Legenda jugoslovenskog i hrvatskog novinarstva Pero Zlatar preminuo je u 86. godini i za sobom, na putu ka „večnim lovištima“, ostavio briljantnu karijeru i jednu vrstu novinarske filozofije.
U jednom intervjuu pre dve godine, govorio je o sebi kao novinaru i o tezi da je ta profesija dijagnoza.
„Mnogo toga što je za većinu muškadije uobičajeno ne znam činiti. Ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela, pa sam, prema tome, daleko od toga da bi ih mogao izglačati; budući da panično zazirem od toga da mi ruke budu u masnoj vodi bježim kao vrag od križa od pranja suđa; ne bih umio zašiti otpalo dugme na košulji i na odijelu; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece… i još koješta zbog čega sam u kući posvemašna neznalica, ‘niš koristi’. Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta“, rekao je tada.
Pero Zlatar bio je urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status – Plavi Vjesnik, Studio i Arena. Novine koje su imale „svetske“ tiraže i popularnost.
I to u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju.
„Upravo stoga sam se priklanjao tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika – mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje. Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga. Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašto da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država. Zar pekinški Ženmin žibao (Glas naroda) smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo ranije – samo malko drugačije.“
Na pitanje šta je bolje sada, a šta je bilo tada dao je vrlo jednostavan odgovor…
„Među onima koji su skrbili o unutarnjoj i vanjskoj politici razlika je što su u komunističkoj eri slušali Kurtu, a ovi sada, u višestranačju, slušaju Murtu.“
A o novinarstvu nekada i sada?
„Internet je dobrano obogaljio tiskano novinstvo. Ali novine nikada neće prestati živjeti. Rado se sjetim riječi veličajnoga filmskog redatelja Luisa Bunuela kad su ga pitali: što bi najprije učinio kad bi ga trideset godina poslije smrti iznova oživjeli: „Otišao bih i kupio novine!“, uzvratio je. I ja bih tako.“
Tako će za 30 godina legendarni novinar, publicista, direktor Dinama i Cibone, nesuđeni hotelski recepcioner i sportski menadžer, pročitati da je trideset godina od kako je preminuo i samo će se nasmejati.
Jer će i tada biti i dalje živ…
Verica
Predivno stivo "Sarmeri bez pokrica" cu ponovo procitati.. Posle 35 godina.. . Preporucujem svima!