„Bacio je lopticu u zrak i udario je svom preostalom snagom. Ko joj j..e mater“: Kako je Ivanišević osvojio Vimbldon

Samo otvaranje boce davno negdje zaboravljenog vina, olakšanje čepa zarobljenog četrnaest godina i onaj dijelić tišine nakon toga imaju zvuk poput asa u finalu Wimbledona. A ovo je bio drugi zaredom, dvadeset sedmi ukupno. I meč lopta.

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, četiri sata i pet minuta poslijepodne. Petnaest hiljada ljudi na tribinama Centre Courta potpuno je izvan kontrole, mašu zastavama i šalovima, skaču, skandiraju, psuju, smiju se, urlaju i pjevaju, kao da se na centralnom terenu All England Lawn Tennis & Croquet Cluba igra finale nogometnog FA Kupa, a ne najstarijeg, najuglednijeg i najkonzervativnijeg svjetskog teniskog turnira.

Na semaforu stoji: Goran Ivanisevic vs. Patrick Rafter 2:2 – 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 8:7 – 40:30. Nakon pet titanskih setova i gotovo tri sata igre, kraj stotinu i petnaestog Wimbledona samo je jedan servis daleko. Glavni sudac, Portugalac Jorge Diaz, iscrpljen ponavlja „Thank you, players are ready… Quiet, please!“.

Gore, u loži, Srđan Ivanišević visi na rubu srčanog udara, a trener Mario Tudor već je dobrih pola sata klinički lud. Nikola Pilić jedini se, krajnjim naporom, nekako drži na okupu. Hiljadu i pol kilometara južnije, svih dvjesto pedeset hiljada Splićana oduzeto gleda u televizore, ako je tko od infarkta i umro, nitko ga ne dira. Zvat će pogrebnika kad završi meč. Samo dvije osobe u cijelom gradu ne gledaju prijenos: na drugom katu jedne kuće na Mejama, nervozna domaćica u kuhinji priprema ručak, a kćerka joj je pod tabletama za smirenje, zaključana u sobi. U Londonu, njezin brat na mreži zove ball-boya i traži lopticu kojom je maloprije pogodio as.

Goran se vraća na servis liniju i briše lice šugamanom. To je dakle to. Meč lopta, lopta za titulu. Prvi championship-point na Centre Courtu u cijelom životu, prva meč lopta za neki grand slam uopće. Dugo je čekao, ovo mu je četrnaesti Wimbledon. I četvrto finale. Još nije imao osobnu kartu kad je prvi put nastupio ovdje! Ušao je u ljeto 1988. kroz kapiju All England Cluba kao Alisa u zemlju čudesa i ostvario svoj dječački san. Onaj drugi je odavno prestao sanjati – finale Wimbledona, 2:2 u setovima, 8:7 u petom, 40:30 i servis za titulu.

Vraća ručnik sakupljaču loptica i gleda u nebo: jebote, kako sam se našao ovdje?

PRVA MEČ LOPTA

Pola godine ranije stigao je na turnir u Brightonu, kao 136. igrač svijeta, s najnižim rankingom otkako je punoljetan. Malobrojna engleska publika toplo je pozdravila svog nekadašnjeg heroja. Bilo je nekako sjetno, kao uvijek kad šampioni u sutonu karijere stižu u mali grad. A volio je i on Englesku: na Otoku je, uostalom, posljednji put uopće nekoga pobijedio, prije punih pola godine, na Queensu. Sedam turnira prošlo je otada, na svih sedam ispao je u prvom kolu, i svih sedam puta u hotelskoj sobi tupo piljio u onu istu točku.

Uspio je, nekako. U tri seta pao je Gianluca Pozzi. U drugom kolu Korejac Hyung Taik-Lee, devedeset deveti igrač svijeta. Prvi set, dvostruka servis greška i ode prvi reket. Drugi set, Korejac ga jebe asevima i ode drugi reket. Treći set, opet dvostruka servis greška za Hyungov brejk i ode treći reket. Goran otvara torbu, ali nema više reketa. Prvi i jedini put u historiji modernog tenisa, igrač je predao meč jer je ostao bez reketa. Čuveni wimbledonski sudac Alan Mills objavio je „Due to lack of appropriate equipment – game, set and match Lee“, a poluprazna dvorana odjekivala je zvižducima i smijehom.

Novu godinu dočekao je u Dohi i ispao odmah u prvom kolu. Sam sa sobom, tupo piljeći u onu točku na zidu hotelske sobe, pokušavao je naći razlog da igra. Neki, bilo koji. Novinaru Timesa je priznao, osamdesetih je počeo igrati za sestru oboljelu od raka, devedesetih za Hrvatsku u ratu, a sada više nema ni za koga ni za što. „Možda konačno za sebe?“, podsjetio ga je novinar. „Možda“, rezignirano je odgovorio Zec. „Ali ja ne volim sebe baš toliko.“

Lijevo rame boljelo ga je, kako bi on to rekao, „u pizdu materinu“, valjalo je operirati, a to u tridesetoj znači kraj karijere. Prvi put je pomislio kako je možda vrijeme. Umoran je, ostario, počeo se čak i bojati letenja avionom! Pa ipak, pokušavao je sastaviti krhotine i složiti nešto za kraj. Još ga je zabavljalo igrati, ali „letjeti osamnaest sati da bi izgubio u prvom kolu, tu više nije bilo ničeg zabavnog.“ U zadnjih deset mjeseci pobijedio je ukupno tri puta! Bio je još samo jedan način da nekoga dobije: da se javi na kakav challenger.

I prijavio se za Heilbronn, maleni challenger u njemačkom Talheimu. Nekada drugi igrač svijeta, trostruki finalist Wimbledona i jedna od najvećih zvijezda ovoga sporta, zatekao se kako strogom ekonomu terena u Talheimu plaća limenku loptica za trening. „Deset dolara. Ako ih ne razdužiš, ne vraćaju pare. A ručnik dobijaš samo kad igraš meč“, smješkao se kiselo. „Prilično nisko, zar ne?“

Nisko? Nikad niže. Nije uspio dobiti niti taj challenger, pa je uoči ljeta stigao u Queens kao 124. igrač svijeta. Pristojni Englezi tamo će mu za dobra, stara vremena uručiti wild-card za Wimbledon. Kurtoazno, onako kako se dijele nagrade za životno djelo. Da se prije operacije i penzije još jednom pozdravi s londonskom publikom.

Već sutradan, u prvom kolu Queensa, izbacio ga je Cristiano Caratti, 194. igrač svijeta, anonimni challenger-igrač što će ostatak života djeci pričati kako je jednom pobijedio čovjeka koji je dobijao Samprasa. Sam sa sobom u hotelskoj sobi, Goran je tupo piljio u pozivnicu s kićenim grbom All England Cluba i shvatio da je stigao do kraja.

Takav – nezaboravljen, ali prežaljen, otpisan i sto dvadeset peti – Goran Ivanišević je početkom ljeta 2001. stigao na svoj možda posljednji Wimbledon, s trideset godina na betežnim ramenima, pozivnicom u džepu, dvije majice i tri reketa u torbi. Njegov sponzori, Sergio Tacchini i Head, taman su toliko vjerovali u njega. Jedna majica za trening, druga za prvo kolo, treća neće trebati. I tri reketa, za svaki set po jedan.

DRUGA MEČ LOPTA, PRVI SERVIS

Samo dva tjedna kasnije, Goran stoji na osnovnoj crti Centre Courta i servira za gem, set i meč, najljepšu priču u svih stotinu petnaest godina Wimbledona i najveću senzaciju u cjelokupnoj povijesti tenisa. „Thank you! Quiet, please!“ Konačno, petnaest hiljada poludjelih gledatelja nekako se smiruje. Goran se kratko koncentrira, isteže i odapinje bombu, a ona pada jednu vlat trave od aut-linije. Težak zborni uzdah ispresjecan ženskim vriskovima. Drugi servis.

Goran kratko gleda Raftera i odlučuje: pokušat će zabiti as. Jednom u životu čovjek je četvrti put u finalu Wimbledona. As iz drugog servisa?!? Tko normalan meč loptu, finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa?! Nitko normalan.

Goran, međutim, nije taj. Odapinje novu bombu, a loptica, jasno, ispada iz terena duboko u aut. „Deuce!“ Četrnaesta njegova dvostruka servis greška u meču! Publika je na rubu. Pustim Splitom zavijaju sirene Hitne pomoći. „Quiet, please!“ Prelazi onda na drugu stranu, kratko se koncentrira i puca u onaj isti kut. Rafter uspjeva tek vratiti je u mrežu. „Advantage Ivanisevic.“ Uf. Druga meč lopta.

Goran se vraća na servis liniju. Rame ubija, a u glavi građanski rat. Ona trojica unutra, tri Gorana s kojima je protekla dva tjedna zabavljao novinare u All England Clubu, glasno se svađaju. Ti to možeš, ohrabruje ga prvi. Ti si jebeni luzerski govnar i zajebat ćeš opet, prezirno će drugi. Kao što si zajebao baš svaki put. Ne seri, uzvraća prvi. Pustite čovika da servira, upada treći, ovo je meč lopta za Wimbledon, pičkavanmaterinaglupa! „Quiet, please!“, prekinuo ih je sudac.

Goran je zatvorio oči. Kad bi sad ušao as! Dvije stotine i trinaest aseva ispucao je u protekla dva tjedna, a njemu treba još samo jedan. Samo još jedan jebeni as dijeli ga od onog vremenskog portala kroz koji se iz stvarnog života ulazi u onaj otmjeni klub u kojemu batleri nose čaj osvajačima Wimbledona. Samo ih je trideset živih na svijetu.

Prva je loptica ostala u mreži. Izvadio je iz džepa drugu. Gleda nju, gleda Raftera. As iz drugog servisa, ponovo!?! Tko normalan i drugu meč loptu, finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa?! Nitko normalan. Bacio je lopticu u zrak i udario je svom preostalom snagom. Ko joj jebe mater.

DRUGA MEČ LOPTA, DRUGI SERVIS

U pričama poput ove, dok meč lopta za pobjedu na Wimbledonu putuje dvjesto na sat, vrijeme se načas zaustavi, a čovjek je dijelić sekunde mrtav. Baš ono, mrtav. Srce utihne, krv stane, a pluća se umire. Pa se cijeli život, kažu, odvrti pred očima, kao kakav smiješan, brzi nijemi film.

Gleda Goran sakupljača loptica u kutu, i vidi onog malog Zeca na pionirskom turniru u Varaždinu. A mali Zec zamišlja da je finale Wimbledona. Jedan bekend završava mu, međutim, u autu i Zec potpuno gubi živce, pa počinje protivnikove servise hvatati – rukom. Na svoj servis, okreće mu leđa i rezignirano lupa lopticu u ogradu. Iznerviran, zajebava se tako do kraja seta. A otac popizdio. Kao onda kad mu je donio dva nova reketa – četiri mjeseca radio je kao konj da bi mu ih kupio, tristo njemačkih maraka svaki – a mali kreten igrao s nekim rekreativcem i oba razbio u dvije minute. Ganjao ga otac od Firula do Kineskog zida.

Tako je rođen Goran Ivanišević, neprilagođeni mladić koji će desetak godina kasnije cijelu naciju dovesti do psihijatrije. Svijetu se predstavio 1990., jedva punoljetan, izbacivši u prvom kolu Roland Garrosa lanjskog pobjednika Borisa Beckera. Mjesec dana kasnije opet su se sreli u polufinalu Wimbledona, Zec je imao 1:0 u setovima, brejk viška u drugom, servis za 2:0 i… jebiga. Čuveni Ion Tiriac izrekao je tada ono slavno proročanstvo: „Ovaj mali će uzeti pet Wimbledona zaredom.“

Dvije godine stariji i blesaviji, 1992. stigao je na Wimbledon kao standardni član Top Tena, spreman da pobijedi svakoga na svijetu. U osmini finala pao je Ivan Lendl sa svih svojih osam Grand Slamova, u četvrtfinalu drugi igrač svijeta Stefan Edberg sa oba svoja Wimbledona, u polufinalu onaj strašni klinac s trećeg mjesta ATP-ljestvice, za kojega se već godinama govorilo – „zapamtite to ime, Pete Sampras“.

U finalu ga je čekala još jedna nova zvijezda, Andre Agassi, tiha patnja svih gimnazijalki svijeta, što je izgledao kao da je pobjegao s MTV-a. Danas je lako biti pametan, danas – dok ona druga meč-lopta leti prema Rafteru – Goran zna da je to bio taj, najvažniji meč njegova života, onaj vremenski portal, raskršće na kojemu je birao kojim će putem.

Svatko u životu igra jedan takav meč, svatko jednom igra svoje finale Wimbledona, samo neki ga igraju na Centre Courtu. Zec je tamo bio 5. srpnja 1992.: prvi set dobio je nakon drame u tie-breaku, sljedeća dva izgubio po 4:6, a onda je ubio Agassija u četvrtom 6:1. Užgao mu se palac, rekli bi u Splitu, sve je ulazilo, bio mu je teren velik kao Hajdukovo igralište. I odmah na početku petog, brejk-lopta za Gorana.

Danas zna, to je bio taj trenutak. Nedjelja je, pet popodne, dvadeset ti je godina i u finalu si Wimbledona, imaš 2:2 u setovima i brejk-loptu na početku petog, protivnik je u knock-downu, a tebi od samopouzdanja jaja natečena kao balote. Direktor si turnira, kontroliraš i gem i meč i cijeli Wimbledon i englesku klimu i tečaj funte, zajebavaš se, vraćaš servis lijevom rukom – dobro, pomaže ako si lijevak – i ulazi ti dobar bekend-retern.

S tog raskršća, s osnovne crte nakon dobrog bekend-reterna na brejk-loptu, dva su pravca: jednim strpljivo puštaš Agassija da pogriješi i čuvaš brejk do kraja, sa dvadeset si wimbledonski prvak i u sljedećih deset godina uzimaš onih Tiriacovih pet Wimbledona zaredom, još neki refužo, poneki US Open i Australiju da se nađe, i odlaziš u penziju kao jedan od najvećih svih vremena.

Drugim pravcem… eh, drugi pravac: njime na onaj retern izlaziš na mrežu, Agassi je u zamci, jedva stiže lopticu, nespretno, okvirom reketa, a ona se odbija nebu pod Concorde, pa te u visokom luku preskače i pada, pičkalijojmaterina, točno na crtu. Nakon čega gubiš taj gem, pa svoj servis, i set i finale, više nikad ne osvajaš Wimbledon, i odlaziš u penziju kao službeno najveći igrač koji nikad nije uzeo nijedan grand slam. „Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće“, kažeš na kraju na konferenciji za novinare, a oni se smiju kao hijene.

I danas, dok ona druga meč-lopta leti prema Rafteru, traju kafanske polemike oko toga što bi bilo da je te nedjelje imao samo malo, samo mrvu Agassijeve sreće, i da je ona loptica bila jedna, bilo koja, od ostalih devet stotina devedeset devet koje bi od okvira reketa završile negdje u jugozapadnom Londonu. To je bio taj meč.

Da, bila su kasnije još dva wimbledonska finala, oba protiv Samprasa, sada već najboljeg ikad. U prvom 1996. pegla, 0:3, dva seta u tie-breaku, treći u kurcu. U drugom, 1998., opet je bio blizu, onaj linijski ćoro mu je na 1:0 u setovima i set loptu u drugom, nakon dva dana razmišljanja zvao aut. Da je tada bilo 2:0… „Hvala svima, idem se sad ubiti“, rekao je na kraju konferencije za novinare. Znao je da je to bila njegova posljednja šansa.

Treći poraz u finalu Wimbledona ga je uništio. Nikad više neće osvojiti nijedan turnir, tvrda će mu glava postati preteška za ramena, lijevo će početi škripati i krenut će strmoglavi, nezaustavljivi pad niz ATP-ljestvicu. Posljednji osvojeni turnir u životu ostat će tako Croatian Indoors kod kuće, na splitskim Gripama, uoči tog Wimbledona 1998. Možda je tako bilo zapisano. Od Firula do Gripa deset je minuta pješice, a deset godina životom.

Nekom drugom bilo bi to dosta života za umrijeti deset puta, ali ne i Goranu. „Ne znan di san se Bogu zamirija.“ Jer, jebeš sva dvadeset dva turnira, jebeš svih dvadeset milijuna dolara, jebeš obje olimpijske bronce, jebeš sve. Njegov svijet dijelio se na Wimbledon i challengere na kojima se plaćaju loptice za trening. I svi ti turniri, svi veliki mečevi, sve pobjede i svi porazi, svi asevi, sve zajebancije i sve kazne – a „više sam kazni platio nego što neki tenisači zarade u cijeloj karijeri“ – sva tri finala Wimbledona, sve tri godine mučenja s ramenom i sva tri slomljena reketa u Brightonu, sve mu je poput filma prošlo kroz glavu dok je ona druga meč lopta letjela dvjesto na sat prema zaleđenom Patricku Rafteru.

TREĆA MEČ LOPTA

Dobro, to se tako kaže, trećerazredni pisci to tako zamišljaju jer im je zgodno za priču: u zbilji, Goranu se nikakav film nije vrtio, ništa on razmišljao, zamišljao ni mislio nije. U zbilji, on je samo drugi servis na drugu meč loptu odalamio svom snagom. I pogodio, jasno – mrežu. „Deuce!“

Petnaest hiljada luđaka na tribinama Centre Courta prijetilo je revolucijom i svrgavanjem kraljice Elizabete, ili je barem tako izgledalo kad je Zec i drugu meč loptu potrošio dvostrukom servis greškom, petnaestom u meču. Dolje, iza Trsta, Dalmacija se tresla na trideset Mercallija, a Goranova majka u kuhinji nije prestajala štucati. „Thank you, quiet please…!“, nemoćno je ponavljao portugalski sudac.

Ivanišević je, vidno ostario i propao, otišao na drugu stranu. Samo da uđe prvi. I ušao je. Rafter mu je vratio točno na volej, a Goran mu s mreže gotov poen, da ne ostane dužan – pristojno vratio. Rafter je zahvalio i poslao dugu, visoku paralelu, Zec je nemoćno gledao kako mu prolazi ispred nosa – glupane!, glupane!, ponavljao je u sebi – petnaest dana putovala je ta loptica i petnaesti dan pala u… „Aut!“, zaurlao je linijski sudac. Treća meč lopta!

Tribine Centre Courta su se opasno njihale, Goran se prekrižio, čučnuo, sklopio ruke i pogledao prema nebu. Molim te, vapio je Zec. Samo još jedan poen. Nikad više ništa u životu neće tražiti, nikad više neće opsovati, nikad više neće zaigrati tenis, neka sad umre ovdje, nasred terena, boli ga kurac – ups, pardon – samo još ovaj poen! „Quiet, please!“

Otresao je lijevu ruku i nasmijao se prema publici. Izdržat će valjda još jedan servis. Budu li trebala dva, otpast će. I opet je ušao prvi! I opet mu je Rafter vratio točno na volej, i opet mu je Goran s mreže gotov poen, da ne ostane dužan, pristojno vratio. I opet je Rafter zahvalio i poslao visoku, previsoku lob paralelu, opet je Zec nemoćno gledao kako mu leti iznad glave – molinteBože, molinteBože!, ponavljao je u sebi – petnaest dana putovala je ta loptica i petnaesti se dan meko spustila u – sam kut Goranove polovice. Rascvjetale su se tribine u žuto-zelenu atomsku gljivu. I treću meč-loptu je zajebao.

Ivanišević se kratko koncentrirao – zapravo je samo čekao da se ona trojica u glavi smire – pa odapeo. Aut. Drugi servis. Sudac više nije vikao, nego molio. „Thank you! Quiet, please!“ Tri Gorana, iznurena i iscijeđena, konačno su se predala. Ne mogu više, neka bude što biti mora. Zec je sad ostao sam sa sobom. Potpuno ispražnjen odapeo je drugi servis. I to kakav! Teško da je u životu pogodio bolji drugi servis. Rafter se istegao tek da je vrati u mrežu, i nova snažna detonacija odjeknula je Londonom. Četvrta meč lopta. Četvrta!

Goranov otac je crven u licu, ozbiljno mu nije dobro. Niki Pilić ustaje, pogledom doziva Zeca i pokazuje mu rukama da se smiri. Petnaest hiljada ljudi je mrtvo. Mrtvi ljudi, a skaču. Skače Jack Nicholson u loži, skače mu supruga Lara Flynn Boyle i viče Goranu: „Kill him! Kill him!“ Ni sudac Diaz više se ne čuje, samo mrmlja nešto bezveze otvarajući usta, kao ona gospođa s televizije što između setova reklamira odstranjivač mrlja.

Goran je opet od ball-boya zatražio onu posljednju lopticu, bacio je u zrak i odapeo. Lijeva ruka otkinula mu se i pala sve tamo do linijskog suca, a loptica je iskoristila gužvu i kurvinski pobjegla u aut. Drugi servis. Hoće li ovo ikad završiti?

Pokupio je ruku, vratio je na mjesto i duboko uzdahnuo. Odlučio je: ovo će biti njegov posljednji pokušaj. Rame više ne može. Ako Rafter ovu vrati, bogami će je uhvatiti rukom. To je dobra ideja. Neće ga pamtiti kao osvajača Waraždina, pardon Wimbledona, ali zapamtit će luđaka koji je četiri puta bio u finalu i četvrti put, na svoju četvrtu meč-loptu, uhvatio protivnikov retern rukom. I tako sve do kraja meča. Nitko nikad nije napravio takvu pizdariju.

Milijardu ljudi već deset minuta ne diše, dvjesto pedeset hiljada Splićana kleči pred televizorom, a petnaest tisuća duša na Centre Courtu rastalo se za zdravom pameću. „Thank you! Quiet, please!!!“ Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, četiri sata i deset minuta popodne.

ČETVRTA MEČ LOPTA

Samo dva tjedna ranije, u ponedjeljak, 25. lipnja, na teren broj trinaest izašao je Goran Ivanišević, tridesetogodišnja zvijezda na zalasku i 125. igrač svijeta, da s wild cardom u džepu, razvaljenim lijevim ramenom, dvije majice i tri reketa u torbi odigra još jedan Wimbledon.

S druge strane stajao je švedski kvalifikant Fredrik Jonsson, ali par stotina gledatelja došlo je još jednom, možda posljednji put, vidjeti svog heroja. Sampras jest najveći svih vremena, ali takvih uvijek ima, svakih deset godina pojavi se netko najveći svih vremena. Crazy Goran, međutim, samo je jedan. Bit će zajebancije, razbit će reket, udaviti linijskog suca lopticom, napravit će nešto. Sat i pol kasnije, bio je u svlačionici. Po jedan brejk u svakom setu. Ostat će još koji dan.

U drugom kolu čekao ga je Carlos Moya. Nikad u životu nije dobio Carlosa Moyu. Pustio je ruku, zabijao aseve, zabavljao publiku onim svojim volejima između nogu i nakon četiri seta otišao u treće kolo. A tamo, američki wunderkind Andy Roddick. Četiri seta i dva sata kasnije, Ivanišević je već u drugom tjednu turnira.

Postajalo je sve ozbiljnije. Tri pobjede nije nanizao još od Basela 1999., a posljednji put u drugom tjednu nekog grand slama bio je prije točno tri godine, baš ovdje, onog ljeta kad je izgubio drugo finale od Samprasa.

Sve više novinara je na njegovim konferencijama, podsjeća na stare dane. Zec prvi put predstavlja novinarima svoj tim, tri Gorana što stanuju u njegovoj glavi. Jedan je ludi Goran, to je Goran kojega svi znate, jedini igrač na svijetu koji svoj servis gem može uvesti u deuce, a da protivnik ne dotakne lopticu – onaj što je u finalu Manchestera 1991. pobijedio Samprasa, pa deset dana kasnije u Wimbledonu izgubio od 591. igrača svijeta, teniskog trenera koji se pet godina ranije ostavio ozbiljnog igranja. Drugi je dobri Goran, onaj kojega bi svaka majka htjela za zeta, a svaki tenisač za protivnika u finalu Wimbledona. Treći je Emergency Goran – on nastupa kad se ona dvojica posvađaju.

Onda je prošlog ponedjeljka na terenu broj jedan otpuhao Grega Rusedskog u tri seta i ušao među osam. London se uskomešao. John McEnroe, koji je prvog tjedna turnira govorio kako Goran imao samo jedan udarac, ali da se servisom ne može osvojiti Wimbledon, javno je sada pojeo govno i rekao kako „nije nemoguće“. „Ovo je možda moj najbolji tenis na Wimbledonu ikad“, govorio je Zec novinarima. I u Tacchiniju su shvatili, i poslali punu torbu majica. Goran ju je, jasno, vratio: cijeli će turnir igrati u one dvije, i prati ih nakon svakog meča.

U četvrtfinalu je u četiri seta pao Marat Safin, ruski mangup s trećeg mjesta ATP-liste, i sad je već bilo jasno da se događa nešto veliko. S pozivnicom među četiri, prvi u povijesti Wimbledona. A tamo – Tim Henman, mladi džentlmen s Oxforda u svom trećem wimbledonskom polufinalu. Kolo prije izbacio je Rogera Federera, talentiranog Švicarca što je prekinuo seriju sedmerostrukog šampiona Petea Samprasa, i Englezi su potpuno poludjeli: već su vidjeli prvog Britanca s wimbledonskim peharom nakon Freda Perryja 1936. Atmosfera je bila nogometna, Aorangi Terrace iza terena broj 1, travnata padina s divovskim televizijskim ekranom – već tada poznata kao Henman Hill – nalikovala je na tribine Wembleya.

„Tu noć budio sam se svaka dva sata i gledao na sat, jer sam se bojao da ujutro neće zvoniti“, pričao je Zec. „Kad je došlo 9.30, rekao sam – diži se, Teletubbiesi počinju u deset“.

Teletubbiesi su dio svakodnevnog rituala. Cijela ekipa mora ujutro na BBC-u gledati tu dječju seriju, peru se one dvije majice, jede se ista hrana u istom restoranu, svi u loži moraju sjediti po istom rasporedu, pri izlasku na teren ne smije se ugaziti crta, u svlačionici se piša uvijek u isti pisoar. Jedan član All England Clubu i danas priča kako je jednom sam samcat pišao u klupskom toaletu, a Goran Ivanišević na vratima strpljivo čekao da završi. Od svih slobodnih pisoara, gospodin Član pišao je baš u „njegov“.

Petak, 6. srpnja, dan prvi. Počelo je gluho, pred polupraznim gledalištem. Cijela Britanija pripremila se za Henmanovo polufinale kao za Drugi svjetski rat, a on svoj historijski meč počinje pred grupicom vidno poblesavjelih Hrvata! Objašnjenje? Five o’clock tea. Gledati Tima za prvog englesko finale Wimbledona nakon šezdeset pet godina? Nije razlog da se propusti čaj u pet.

Bio je to meč, rekao bi Đorđe Balašević, i danas se priča o njemu. Prvi set, ljuta borba, svatko drži svoj servis, sve dok u dvanaestom Goran ne uzima brejk za 1:0. U drugom ista priča, svatko čuva svoj servis kao zjenicu oka, set ide u tie-break. Kod 6:6, Henman pravi mini-break i uskoro izjednačava na 1:1.

Smračilo se tustim oblacima nebo nad Londonom, smračilo se Ivaniševiću pred očima, pa bljesnulo poput munje: istu je takvu priliku za 2:0 u tie-breaku drugog seta wimbledonskog polufinala propustio protiv Beckera prije točno deset godina, nakon čega se raspao. Dovršava li se ovo desetogodišnji krug njegove nesreće? Rame je sve jače boljelo, onaj prvi Goran je preuzeo kontrolu, bauljao po terenu, divljao i nizao dvostruke servis greške. Treći set je bio gotov u petnaest minuta, Englez je dobio glatkih 6:0. Publika je u deliriju, Henman Hill se pretvorio u aktivni vulkan.

A onda, u četvrtom gemu četvrtog seta, počinje kiša, najslavnija od svih kiša koje su ikad pale u Londonu. Meč je prekinut, čovjek je dobilo materijalni dokaz da Bog postoji, a polumrtvi Ivanišević je pokupio sva tri Gorana i otišao popiti stotinjak tableta protiv bolova.

Subota, 7. srpnja, dan drugi. Goran se pribrao, četvrti čin drame se nastavlja sve do tie-breaka. Englez tamo stiže do 5:4 i samo je dva poena od finala. Nije za osobe slabijih živaca. Upada treći Goran i opet spašava, Ivanišević uzima set i meč odlazi u peti. I opet servis na servis, sve do šestog gema, i opet – kiša. Sat i pol kasnije sudac objavljuje da će se meč nastaviti u nedjelju, u terminu predviđenom za finale.

Nedjelja, 8. srpnja, dan treći. Svatko čuva svoj servis kao da mu je posljednji, a onda Goran uzima brejk u najbolje vrijeme, za 5:3, servira za finale, pogađa drugu meč loptu i ispražnjen pada na travu.

Poput Pepeljuge s pozivnicom za dvorski bal, star, ponižen i otpisan, beskućnik s dvije majice i skitnica s ATP Toura ulazi u finale Wimbledona. Britanci ga ispraćaju ovacijama: Henman je možda Englez, ali Goran je oduvijek bio njihov.

ČETVRTA MEČ LOPTA, DRUGI SERVIS

Ponedjeljak, 10. srpnja, People’s Monday. Nikad više neće se ponoviti: osam godina kasnije nad Centre Courtom bit će montiran golemi pomični krov, i londonska kiša više nikad neće finale pomaknuti u „narodni ponedjeljak“, kada umjesto lordova, šeika, celebrityja, bogataša i poslovnih partnera, tribine ispunjavaju navijači. Cijelu tu noć hiljade njih čekat će u redovima da se u 10.30 ujutro otvore blagajne, i da se dokopaju jedne od deset hiljada nerezerviranih ulaznica.

People’s Monday 2001, posljednji u historiji. Vedro je londonsko podne, petnaest hiljada razuzdanih navijača stvara zaglušujuću buku, Centre Court se šareni žutim dresovima i kockastim majicama. Goran izlazi na teren i pazi da ne ugazi crtu. U njegovoj loži danas nema Slavice Ecclestone, koja je tu bila cijeli turnir, sve do jučer, kada je zakasnila na kraj polufinala: sve mora biti isto kao jučer, pa je uljudno zamoljena da ne dolazi.

Život je ponekad baš kurvin sin – s druge strane, umjesto Agassija i prilike za savršeni završetak priče iz 1992., iz polufinala mu je na crtu doveo dobrog Australca Patricka Raftera, jednog od najsamozatajnijih i najomiljenijih igrača na Touru. Patrick je nekoć bio broj jedan i dvostruki osvajač US Opena, ovo mu je bilo drugo uzastopno wimbledonsko finale, i – kao i Zecu – posljednja šansa: još prije turnira najavio je povlačenje na kraju sezone.

Bajka je dakle bila napisana, i čekalo se još samo tko će u suton odjahati iz Londona u legendu.

Počela je u podne po britanskom vremenu, i počela je kao Goranova: odmah uzima brejk, otvara finale s 3:0 i drži servis do kraja. Dežurne ekipe Hitne pomoći u splitskom Kliničkom centru u stanju su pripravnosti. Trebat će, jer drugi set je u punat identičan prvom, ali ovaj put Rafter otvara s 3:0 i čuva servis do kraja. Atmosfera je nepodnošljivo napeta, zrakom zuji električni napon od milijun volti, da sad padne kiša bilo bi više mrtvih nego u njemačkom Blitzu nad Londonom 1940. godine.

U šestom gemu trećeg seta onaj sijedi stari lord odozgo, što je u petak poslao kišu, konačno Goranu odlučuje vratiti sve, i premotava na početak, na onaj sretni Agassijev lob u finalu Wimbledona 1992. što je obilježio cijeli Goranov život. Na Ivaniševićevu brejk loptu kod 3:2 Rafter nakon servisa izlazi na mrežu, Zec je u zamci, vraća pomalo nespretni dvoručni bekend, a balun u dugačkom luku prolazi Raftera i pada – točno na crtu. Goran dobija gem, potom i svoj servis, i set. „Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće.“

Prvi Goran tada moli da ga puste, upada na teren, zajebava se i vraća one svoje voleje kroz noge. I baš kao u prva seta, stvar se ponavlja – četvrti je identičan trećem, ali ovaj put Rafter pravi brejk za 4:2. Prvi Goran potpuno preuzima stvar, gubi živce, udara mrežu nogom, urla i psuje suca, gubi i drugi servis, 2:6, meč odlazi u peti set.

U odlučujućem setu nema tie-breaka, nema zapravo nikakvog brejka, i rezultat ide do 6:7. Goran servira za ostanak u finalu i miriše na katastrofu – jedan volej završava u mreži, jedan passing prolazi kraj Gorana kao pored turskog groblja, i odjednom je Rafter samo dva poena od wimbledonske titule. Gore, u loži, Srđan Ivanišević stavlja nitroglicerin pod jezik. Dolje, na jugu, vrelim splitskim zrakom lete televizori.

To je, dakle, to. Je li, uostalom, bio moguć drugačiji završetak? Ovo je stvarni život, niste valjda stvarno mislili da je moguće?

Naravno da jesmo: na teren utrčava Emergency Goran, nosi torbu sa gedorima i na brzinu popravlja Ivaniševićev servis. Zec potom pogađa težak volej, pa kod 15:30 najprije mrežu, pa nec, i konačno ponovljenim drugim servisom samu liniju. As iz drugog servisa!? Tko normalan finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa na dva poena od poraza?!

Rafter u nevjerici gleda u tanku bijelu liniju koja ga je dijelila od dvije meč lopte. Zec je izvukao živu glavu. I već u sljedećem gemu, hitchcockovski obrat – Goran pogađa passing života i uzima brejk. Sada je sve u njegovim rukama. Servirat će za gem, set, meč, turnir i povijest.

Osam minuta i tri meč lopte kasnije, milijardu ljudi ne diše, dvjesto pedeset hiljada Splićana kleči pred televizorom, a petnaest hiljada navijača na Centre Courtu rastalo se za zdravom pameću. „Thank you… Quiet, please!!!“

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, točno četiri sata i deset minuta poslijepopodne. Četvrti championship-point, drugi servis, što se Gorana tiče posljednji servis u životu, posljednji u historiji tenisa. Loptica je unutra, Goran odmah izlazi na mrežu, a Rafter krajnjim naporom vraća. Nije je dobro zahvatio, ali ide Zecu pod noge. Ili će ostati u mreži? Ili neće?

SMISAO ŽIVOTA

U kuhinji stana na drugom katu kuće na Mejama gospođi Gorani Ivanišević učinilo se da je nešto puklo, kao da je bojler eksplodirao. Onda se začula još jedna detonacija, pa još dvije. Izašla je na prozor i vidjela grad kako gori. Crveno nebo nad Splitom parale su hiljade automobilskih sirena, a neki su pomahnitali ljudi istrčavali iz zgrada i polugoli skakali niz ulicu.

Ponekad, ali samo ponekad, život se namjesti tako da izdaleka izgleda kao da ima smisla. „At last, the waiting is over“, pribrao se reporter BBC-a nakon nekoliko minuta, obrisavši suze. „At last, he did it.“

Scene koje su slijedile pamtimo s televizijskih snimki i YouTubea, jer ih tog poslijepodneva u prijenosu, emotivno ispražnjeni, ozbiljno poremećeni i dehidrirani – a baš svi su u taj People’s Monday poslijepodne plakali, plakali su i Andre Agassi i Jack Nicholson i cijela kraljevska obitelj – zapravo uopće vidjeli nismo. Tek kasnije vidjeli smo Gorana kako se na travi trese u plačnom grču, pa uspon uz tribine, kroz užarenu lavu do lože, „tata, imamo ga!“, Gorana s trofejem, u iskrenoj, dječačkoj nevjerici i dresu Dražena Petrovića, „prijatelju, ako gledaš, ovo je za tebe“. Vidjeli smo stotinu pedeset hiljada ljudi na Rivi, stotine brodica u portu i veliki transparent „Fala kurcu!“.

Čuli smo kasnije kako je CNN prekinuo redovni program da se uključi u prijenos Ivaniševićeva dočeka, čitali The Sun koji je za Gorana tražio titulu „sira“ i počasno britansko državljanstvo, i Corriere della Sera koji mu je posvetio naslovnu stranicu i urednički uvodnik, rezerviran isključivo za političke komentare. Vidjeli smo ga na naslovnicama svih svjetskih novina, New York Timesa, Washington Posta, Guardiana i londonskog Timesa, čiji se ugledni komentator Simon Barnes u naslovu pitao: „Zašto smo svi poludjeli za Ivaniševićem?“

A lijepo smo bili poludjeli. Nikad i nigdje nije se dogodilo ništa slično – jedna je zemlja bila na rubu izvanrednih izbora i jednako izvanrednog stanja, vladajuća se koalicija raspadala, pola je vlade bilo u ostavci, policija u pripravnosti, desničari su prijetili državnim udarom, premijer blijeda lica o svemu tome dramatično govorio pred kamerama, a cijela nacija za to vrijeme na drugom programu gledala – tenis.

Ponekad, ali samo ponekad, život se namjesti tako da izdaleka izgleda kao da ima smisla. Došao si do dna, 125. u vlastitom životu, sam si sa sobom i piljiš u onu točku, pa na trenutak vidiš tamo sebe na središnjem terenu All England Lawn Tennis & Croquet Cluba, držiš Sveti Gral u rukama i kažeš: „Strah me samo da će me netko probuditi i reći da je sve bio samo san.“

Ponekad, vlastiti ti san na tuđe oči dođe, i nikad više ne zaspeš.