„A žrtve? Kako znamo da su ubijene iz mržnje? Možda su i ubijeni bili vojnici? Možda su imali crne šubare s kokardama?“ Boris Dežulović o napadima na Srbe, pre i posle „Oluje“

Hrvatski portal Novosti objavio je kolumnu Borisa Dežulovića pod nazivom Sporadični slučaj Uzdolje u kojoj Dežulović piše o tome da iako hrvatski premijer Andrej Plenković i brojni političari napade na Srbe proglašavaju individualnim i izolovanim incidentima, oni su ipak posledica klime koju sama vlast podstiče i toleriše. Kolumna je inspirisana nedavnim napadom na grupu Srba u Kninu, odnosno pošto su u lokalnom kafiću gledali utakmicu Crvene zvezde.

Kolumnu prenosimo u celosti.

Vrlo dobro obavljen posao – zatvorio je predsjednik Vlade Andrej Plenković fasciklu, polako na nju spustio naočale i zabacio glavu. – Imam samo jedno pitanje.

– Izvolite, gospodine – krotko je odgovorio okružni državni tužitelj.

– Jesmo li baš sigurni da je ovdje riječ o izazivanju prekršaja iz mržnje? Baš iz mržnje?

– Nereda – oprezno je tužitelj ispravio premijera. – Nije prekršaj, nego kazneno djelo. Izazivanje nereda iz mržnje.

– Da, to – odmahnuo je rukom Plenković. – Jesmo li sigurni da je nered i jesmo li sigurni da je baš iz mržnje?

– Pa vidite, njih petnaestak upalo je s fantomkama na glavi i letvama u rukama, porazbijali su cijeli lokal i pretukli vlasnika i goste, među kojima su bila i mala djeca. Jedan od napadača, kako bih rekao, imao je i mačetu.

– Znači, priličan nered?

– Bojim se da jest, gospodine.

– Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo – dometnuo je Plenković. – Znam što je nered, ljudi s fantomkama svugdje u svijetu ulaze u kafiće i tuku se s gostima.

– Ovi gosti se nisu tukli. Gledali su utakmicu.

– Eto vidite. Nogometni huliganizam, sukob navijača. Molim vas lijepo, ne donosimo preuranjene zaključke. Kakva mržnja?

– Ovi gosti su gledali Crvenu zvezdu.

– Baš Zvezdu?

– Da. Young Boys – Crvena zvezda.

– No, vidite. Nisu gledali Zvezdu, nego utakmicu između Bad Blue Boysa i Zvezde. Možda su gosti bili Bad Blue Boysi, a napadači navijači Zvezde?

– Young Boys, gospodine – ponovno je tužitelj pažljivo ispravio Plenkovića.

– Tko su ti Young Boysi? Pomladak BBB-a?

– Ne, švicarski klub, iz Berna.

– Eto, o tome vam govorim. Kako znamo da gosti nisu bili Švicarci, navijači Young Boysa, a napadači navijači Zvezde?

– I mi smo to pomislili – rekao je tužitelj. – Ali ispalo je da su gosti u lokalu navijali za Zvezdu i gledali baš Zvezdu.

– A što ako su ih napadači htjeli samo opljačkati, kako možemo biti sigurni da su ih napali samo zato što su gledali Zvezdu?

– Jedan od napadača s vrata je uzviknuo, ‘majku vam jebem, gledate Zvezdu!’.

– Dobro, recimo da je to dosta snažna indicija. Ali što ako su napadači bili huligani iz Berna? Švicarski navijači su nadaleko zloglasni huligani.

– ‘Majku vam jebem, gledate Zvezdu’ – polako je ponovio tužitelj. – Na čistom, hm, hrvatskom.

– To i dalje ništa ne znači. Možda je to hrvatski kafić, možda su napadači bili ljuti što Hrvati gledaju Zvezdu? – bunio se Plenković.

– Gospodine… – pokušao se ubaciti tužitelj.

– Ja sam studirao međunarodno pravo, znate? To među narodima je jako osjetljiva stvar. Nemojte da vas ja učim posao. Što ako su to samo Hrvati napali Hrvate u hrvatskom kafiću?

– Gospodine, to je srpski kafić.

– Baš srpski? Kako znate da je srpski kafić?

– Kako bih vam rekao, zove se Petko. Po vlasniku lokala, koji se preziva Petko.

– Dobro, to ne mora biti srpsko prezime. Petko može biti i Crnac s Kariba. Ima onaj Petko kod Robinzona Kruzoa…

– Ovome je ime Boris.

– Fak! – otelo se predsjedniku Vlade. – Znači, baš Srbin?

– Baš Srbin.

– A gosti? Svi Srbi?

– Gospodine, cijelo selo je srpsko.

– Čekaj, Uzdolje je srpsko selo? – malo se i iznenadio predsjednik Vlade.

– Sto posto – odgovorio je okružni državni tužitelj. – Po posljednjem popisu stanovništva dvjesto dvadeset šest stanovnika, svi do jednoga Srbi.

– Ali u izvještaju policije piše da je među gostima bilo, samo trenutak – otvorio je premijer fasciklu – ‘državljana Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke i Francuske’?

– Naravno. Potomci Srba iz Uzdolja koji su nakon 1995. pobjegli u Srbiju, pa u Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku.

– Nakon 1995.? Što je bilo 1995.?

Tako je, uz nekoliko sitnih intervencija dramaturške naravi, izgledao razgovor okružnog državnog tužitelja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, živo zainteresiranog za detalje incidenta koji se dogodio u selu Uzdolju kraj Knina.

– I nitko nikad nije odgovarao? – pitao je predsjednik Vlade Andrej Plenković okružnog javnog tužitelja nekoliko dana kasnije, zatvarajući fasciklu na kojoj je pisalo ‘Slučaj Uzdolje’.

– Pa i ne baš – odgovorio je tužitelj.

– A jesmo li baš sigurni da je i tu bila riječ o izazivanju nereda iz mržnje?

– Vidite – nakašljao se tužitelj – njih trojica upala su u selo i pokupila osam mještana, pa ih na cesti likvidirali rafalom iz automatske puške.

– Znači, priličan nered?

– Bojim se da jest, gospodine.

– Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo – dometnuo je na to Plenković. – Znam što je nered, svugdje u svijetu ljudi upadaju u sela i ubijaju druge ljude.

– Napadači su bili Hrvati, pripadnici Hrvatske vojske.

– Kako možemo biti sigurni?

– Imali su uniforme Hrvatske vojske, na glavi tamnoplave kape sa šahovnicom, a jedan od njih oko ruke je imao i crnu vrpcu na kojoj je pisalo ‘Za dom spremni’. Štoviše, bila je to službena operacija Hrvatske vojske. Oluja.

– Mislite, poslije Oluje? Molim lijepo, valja biti precizan, jer to je osjetljiva stvar.

– Nažalost, nije poslije, već vrlo, hm, za vrijeme Oluje. Šestog kolovoza. Devedeset pete.

– Jeste li sigurni? A žrtve? Kako znamo da su ubijene iz mržnje? Možda su i ubijeni bili vojnici? Možda su imali uniforme srpske paravojske, na glavi crne šubare s kokardama, a jedan od njih oko ruke i crnu vrpcu, štajaznam, ‘Za kralja i otadžbinu’?

– Pa i nisu. Bili su više, kako bih rekao, civili, u civilnoj odjeći.

– Mislite, vojnici odjeveni u civile?

– Ne, nego baš civili. Od šezdeset do osamdeset godina. Četiri starca i četiri starice.

– Ali kako znamo da su bili baš Srbi? Možda su bili naši neki, Hrvati…

– Zvali su se Milica, Janja, Sava, Đurđija, Miloš, Stevan, Jandrija i Krsto – prekinuo ga je tužitelj.

– Ima i Hrvata što se zovu Krsto. Krsto Frankopan, recimo.

– Bili su Srbi, gospodine. Uzdolje je srpsko selo.

– Uzdolje je srpsko selo? – malo se i iznenadio predsjednik Vlade.

‘Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo ocijenili kako je orijentirana protiv manjina’, izjavio je tako predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon razgovora s tužiteljem. ‘Ne daj Bože da je to pravilo, to bi bila jako zabrinjavajuća okolnost u Hrvatskoj’, dodao je premijer, izrazivši zadovoljstvo što napadi na Srbe u Hrvatskoj nisu pravilo, već samo izolirani i sporadični incidenti.

Koji se, eto, u prosjeku događaju tek jednom u dvadeset pet godina.