„Ako kad izađemo iz karantina bude 10 zaraženih, posle dve nedelje će ih biti opet 1.000“: Nova velika analiza Igora Rudana „o lošoj i još goroj opciji“

Da li je u pravu Švedska, odakle Trampu ideja da vrati ljude na posao i da li bi 24-časovni policijski čas sve rešio? To je glavna dilema ljudi širom sveta, a hrvatski naučnik Igor Rudan u svom autorskom tekstu, novoj velikoj analizi za Večernji list, piše o mogućim posledicama ranog izlaska iz karantina.

Kada se kriza uzrokovana novim koronavirusom iz Azije počela širiti prema Europi i SAD-u, a virus zatim uspio prodrijeti iza prvih linija obrane u visokorazvijenim državama zapada, vlastodršci tih zemalja suočili su se s dvije vrlo loše opcije. Obje su bile toliko loše da im je bilo teško procijeniti koja je gora. U prvoj opciji reagiralo bi se instinktno – nacije bi se povukle u stroge karantene kako bi se virusu onemogućilo brzo širenje, a ljudski se životi time zaštitili. No, svima je bilo jasno kako je ta mjera dugoročno neodrživa. Bila bi silno štetna za cijelo društvo ako se donosi bez neke strategije izlaska iz te situacije. Naime, brojni ljudi će već nakon mjesec dana ostati bez sredstava za daljnju kupnju osnovnih namirnica. Mnogi će početi ostajati bez posla, jer ugasit će se restorani, kinodvorane, koncerti, prijevoz, razne vrste usluga, mnoge prodavaonice, saloni za uljepšavanje i fitnes-centri. Stoga će strategiju „velike karantene“ potkopati njezina neprihvatljivost velikom broju ljudi tijekom duljeg vremena pa će sve teže biti od njih očekivati odgovorno ponašanje potrebno za držanje epidemije pod kontrolom.

Nakon nekoliko tjedana karantene, broj ukupno zaraženih trebao bi se u Hrvatskoj s nekoliko tisuća spustiti natrag na samo stotinjak, ili čak desetak preostalih zaraženih osoba. Ali, čak i kada bi se spustio na samo deset zaraženih u cijeloj državi, kada bismo se vratili načinu života prije COVID-19, zbog njih bi već tjedan dana nakon izlaska iz izolacije bilo stotinu zaraženih, a nakon dva tjedna tisuću. Hrvatska bi već u tom trenutku morala započeti novi ciklus izolacije jer najviše što naš zdravstveni sustav može podnijeti jest nekoliko tisuća zaraženih. Treba pritom računati da je karantena doista potrebna kada broj zaraženih među stanovništvom Hrvatske dosegne oko tisuću. To je stoga jer će i svoj idući korak, onaj od tisuću prema deset tisuća zaraženih, virus moći učiniti skačući na ukućane već zaraženih dok budemo u novoj izolaciji. Svaki veći broj zaraženih od nekoliko tisuća mogao bi dovesti do prepterećenja sustava zdravstva i nedostatka respiratora za sve one kojima su potrebni. Dakle, kada bismo mjerama izolacije koje trenutno provodimo u Hrvatskoj uspjeli suzbiti zarazu s nekoliko tisuća zaraženih natrag na samo desetak te zatim izašli iz mjera izolacije, imali bismo najviše dva tjedna normalnog života prije novog duljeg boravka u izolaciji. Razumije se, to vrijedi samo ako tijekom ovih tjedana karantene ne smislimo neki način „suživota“ s virusom, gdje se on nakon izlaska više ne bi širio eksponencijalno te bismo ipak dobili znatno više vremena i relativno normalniji život od ovakvog. Druga opcija za vlastodršce zapadnih zemalja, sasvim suprotna ovoj o obrani izolacijom, bila je pustiti virus da se proširi i zarazi značajan dio stanovništva. Brojni bi građani tako prebolijevanjem bolesti stekli imunitet. Zbog toga bi, nakon nekog vremena, virusu ostajao sve manji broj neotpornih ljudi na koje bi mogao skakati. Zato bi se počeo širiti sve sporije, dok ne bismo stekli „imunitet krda“. Pritom, s obzirom na to da protiv ovog virusa za sada nemamo ni lijekove ni cjepivo, trebalo bi računati s većim brojem umrlih građana, posebno onih starijih i s već postojećim bolestima, ali bi se život nastavio normalno i spasila bi se ekonomija. Ipak, i takva je strategija bila povezana s velikim brojem rizika. Prvo, nitko ne uspijeva s dovoljnom sigurnošću procijeniti koliko bi ljudskih života ovaj virus mogao ugroziti u najcrnjim scenarijima, dopusti li mu se slobodno širenje. To je stoga jer ovaj virus ubija ne samo izravno, zaražavanjem ljudi, već i velikom brzinom širenja, čime naglo stvara previše teških slučajeva, a također i posredno, jer se preopterećeni sustav više ne može skrbiti za ostale bolesnike. S obzirom na to da uvijek ne znamo dovoljno precizno koliko ljudi se zarazi virusom i pritom ne pokazuje značajne simptome, teško je odrediti već i izravne učinke virusa. No, oni bi na razini cijelog stanovništva trebali biti do 1% umrlih među svim zaraženima. Međutim, učinci povezani s brzinom širenja i posredni učinci ovoga virusa znatno su opasniji od izravnih, a to nije nešto s čime se često susrećemo u medicini. Brzina stvaranja novih teških slučajeva kojima se zatim ne može pomoći zbog preopterećenja zdravstvenog sustava čini veću opasnost od ovog virusa od same zaraze pojedinaca. Treći povezani problem jest to što posljedično preopterećenje sustava dovodi na posredan način i do daljnjih žrtava zbog neadekvatnog liječenja svih drugih bolesti. Zbog toga je iznimno teško procijeniti kolika bi doista bila cijena slobodnog širenja virusa među stanovništvom.

Strategija slobodnog širenja virusa vrlo je opasna jer nitko ne može predvidjeti ni mutiranje virusa nakon što mu se omogući razmnožavanje u tolikom broju ljudskih nositelja. Neki bi novi sojevi, načelno, mogli postati još ubojitiji. Daljnja opasnost ove strategije jest i ta što čak i oni maleni postoci rizika za mlade ljude postaju vrlo veliki brojevi ako se zaraze milijuni ljudi. Velik broj relativno mladih žrtava u kratkom vremenu sigurno bi postao središnjom temom i podrovao svaku dotadašnju potporu ovakvom planu. Također, nitko još ne može biti sasvim siguran da će imunitet na virus stečen prebolijevanjem COVID-19 uopće biti trajan. I na kraju, čak i da ova strategija puštanja virusa u slobodno širenje donekle i uspije, iako uz znatne žrtve, virus će nastaviti mutirati. Stoga će iduće sezone, u svom novom krugu oko svijeta, vjerojatno ponovno skraćivati ljudske živote jer imunost stečena prošle godine možda više neće štititi, kao što to ne čini ni protiv gripe. Da bi se itko među vlastodršcima kladio da će baš sve ove nepoznanice zaokrenuti u njegovu korist tijekom širenja virusa među stanovništvom, morao biti doista, doista veliki optimist. Važan problem kod izbora toga drugog mogućeg puta, tj. dopuštanja virusu da se širi, ponovno je ponašanje ljudi. Naime, čak i kada bi se objasnilo plan stanovništvu i dobilo za njega podršku velike većine, situacija u kojoj iz tjedna u tjedan brzo raste broj žrtava, posebno u odnosu na države koje su u karanteni, postajat će stanovništvu sve manje prihvatljiva. Tako će i u ovom scenariju biti sve teže održavati odgovornost i disciplinu potrebne za očuvanje ekonomije. Kada shvate da bi mogli završiti na intenzivnoj skrbi, mnogi će pronaći izgovore kako bi se na dulje vrijeme zavukli u svoje domove. Tada će propasti poslovanje mnogih tvrtki i broj nezaposlenih naglo porasti bez obzira na to što se ovakvim planom nastojalo spasiti radna mjesta.

KORONAVIRUS:

„KUĆNA IZOLACIJA“ – Uslovi za dobijanje i preporuke za ukućane

RADITE OD KUĆE? – Evo kako da olakšate sebi

ŠTA ZNAČI IMATI „KONTAKT“ SA ZARAŽENIM?

Zaključno, i u prvom i u drugom mogućem pristupu ovoj krizi ponašanje stanovništva, koje će nakon nekog vremena u sve značajnijoj mjeri početi odbijati sudjelovanje u oba plana, ono je što će potkopati njihovu dosljednu provedbu. U prvom će slučaju negodovati zbog ekonomskih razloga, u drugom iz straha za svoj život i živote bližnjih. To je liderima zemalja zapada bilo prilično jasno, zato su mnogi među njima ubrzano tražili i neki svoj, treći pristup. No, jedino što bi, sasvim sigurno, bilo još gore od ova dva ekstremna scenarija jest krenuti u borbu s virusom jednim, pa nakon nekoliko tjedana promijeniti mišljenje i prijeći na drugi pristup. Dosljedno pridržavanje prvoga rješenja barem bi spasilo maksimalan broj ljudskih života, iako samo privremeno, ali bi pritom znatno naštetio ekonomiji. Dosljedno pridržavanje drugog rješenja sačuvalo bi ekonomiju i način života, ali uz značajne žrtve koje je iznimno teško procijeniti. No, krene li se jednim putem, pa nakon nekoliko tjedana prijeđe na drugi, tada će sigurno stradati i ekonomija, a i žrtve će biti prilično velike. Dakle, vlade su se suočile s dva naizgled vrlo loša rješenja i trećim, srednjim putem, koji je bio još i bitno gori. Ljudi su uvijek kreativni i snalažljivi Srećom, suočeni s ovakvim teškim izazovima tijekom povijesti, ljudi su uvijek pokazivali kreativnost i snalažljivost. Zato smo, vjerojatno, jedina ljudska vrsta od njih barem desetak koja je do danas uopće uspjela preživjeti. Najprije je Kina svojim drastičnim mjerama pokazala da se epidemija može suzbiti unutar nekoliko tjedana, a zatim održavati tinjajućom. Iduća jako pogođena država bila je Južna Koreja, koja je imala epidemiju iza prve linije obrane, no ona je pokazala da se masovnim testiranjem ogromnog broja ljudi može zadržavati korak ispred virusa umjesto stalno kaskati za njim. Uz njih, i Japan, Singapur i Hong Kong su nizom mjera, koje uključuju vrlo aktivno testiranje i stalnu izolaciju zaraženih i njihovih kontakata na dva tjedna, uz razumne mjere socijalne izolacije i distanciranja, uspjeli postići određen suživot s virusom bez rizika da kod njih „pobjegne“ u sasvim slobodno širenje i eksponencijalni rast, koji bi doveo do prevelikog broja teško bolesnih u prekratkom vremenu. Sve što je potrebno jest spriječiti virusu da se s jednog zaraženog proširi na dvoje, troje ili više zdravih, već ga ograničiti u brzini širenja na sve moguće načine, tako da jedan zaraženi prenese virus na najviše jednog zdravog. Tako će trebati živjeti sve dok se ne razvije cjepivo, ili barem prvi djelotvorni lijekovi koji bi umanjili potrebu za intenzivnom skrbi i respiratorima za teško oboljele.

NAJVAŽNIJE STVARI KOJE BI TREBALO DA ZNATE O KORONAVIRUSU:

Koji su glavni simptomi koronavirusa i kako ga razlikovati od sezonskog gripa

Šta možete da uradite da biste smanjili rizik od zaraze koronavirusom (kako da se pripremite za COVID-19)

Izbegavajte rukovanje i ljubljenje

Šta je „samoizolacija“ i kada je bi je trebalo primenjivati

Da li maska pomaže i kada bi trebalo da je nosimo?

Kako funkcionišu brzi testovi za koronavirus?

Čuvajte se infodemije (najezde lažnih vesti). Na primer, psi i mačke ne prenose koronavirus…

Što to znači za Hrvatsku? Trenutno smo u fazi „prve supresije virusa“, koju treba provesti odlučno kako bi se dovršila što brže. Cilj je s nekoliko tisuća smanjiti broj zaraženih u našoj zemlji na manje od stotinu. Nitko ne želi ostati u izolaciji niti dana dulje no što je to potrebno, ali zbog eksponencijalne naravi rasta bitno je i da broj zaraženih nakon izolacije ne bude prevelik, jer onda brzo može opet početi rasti. Hrvatska će tada morati uvesti čitav niz mjera kojima će se virusu otežati širenje kako bi se broj novozaraženih iz dana u dan održavao na brojkama manjima od oko stotinu. Računica je pritom jednostavna: pretpostavimo, jednostavnosti radi, da će broj teških slučajeva koji trebaju respirator biti oko 5% od svih zaraženih. Uz to, dopustimo da će svatko trebati respirator na mjesec dana dok ne ozdravi. Ako se svakog dana utvrdi novih 100 zaraženih, to će tijekom mjesec dana značiti 3000 s nekim simptomima COVID-19. Među njima, 5% će imati tako teške simptome da će trebati respirator, što je 150 osoba tijekom mjesec dana. Kapaciteti Hrvatske su i znatno veći, ali važno je ostaviti i značajnu rezervu. Naime, proširi li se virus bolnicama ili domovima umirovljenika, tada udio zaraženih koji će trebati respirator neće više biti samo 5%, već možda i do 20% ili 30%, pa svaki takav incident može jako brzo preopteretiti naš zdravstveni sustav. Uz to, respiratori su potrebni i oboljelima od drugih bolesti u Hrvatskoj, pa bi za COVID-19 njih oko 500 moralo biti dovoljno u svim planovima. Zato će u „izlaznoj strategiji“ biti važno planirati strategije „suživota“ s virusom gdje ćemo mu na sve načine otežavati širenje, ali pritom dopuštati „tinjajuću“ zarazu s dvoznamenkastim brojevima novozaraženih svakoga dana kako bi se svima teško oboljelima mogla pružiti adekvatna skrb. Kako sada sačuvati ovako dobre početne rezultate u borbi s COVID-19 u Hrvatskoj i što prije izaći iz karantene? Nekoliko je ključnih zadataka u predstojećim tjednima. Najprije, treba dobro shvatiti da je ovo epidemija. Sve što treba imati na umu tijekom epidemije jest da moramo što bolje znati tko je sve zaražen i tko nije zaražen, a zatim stalno aktivno fizički odjeljivati zaražene od nezaraženih. Ako stalno aktivno otkrivamo nove zaražene testiranjem i stalno ih fizički odjeljujemo od nezaraženih, tada ne možemo nikako pogriješiti. Ali, ako imamo priliku razdvojiti zaražene od nezaraženih, a propustimo to učiniti, tada ćemo vrlo vjerojatno s vremenom zažaliti.