Bila je novi talas pre novog talasa, a da se dokopala Holivuda, postala bi poput Grete Garbo ili Marlen Ditrih: Hrvatski Telegram o Dušici Žegarac

Zvezda jugoslovenskog i srpskog filma Dušica Žegarac preminula je juče u 75. godini. Od nje se divnim tekstom za hrvatski Telegram oprostio dramaturg i pisac Davor Špišić.

Njegov tekst prenosimo u celosti:

Sve je počelo kao nevina dječja igra. A skončalo se na bodljikavoj žici koja oštro povlači granice – dijeli tamu nasilja i destrukcije od svjetlosti ljubavi, čojstva, stvaranja i praštanja. Dušica Žegarac, ikona srpskog, hrvatskog i jugoslavenskog filma, napustila nas je u 75. godini života. I ostavila bezdanu prazninu svojim odlaskom. Bila je jedna od onih posljednih heroina gotovo rubne, skrajnute sudbine.

Ne znam se o ljudskom i stvarateljskom slučaju Dušice Žegarac drukčije izraziti nego nespretnim poređenjem sa stvarnošću: da se dokopala Hollywooda zračila bi zagonetkom poput Grete Garbo, Ingrid Bergman, Marlene Dietrich… na crnovalnom Balkanu bila je predodređena da udahne duše i dušice proleterkama antičkog instinkta, gubitnicama, dešperatnim junakinjama male povijesti. Uz ekspresiju Dušice Žegarac čak bi se i dna socrealističkih slamova (kao u prvom remek-djelu Živojina Pavlovića „Buđenje pacova“, iz 1967.) ozračila žilavom nadom.

Vlasnica preživih razrogačenih i dubokih tamnih očiju što grozničavo upijaju kameru veću od života. Nositeljica krhkog tijela čudesne žilavosti i pulsirajuće, naoko prigušene senzualnosti. Bila je novovalka prije francuskog novog vala koja kao da je izmislila Godarda ili Truffauta u svojim očima.

Kao 16-godišnju beogradsku tinejdžericu 1960. ju je zapazio slovenski redatelj France Štiglic (zamišljam kako je onomad Dušica pogledom plamtjela iz neke od školskih klupa) i odvažio se povjeriti joj ulogu Ruth, Židovke progonjene pod ustaškim režimom u ratnom Zagrebu. Riječ je o remek-djelu „Deveti krug“ (nominiran za Oscara, u Puli osvojio Zlatne arene za najbolji film, scenarij, glavnu žensku ulogu, sporednu mušku ulogu, kameru i glazbu, te nagradu publike Jelen) kojeg je Štiglic u fenomenalnoj simbiozi melodrame i noira, radio prema sjajnom scenarističkom predlošku Zore Dirnbach.

Priča počinje bezazlenom igrom Ruth i Ivana (njega igra još jedna performerska ikona koja je sad u nekim drugim galaksijama – Boris Dvornik) koji na podu dobrostojećeg katoličkog salona igraju „Čovječe ne ljuti se“. Kad djevojčini roditelji zbog policijskog sata odlaze kući, na periferiju gdje su ih arijevski zakoni već izgnali, Ruth ostaje prenoćiti u Ivanovoj obitelji. Jutro donosi strašnu spoznaju – cijela njena porodica je uhapšena, a Ivanovi roditelji daju sve od sebe ne bi li Ruth spasili od ustaškog pogroma.

Tako ju i formalno udaju za Ivana. Isprva je Ivan blaziran prema tom „dogovorenom“ braku, ali kad Ruth ipak završi u paklu logora, spoznaje da je ona nedjeljivi dio njegove duše i kreće iza žice da ju izbavi od smrti. U tom mraku holokausta njih dvoje prvi put vode ljubav, ali u bijegu bosonoga Ruth ostaje visjeti na žici. Ivan se zaklinje da je neće ostaviti. Stražarski reflektor obasjava reflektore očiju Žegarčeve i Dvornika. Lekcija o životu i smrti koju nikada nećemo, niti smijemo, zaboraviti.

Renesansnog, starozavjetnog lica, a opet nekako dadaistička u izrazu, Dušica Žegarac je bila idealna antijunaknija svjetonazoru „praških đaka“, tako da je očekivano neke od svojih najblistavijih uloga ostvarila u filmovima Lordana Zafranovića („Okupacija u 26 slika“), Gorana Markovića („Variola vera“) i Gorana Paskaljevića („Poseban tretman“, nagrada za sporednu žensku ulogu u Puli).

Bila je nevjerojatno senzibilna duša, osjetljiva na društvene nepravde, butnovna i nemireća prema nastavljačima izrabljivanja i terora nad ljudskošću. Tragala je, u životu i u svojim licima većim od života, za istinskim suosjećanjima prema bližnjima. „Postoje ljudi, istina retki, koji vam samim svojim postojanjem, i načinom na koji postoje, vraćaju veru u mogućnost nekog boljeg i pametnijeg sveta.

Ti i takvi ljudi, a Ranko je bio jedan od njih, pomogli su mi da se osećam manje usamljenom i da preživim one druge kojih, nažalost, ima mnogo više. Utoliko su ti ljudi dragoceniji i vredniji. Biseri u pustinji. Blistaju na đubrištu po kome se baškare i riju svinje i ne znajući da njih neće biti, a biseri će trajati i zauvek isijavati najčistiju i najlepšu svetlost na svetu – svetlost zvezda“, rekla je Dušica Žegarac o Ranku Munitiću koji je o njoj napisao iznimnu monografiju „Dušica Žegarac ili crna dama sa zvezdanom senkom“. Sve te njene riječi možemo čiste duše upotrijebiti i kad govorimo o Njoj. Ikona Dušica Žegarac ostavila nas je u beskrajnim dugovima prema njenoj krhkoj i titanskoj umjetnosti. Vječni smo joj dužnici.