Dragi moj Dražo,
Kad si mi prošle nedjelje nabrojao sve one proteste u kojima si sudjelovao, moram te izvijestiti da sam u petak i ja stajao ispred Skupštine Srbije i vikao: „Vu-či-ću, o-dla-zi! Vu-či-ću, o-dla-zi!“ Bio sam zbog književnog festivala u Novom Sadu i samo što sam stigao u petak po podne, prebacio sam se u kola drugarice Nine pa smo, kako se i očekuje od nas slobodnih građana, zapalili u prijestolnicu. I bilo nam je baš super. Neki su govornici, istina, mogli biti kraći i nadahnutiji, cilj protesta mogao bi biti jasniji, fokusiraniji, ali ponijela nas je atmosfera, narod pun želje, nade, srdačnosti, uzbuđenja, jedne mješavine emocija koja je, pogledaš li bolje, dosta nalik ljubavi.
Kasnije nisam mnogo hodao jer za to nemam strpljenja. Ja sam trkač, a ne šetač. Na samom početku Knez Miloševe nabasali smo na Slavoljuba Stankovića pa skrenuli na Cvetni trg da se pod mirisnim, rascvalim lipama osvježimo nakon iscrpljujuće proturežimske aktivnosti. Mrak se lagano hvatao, palile su se žute ulične lampe, pored nas su prolazile djevojke u ljetnim haljinama, Beograd je bio čaroban. Zatim je prošao i jedan mladić u majici „Kosovo, nema predaje“, a meni je to bio okidač za tekst koji ti šaljem.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA, 15. JUNA
Tagovi
