Ako neki političar misli da se na popisu stanovništva u nekoj državi, bilo kojoj državi, može pobediti ili izgubiti, onda nešto svakako nije u redu sa tim političarem ili sa tom državom. Ili, najčešće, oboje, ali samo bi nepopravljivi cinici ili neskriveni licemeri mogli reći da rezultate popisa u Crnoj Gori nije očekivao sa većom dozom interesovanja nego u bilo kojoj drugoj republici bivše Jugoslavije, regiona, jugosfere ili kako se već da nazvati ovaj prostor koji deli zajedničku istoriju.
Nije važno ni koji bi to konkretno bio političar, jer su se u tim kategorijama – pobeda ili poraz, „zadovoljan/zadovoljna sam rezultatima“ – kretali svi politički činioci u Crnoj Gori, pa i izvan granica te teritorije na kojoj su popisivači beležili brojne podatke od kojih su veći deo javnosti zanimala samo dva: nacionalnost i jezik.
Stvorena je takva atmosfera da su se očekivale tektonske promene koje bi mogle da promene i geopolitičku i stratešku sliku Balkana. Što se naravno nije desilo, jer čak ni u Crnoj Gori gde je pitanje nacionalnosti „najfluidnije“ popis nije kao fudbalska utakmica.
„Doveli su ljude u stanje da rezultate popisa čekaju kao da je finale Lige šampiona, kao da igraju Liverpul i Milan. Tolika je bila napetost. Ali zašto je popis toliko bitan? Otkud toliko interesovanje? Odgovor nije prijatan, ali je realan: interesovanje za popis je veliko jer rezultat može da varira“, navodi Đuro Radosavović. „Očekivano je bilo da se mijenjaju rezultati zbog promjene režima, narativa. Prije svega, zbog popuštanja stega bivšeg DPS režima, iz vrha vlasti više se ne bustuje nacionalni identitet onako kako je to radio Đukanovićev DPS. U njihovo vrijeme, dakle na poslednjem popisu 2011. godine, nije bilo svejedno izjasniti se. Zbog popisa nije mogao da se dobije otkaz, ali nije mogao da se dobije posao. Onaj ko nema posla, dobro je znao što će sve propustiti ako se izjasni onako kako se ne očekuje. Taj zvanični dokument koji je po prirodi stvari bio tajna, za neke i nije bio. Da se ne lažemo, sve su znali…“
Crnogorski popis je zaista specifičan fenomen – u BiH na primer, političar ne bi mogao da pomisli da se na popisu može pobediti, jer tamo je, kako stoje stvari, popis misaona imenica, dok bi u Srbiji ili u Hrvatskoj zaista besmisleno bilo, parodično, preigrano i za političke satiričare, da neki političar ili političarka kažu da su pobedili na popisu.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 24. OKTOBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
