
Špijuni su kroz istoriju, književnost i film napoznatiji po svojim sbosobnostima da se prepuše i maskiraju do neprepoznatljivosti, tako da zavaraju čak i najpažljivije zvaničnike. Međutim, vodič iz Drugog svetskog rata, koji je MI5 izdao za buduće agente, zaključio je da se idealni „posmatrači“ „rađaju, a ne stvaraju“.
Vodič koji je na 17 stranica, sastavljen za „službenike koji možda nemaju praktično iskustvo u radu posmatranja“, upozorava na konvencionalna prerušavanja, poput lažnih brkova, i daje savete, poput toga koja strana ulice je najbolja za praćenje sumnjivca, prenosi The Telegraph UK.
Opisuju se čak i poželjne fizičke karakteristike. U brošuri pod nazivom „Opservacije“ koja se koristila u periodu od 1939. do 1945. godine piše: „Idealni posmatrač ne bi trebalo da bude viši od 170 ili 173 cm, kao i da je potrebno da što manje liči na policajcu.“
„Pogrešno je angažovati muškarce koji su preniski jer su jednako upadljivi kao i visoki. Agent za praćenje bi trebalo da bude neupadljiv i da ga je gotovo nemoguće opisati.“
Dodaje se i sledeće: „Upotreba veštačkih brkova i brada i maski za lice se ne preporučuje. Možda deluje uspešno u filmovima, ali u praksi je potpuni promašaj.“
Drugi poželjni atributi za „posmatrača“ uključuju dobar vid – a „neophodan“ je i dobar sluh, „jer je često moguće prisluškivati razgovore osumnjičenog“.
Ali nepoznati autor dokumenta, jednog od nekoliko novootkrivenih ratnih dokumenata koje je objavio britanski Nacionalni arhiv, napominje da veliki broj potencijalnih kandidata nema dovoljno strpljenja za ovu vrstu posla.
„Praćenje“ je rudimentaran, ali suštinski oblik nadzora koji sprovodi služba bezbednosti.
Prateći mete peške, javnim prevozom i ponekad u restorane ili hotele, agenti za praćenje Em-Aj 5 su decenijama obavljali ključnu ulogu britanskoj obaveštajnoj službi.
Tokom Hladnog rata, pratili su osumnjičene oficire KGB-a širom Londona kako bi otkrili njihove redovne rutine i kontakte.
Danas su agenti Em-.Aj 5 koji imaju slične uloge poznati kao službenici za mobilni nadzor (MSO).
Na veb-stranici organizacije piše da će moderni MSO „uživati u svakodnevnim različitim aktivnostima i znati da pomažu da zemlja bude bezbedna“.
Agentima za praćenje koji su radili između 1939. i 1945. priručnik daje savete i o tome kako da prate mete, kako da šalju telegrame u pošti i kako da prevare taksiste.
U vodiču piše: „Ako taksijem pratite osumnjičenog ili kontakt, onda je poželjno odmah uzeti broj taksija koji se prati.“
„Taksisti koji vas vozi smislite odgovarajuću priču koja je realna u svakodnevnom životu, kao što je brakorazvodna parnica, bekstvo muža ili žene, i obećajte vozaču dobru napojnicu“, dodaje se.
Agenti je trebalo da budu obučeni da u poštama nađu način da „bace pogled“ na ime i adresu osobe kojoj njihove mete šalju telegrame. Slične taktike mogu da se primene i da bi se otkrilo odredište osumnjičenog dok na železničkoj stanici rezerviše kartu.
Agentima se preporučuje da posmatraju osumnjičenog sa udaljenosti od da posmatraju osumnjičene sa udaljenosti od 18 do 27 metara i da ostanu na suprotnoj strani ulice kada ih prate pešice. Savete prate i ilustracije. Jedan pokazuje i kako se meta prati kada uđe u lift.
Agentima se takođe savetuje da često menjaju put do kuće, odeću i restorane, u slučaju da su i sami mete praćenja.
Kratka knjižica se završava striktnim uputstvima odštampanim velikim slovima:
„NE OMALAŽAVAJTE OSOBU KOJU PRATITE.
„AKO META IZGLEDA OBIČNO – IZGLED ČESTO VARA.“