Neke države su toliko dostojanstvene da ni na prvi, ni na bilo koji drugi pogled ne izgleda kao da imaju rana. Možda zbog toga što je ljudima sa tih prostora već decenijama zbeg i odmor, možda zbog onog mira u držanju starosedelaca, lubenice i sira u tanjiru i beskrajnog mora u pogledu, možda zbog toga toliko malo znamo o grčkim ranama, a da one nisu iz ratova sa Persijom ili Otomanskim carstvom.
Period od 1940. do 1949. godine u Grčkoj nazivaju i „godinama neprekidnog terora“. Kada se Drugi svetski rat završio 1945. godine, a ostatak Evrope lizao svoje rane i počeo da se oporavlja od strašnog rata, Grčka je ušla u drugi, još strašniji rat za njen narod od onog koji se vodio protiv sila Osovine. Nasilniji i brutalniji, u kom je život izgubilo deset odsto stanovništva – građanski rat.
Bila je to „bitka za dušu zemlje“ koja je trebalo da ponudi odgovor na pitanje: hoće li Grčka postati komunistička ili će ostati zemlja orijentisana ka Zapadu?