju ili još bolje izgrade sopstvene lavirinte u tim mrežama, biti pobjednici.
Razvoj konkurentnosti, kako tržišta proizvoda, tako i tržišta usluga se dešava i ono je nezaustavljivo. Sposobnost predviđanja baziranog na analitici i trendovima, predikciji budućih potreba savremenog potrošačkog društva i kreiranja novog, boljeg i prilagođenog paketa usluga igraće ključnu ulogu u tržišnoj utakmici ili bolje reći sprintu u kome se danas nalazimo. Vanredna stanja poput ovog posljednjeg (COVID-19) svakako su katalizatori koji tjeraju sve one koji se nalaze u privredi (proizvodnja, trgovina, usluge…) da razmisle još jednom i da otkriju šta sve može da se radi drugačije, bolje i efikasnije. Dobar dio odgovora leži u riječima logika i kombinatorika, a to se u poslovnom svijetu objedinjeno naziva logistikom. Pobjediće oni koji budu imali najbolju kombinatoriku i najveću fleksibilnost. U Srbiji smo u proteklih pedesetak dana mogli vidjeti i jedne i druge.