“Dok mu na svakom koraku nalaze grijehe i greške, on je, praštajući im, koračao hrabro i tiho…”: Beseda vladike Grigorija o mitropolitu Amfilohiju

Šta je čovek, da ga se sećaš?

Ili sin čovečiji, da ga pohodiš? Umanjio si ga zamalo od Anđela,

slavom i čašću venčao si ga. (Ps.8.5,6)

Ovako se davno zapitao Psalmopisac očaran neizrecivom tajnom ljudske ličnosti, a ponovio Sveti Apostol Pavle zadivljen ispunjenjem te tajne u ličnosti Hrista Bogočovjeka. Zato je besjediti o drugom čovjeku uvijek teško i nadasve odgovorno. Posebna je čast ali i odgovornost govoriti o ličnosti g. Amfilohija, Mitropolita Crnogorsko-primorskog, i to danas kada praznujemo jubilej njegovog tridesetogodišnjeg episkopskog služenja u Crkvi Hristovoj. Samo pak pominjanje imena Amfilohije u minulih trideset godina nikoga nije ostavljalo ravnodušnim, od nas kojih ga istinski volimo do onih koji ga nenavide. Veliko je mnoštvo onih koji o njemu neprestano govore, razmišljaju, sude i prosuđuju. Stoga, govoreći pred vama, unaprijed znam da će mnogo toga ostati nedorečeno. Vjerujem da je životopis Mitropolita Amfilohija svakome od vas poznat i zato vas neću podsjećati na ono što već znate. Dozvolite mi da iz pozicije poštovatelja pokušam da iskažem svoj doživljaj o današnjem slavljeniku.

U pretprazničkim danima Božića ne možemo a da se ne prisjetimo davnog Božića 1938. godine kada se u Morači rodio Risto Radović, koji je upravo odavde, s crnogorskih visova, krenuo u svijet. Prvi njegov izbor je bio da postane bogoslov i taj izbor ga je odveo iz Crne Gore u bogoslovske škole u Beogradu, Bernu i Rimu, a odatle u Grčku, Atinu i Svetu Goru, potom do Pariza i opet natrag do Beograda. Zato pred nama stoji tako složena ličnost, intelektualno snažna, dubokog, proživljenog bogoslovlja, velike širine, te bezgraničnog čovjekoljublja.

Drugi odlučujući izbor koji je trajno obilježio Mitropolita jeste njegovo monaštvo. Inspirisan svojim starcima Pajsijem Svetogorskim i Justinom Ćelijskim, on postaje istinski monah poslušan u svemu Hristu i Crkvi. Zato kad god pomenemo njegovo ime, kao da smo izgovorili riječ monah. Vjerovatno iz te njegove spremnosti da služi, i najdubljeg smirenja, koji su prvenstveno plodovi ljubavi, on dobija darove koje odgovorno umnožava. Postaje sveštenoslužitelj oltara i otac mnogima. Očinstvo je jedna od odlika njegove ličnosti, koja postaje tako očigledna od onog trenutka kada biva izabran i postavljen za Episkopa Vršačkog i cijelog Banata. Amfilohije svoje vladikovanje razumijeva i živi kao roditeljstvo. On počinje da rađa i odgaja novu djecu čineći ih djecom Crkve Hristove. Episkopstvo mu se očituje u susretu, ličnom odnosu iz kojeg se čudesno rađa ljubav i povjerenje. On jednostavno i najiskrenije svjedoči Čovjekoljubivog Hrista. Vladičanski dvor, najljepša građevina u Vršcu, sjedište mnogih banatskih episkopa, njegovim dolaskom postaje dom Milostivog Oca. Pored mnoštva obaveza koje ima kao episkop u eparhiji što je prije njegovog dolaska bila bez pastira, on susreće, krštava, ispovijeda, tješi i hrani ljude. Nalazi vremena da sasluša svakoga – od djeteta do starca. Razumije i grli siromaha i bogatog, najumnijeg i neznatnog, ima ogromnu ljubav, jer razumije najstrašnije ljudske padove.

Pored svega toga, on postojano ostaje monah i počinje oko sebe da okuplja monaštvo. Mesić, drevni banatski manastir, zahvaljujući njegovom očinstvu postaje stanište brojnih mladih i obrazovanih monahinja i kao nikad u svojoj istoriji postaje čuven. Iz ove košnice razrojavaju se mnoga sestrinstva i oživljavaju mnogi manastiri. Stoga je danas već sigurno da Mitropolitovim rukovodstvom žensko monaštvo kod Srba doživljava svoj najveći procvat. Nakon samo šest godina episkopskog služenja u Banatu istorija te eparhije dijeli se na periode prije, za vrijeme i poslije Vladike Amfilohija.

Pošto je izabran za Mitropolita Crnogorsko-primorskog, na sopstvenoj koži je iskusio one biblijske riječi: „Nigdje nije prorok bez časti do u postojbini svojoj i među rodbinom i u domu svome“ (Mk.6.4).

Crna Gora je u posljednje dvije decenije u susretu i sukobu sa moračkim prorokom Amfilohijem i to je najočitiji dokaz da narod i Crkva potrebuju proročku riječ. Ta riječ je često nerazumljiva i bolna, ali ljekovita. Da nije tako, zar bi danas crnogorski manastiri bili puni života i molitve, zar bi danas u Crnoj Gori bilo toliko divnih sveštenika i vjernika čija lica svijetle i raduju širom tamne stvarnosti vremena i svijeta u kome živimo? Prorok je oduvijek neshvaćen ali je poštovan i ničije uši, sem onih koji ih zatiskuju, ne mogu a da ne čuju njegovu riječ. Nije li naš današnji slavljenik upravo takav – neshvaćen a ipak i itekako poštovan i njegova se riječ čuje i sluša? Proroke su ubijali odvajkada, na razne načine, porugom, pokudom, gonjenjem i raznim smrtima, a oni se nikad nisu plašili, dok su se drugi njih pribojavali. Mitropolit Amfilohije se nikada nije uplašio. To ga je učinilo, u ovom svijetu straha i kukavičluka, magnetom privlačnim za uplašene i rastužene koje rado prima pod svoja orlovska krila slobode.

Mitropolit je i pjesnik. Prorok i pjesnik, to je kao da kažete hrabrost i nježnost u jednome, pjesnik ranjenog, otvorenog srca kome kaplje krvi i suza liju nad Crnom Gorom evo već decenijama. Ali ne liju uzalud nego umivaju Crnu Goru i zalivaju vinograd koji zasadi ruka Gospodnja, slično onoj majci Janković Stojana koja suzama vinograd zaliva dozivajući svoga sina. Ovaj molitvenik doziva Sina Očevoga, koga su zli vinogradari izbacili napolje i ubili. Monah, prorok s plamenom pjesmom, uspijeva da prizove Hrista, a vinograd zato raste i mnogi rod donosi.

Mitropolit Amfilohije je, dakle, umjetnik, a umjetnik je najsličnije biće Tvorcu. Tvorac pak svakom biću daje da bude drugo, da bude ono što hoće, i voli svako biće otvarajući mu srce za slobodu, za identitet koji ljubi ne mrzeći nikoga. Umjetnik kao ljubljeni stvara bića koja ljube; ako neko ne ljubi, on nije mentaliteta niti bogodoličnog identiteta našega Tvorca i Oca i Hrista Sina i Duha Životodavca. Mitropolit Crnogorsko-primorski je čitavoga svog života svoj um i srce ohristovljavao; rekao bih da je izabrao najbolji mogući ali i najteži i najhristolikiji put.

Još od malih nogu (H)Risto je odabrao put smirenja i praštanja. Da, braćo i sestre, to je najteži put, jer on podrazumijeva borbu sa najtežim grijehom, a to je zlopamćenje. Ako bismo u najkraćem htjeli opisati našeg oca i pastira koji nas čuva evo već trideset godina, onda je to srce puno praštanja i bez kapi, bez zrna zlopamćenja. Sveti Anastasije Sinait kaže da je zlopamćenje teže od ubistva i preljube, od svega teži grijeh, a Sveti Jovan Zlatoust svojim kolasalnim umom tumači Hristovu nauku o praštanju u besjedi o nezlopamćenju. Kada je Sveti Petar, taj vatreni apostol koji pada i posrće, ali koji otkriva da je Hristos Sin Boga Živoga, s ushićenjem pitao Gospoda da li do sedam puta da oprosti bratu, pao je na ispitu po ko zna koji put kada je čuo od Učitelja da treba da oprosti ne sedam puta nego sedam puta sedamdeset i sedam – drugim riječima, bezbroj puta.

Oprostiti, ljubazna braćo, na drevnom grčkom kažemo sinhoro, a horos je prostor. Kad molimo nekoga za oproštaj, kao da ga pitamo ima li u njegovom srcu prostora, mjesta za nas. Srce našega Gospoda nikada nije bilo bez mjesta za svakoga koji moli za oproštaj. Kakav Bog i kakav Gospod! Ako se neko u naše dane i pred našim očima na ovaj najveličanstveniji način upodobljavao Bogu, onda je to otac Amfilohije, Mitropolit cetinjski. Mitropolit toga malog mjesta koje su proslavljali veliki ljudi i na čijoj je strašnoj poljani odstojao ovaj gorštak i smireni monah. Kakva veličanstvena borba u naše vrijeme. No uz sve to, meni se ipak čini da ni to ne bi bilo dovoljno da nije ovog drugog i divnog podviga praštanja, koji je svakim novim oproštajem širio srce arhijereja crnogorskog i primorskog, a takvih praštanja je bilo ne manje od sedam puta sedamdeset i sedam. I dok su s pjenom u ustima grcali Risto Sotono i dok mu na svakom koraku nalaze grijehe i greške, on je, praštajući im, koračao hrabro i tiho zagledan u lice Onoga koji prašta čak i sa krsta. Težina ovog praštanja tim je veća što otrov potiče najčešće od braće, od svoje djece, od svoga roda i naroda, od svojih. Nije li čitavo ovo žitije, braćo i sestre, tako hristoliko i nije li strašno, krstoliko? Ako je neko naučio da bez krsta nema Vaskrsenja, onda je to Mitropolit Amfilohije.

Večeras, u podnožju ovoga divnog hrama, pred licem njegovog istinskog ktitora, našeg slavljenika, u ime svih vas, braćo i sestre, i naročito u svoje ime, podučeni ovim divnim likom, njegovim riječima, djelima, dobrotom, životom i iznad svega praštanjem, mogu samo da kažem: oprosti, oče i Vladiko, i izdrži do kraja, hodeći i tvoreći volju Božiju, da u sadanjem vijeku poznamo kroz tvoj život put bogopoznanja, a da se u vječnoj radosti sretnemo i naslađujemo Hristom i njegovim neprolaznim Carstvom.

Integralni tekst objavljen je na sajtu vladike Grigorija