Piše Hrvoje Šimičević, Balkan Insight
Dva dana pre pada okupiranog hrvatskog grada Vukovara, u noći 16. novembra 1991. godine, Milica i Dragoljub Vračarić izvedeni su iz skloništa u vukovarskoj četvrti Borovo naselje od strane naoružanog čoveka.
Bračni par srpskog porekla, u kasnim šezdesetim godinama, tada je odveden na streljanje. Milica je odmah preminula, ali je njen suprug Dragoljub preživeo, iako je pretrpeo ozbiljne povrede.
Dragoljub Vračarić je od 1991. do 2006. godine nekoliko puta na hrvatskim i srpskim sudovima svedočio da je u suprugu i njega pucao Nikola Ćibarić, pripadnik Hrvatske vojske takođe iz Borovog naselja.
„Ja sam se okrenuo i u tome trenutku vidio da je Ćibarić napravio dva koraka unazad i repetirao – napunio oružje i istog trena rafalnom paljbom sa leva u desno pokosio mene i suprugu… Kada sam se uvjerio da je ubojica otišao, ja sam ustao, pogledao suprugu, kontrolišući puls ustanovio da je mrtva“, izjavio je Dragoljub Vračarić pred vojnim istražiteljima u Beogradu 20. decembra 1991. godine, mesec dana nakon događaja.
Vračarić je umro 2008. u domu za stara lica nedaleko od Vukovara, dok Ćibarić danas živi u Varaždinskim Toplicama, malom gradu na severozapadu Hrvatske. Ćibarić se povremeno pojavljuje u hrvatskim medijima na godišnjicu pada Vukovara, kao otelotvorenje žrtve koju je hrvatski narod podneo u gradu koji je razoren tromesečnom opsadom od strane vojne sile kontrolisane iz Beograda.
14. septembra 1991. godine, srpske snage ubile su mu brata, a majku i oca istog dana odvele u nepoznatom pravcu, nakon čega su i oni ubijeni. Ćibarić je devet meseci proveo u srpskom zarobljeništvu, gde je bio podvrgnut užasnoj torturi.
Osuđen je pred Vojnim sudom u Beogradu nakon što je priznao ubistvo pet civila iz Borovog naselja, među kojima je bila i Milica Vračarić. U avgustu 1992. razmenjen je za srpske zarobljenike.
Budući da Hrvatska ne priznaje odluke jugoslovenskih vojnih sudova, odgovorni za ubistvo Milice Vračarić nikada nisu procesuirani.
BIRN-ovo istraživanje pokazuje da u Hrvatskoj nije sprovedena nezavisna istraga ovog slučaja, iako je u proteklih deset godina najvišim državnim institucijama više puta skretana pažnja na ovaj događaj.
U telefonskom intervjuu za BIRN, Ćibarić je u potpunosti negirao odgovornost za zločine, ističući da je njegovo priznanje pet ubistava pre 27 godina iznuđeno mučenjem.
„Kad te netko tuče svakih 15 minuta i traži da priznaš, onda se u nekom trenutku slomiš i kažeš sve što žele čuti, iako nisi kriv“, tvrdi Ćibarić.
Rekonstrukcija ratnog zločina
Ne postoje direktni očevici u slučaju preostala četiri ubistva civila iz Borovog naselja, ali zahvaljujući iskazima Dragoljuba Vračarića i drugih svedoka tokom sudskog postupka moguće je detaljno rekonstruisati okolnosti u kojima je ubijena Milica Vračarić.
Dan pre Miličinog ubistva, 15. novembra 1991. godine, Vračarići su došli u veliko sklonište „Obućara“, postavljeno od strane hrvatskih vlasti u kompleksu fabrike obuće Borovo.
Nakon tromesečne opsade Vukovara od strane Jugoslovenske narodne armije, lokalnih pobunjenih Srba i dobrovoljaca iz Srbije, Vukovar je bio u ruševinama. Grad je bio pred padom kada je komšija pozvao Dragoljuba Vračarića da se upute u „Obućaru”.
Komšija, inače Hrvat sa kojim su Vračarići bili u dobrim odnosima, nadao se sigurnijem utočištu u skloništu u kojem se nalazilo najmanje dve hiljade civila, uglavnom Hrvata. Većina Srba je do tada napustila Vukovar.
Vračarićima je 16. novembra oko 16 sati prišao Martin Sablić. Dragoljub i Milica ga nisu poznavali, ali su od komšija čuli da je on jedan od komandujućih u skloništu.
Njihovom komšiji hrvatske nacionalnosti Sablić je vratio lična dokumenta, dok je supružnicima srpske nacionalnosti rekao da se upute u trpezariju. Tamo su ih po Sablićevoj naredbi pretresli njegovi zamenici, Nikola Ćibarić i Bartol Domazet. Uzeli su im 52 hiljade jugoslovenskih dinara, 100 nemačkih maraka i Miličine lekove za dijabetes.
Prema Dragoljubovom iskazu istražiteljima u Beogradu, isto veče im je Ćibarić naredio da pokupe svoje stvari i da ga prate, jer ih, kako je rekao, vodi u drugo sklonište.
Nakon oko 500 metara vožnje automobilom, vozač je na Ćibarićev zahtev stao preko puta železničke stanice u Borovom naselju. Prešli su železničku prugu peške, nakon čega ih je Ćibarić zaustavio na obližnjoj autobuskoj stanici i pucao im u leđa.
Nakon nekog vremena, teško povređeni Dragoljub je došao svesti, proverio stanje svoje supruge i utvrdio da je mrtva. Krenuo je ka kući i usput naišao na vojnike Jugoslovenske narodne armije koji su mu pružili prvu pomoć.
Prebačen je u bolnicu u Somboru, u Srbiji, gde je imao dve operacije. Medicinski karton pokazuje da mu je jedan metak prošao kroz vilicu i desno oko, dok su dva ostala u telu.
Posle jednomesečnog oporavka, u Beogradu je dao navedeni iskaz. Iako su decenijama Nikola Ćibarić i on živeli u Borovom naselju, čoveka kog je optužio da ga je teško ranio i ubio njegovu ženu nije lično poznavao. Kao ubicu ga je prepoznao na video snimku tokom svedočenja.
Ćibarić je zarobljen u noći 18. novembra, dva dana nakon ubistva Milice Vračarić. Sa nekoliko stotina branitelja Vukovara odveden je u logor Begejci u Srbiji, a potom odatle prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici.
Predali su se i zapovednik skloništa i pripadnik 204. brigade Hrvatske vojske, Martin Sablić, kao i njegov zamenik i pripadnik 3. gardijske brigade Bartol Domazet koji je sa Ćibarićem pretresao Vračariće.
Ante Vranjković, čovek koji je prema sopstvenom priznanju odvezao Ćibarića i Vračariće do železničke stanice, takođe je zarobljen od strane srpskih snaga. Pripadnici Hrvatske vojske koji nisu završili u zatočeništvu u Srbiji, odvedeni su na Ovčaru, poljoprivredni kombinat udaljen pet kilometara od Vukovara. Od 20. do 21. novembra 1991. godine, pripadnici Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija, u kojima su bili i lokalni Srbi iz Vukovara, tamo su ubili između 200 i 270 razoružanih i ranjenih vojnika i civila, većinom Hrvata.
„Nećeš nas valjda ubiti?“
U iskazu datom jugoslovenskim vojnim istražiteljima 15. januara 1992. godine, Ćibarić je detaljno opisao događaje koji su doveli do ubistva Milice Vračarić.
Od leta 1991. po Vukovaru je tražio oca i majku, građane hrvatske nacionalnosti. Sedamdesetogodišnji Mika i 62-godišnja Cecilija Ćibarić nestali su 14. septembra za vreme ofanzive Jugoslovenske narodne armije i srpskih trupa.
Istog dana u Borovom naselju u sukobima je ubijen njegov brat i hrvatski vojnik, Antun Ćibarić. Naknadna istraga je pokazala da su mu lokalni Srbi zatočili i ubili oca i majku.
Ćibarić se potom pridružio Hrvatskoj vojsci u oktobru 1991. godine. Svoje prvo oružje, kalašnjikov, zadužio je 16. novembra, na dan ubistva Milice Vračarić.
Iskazi Ćibarića i ostalih hrvatskih vojnika pokazuju da su Milica i Dragoljub postali „sumnjivi“ za vreme pretresa u skloništu „Obućara“. Uz novac, u Dragoljubovoj futroli za naočare pronađen je natpis na ćirilici. Ćibarić je vojnim istražiteljima rekao da su pronašli srpski slogan sa četiri slova „S“, koji se smatrao simbolom srpskog nacionalizma.
Vračarić je pokušao da im objasni da na futroli zapravo piše SSSR na ruskoj ćirilici, i da je to poklon koji mu je sin Živojin, bivši odbojkaški reprezentativac, doneo iz Rusije.
Drugi predmet koji je zapao vojnicima za oko bila je Živojinova fotografija u očevom novčaniku. Na slici je imao bradu, koja se poistovećivala sa četnicima, srpskim nacionalističkim pokretom iz Drugog svetskog rata.
Ćibarić je u svom priznanju vojnom istražnom sudiji u Beogradu 15. januara 1992. naveo tačnu lokaciju ubistva, iznevši pritom detalje kojih se nije setio ni Dragoljub Vračarić.
Pre nego što je u njih ispalio šest do sedam metaka, Milica ga je pitala: „Sine, nećeš nas valjda ubiti?“
Ćibarić joj je odgovorio: „Gospođo, moram vas ubiti.“
Iako je priznao zločin, Ćibarić je od prvog iskaza do kraja suđenja tvrdio da je to bila direktna naredba zapovednika skloništa, Martina Sablića. „Njih sam ubio jer sam se plašio da ako odbijem da izvršim taj zadatak da će mene strijeljati“, rekao je Ćibarić vojnom sudiji u Beogradu.
Sablić je negirao Ćibarićeve optužbe, ističući da je Ćibarić civile ubijao iz osvete zbog smrti članova svoje porodice. Bartol Domazet i vozač Ante Vranjković svedočili su da im je Ćibarić rekao za likvidaciju bračnog para Vračarić, ali da oni nisu učestvovali u tome.
Danas Nikola Ćibarić negira ubistvo. Priznaje samo da je učestvovao u pretresu Vračarića. Kaže da je to bila sigurnosna procedura koju su u skloništu „Obućara“ svi morali da prođu, ali se ne seća nikakvih ćiriličnih natpisa i kutije za naočare.
„Vračarići su iz ‘Obućare’ otišli u obližnje sklonište koje smo zvali ‘bijela kuća’. Ne znam što im se nakon toga desilo. Znam samo da iz ‘Obućare’ nikog nismo odvodili na strijeljanje“, rekao je Ćibarić.
U svedočenju 1992. godine tvrdio je da se nakon ubistva Vračarića vratio u sklonište, odakle je iste večeri morao sklanjati ljude u „jednu bijelu kuću“. Jedan hrvatski vojnik koji je bio u „bijeloj kući“ ispričao je na suđenju da je čuo kako je Ćibarić izveo nekoliko ljudi iz skloništa „Obućara“, a „koji se više nikada nisu vratili“.
Martin Sablić, koji je preminuo u međuvremenu, potvrdio je u svedočenju 14. januara 1992. da ih je Ćibarić odveo i da se u skloništu pričalo da je „taj bračni par likvidiran“. Tokom istog postupka, Vranjković je 30. januara 1992. rekao vojnim istražiteljima da je vozio „dvoje starijih ljudi, muškarca i ženu“ i da mu se Ćibarić kasnije poverio da ih je ubio.
Na pitanje o drugim svedočenjima i detaljima u sopstvenim iskazima, poput tačne lokacije ubistva, Ćibarić nam je odgovorio da je sve to „sto posto neistina“, ponavljajući da je priznavao ubistva nakon mučenja.
Dodao je i da ne zna za optužbe preživelog Dragoljuba Vračarića. „Koliko se sjećam, optuživali su [nadzornika skloništa] Sablića, a ne mene“, kaže, iako je na suđenju bio pročitan Vračarićev iskaz u kome je upravo on naveden kao neposredni izvršilac. U junu 1992. godine, Vojni sud u Beogradu osudio je Ćibarića i Sablića na smrtne kazne, a ostale na dugogodišnje kazne zatvora. Prema presudi, Sablić je naredio ubistva.
Svi su osuđeni i zbog oružane pobune protiv Jugoslavije. Amnesty International je protestovao protiv smrtne kazne, izražavajući sumnju da su određena priznanja iznuđena nasiljem.
Tokom žalbenog postupka, pojedini zatvorenici povlačili su priznanja, ističući da su ona izrečena pod prisilom. Svi osim Ćibarića negirali su umešanost u ubistva.
Dva meseca nakon presude, Hrvatska i Srbija dogovorile su razmenu zarobljenika. Ćibarić i ostali vraćeni su u Hrvatsku 14. avgusta 1992. godine. Ćibarić je kasnije u medijima pričao o smrti svojih roditelja i brata, kao i o strašnoj torturi koju je doživeo nakon zarobljavanja. Budući da Hrvatska ne priznaje presude jugoslovenskih vojnih sudova, žrtve zločina su zaboravljene.
Apel predsedniku
Dragoljub Vračarić ponovio je svoje svedočenje 2006. godine pred hrvatskim Općinskim sudom u Vukovaru, povodom parničnog postupka koji je porodica ubijene Ane Lukić, Hrvatice udate za Srbina, pokrenula protiv Republike Hrvatske.
Ćibarić je 1992. priznao i njeno ubistvo uz navođenje tačne lokacije zločina. Anino telo pronađeno je tridesetak metara od mrtve Milice Vračarić. Sudeći prema iskazu iz 1992. godine, glavni motiv za likvidaciju bile su vojne knjižice supruga i sinova koje su kod Ane Lukić pronađene za vreme pretresa u skloništu. Na suđenju 2006. svedočila je i Anina koleginica sa posla Olga Gedošević, koja je videla kako Ćibarić odvodi Anu Lukić iz skloništa.
Anin suprug, Bogdan Lukić, koji je poznavao Ćibarića od pre rata, seća se da ga je 1992. godine u beogradskoj sudnici pitao zašto mu je ubio suprugu. „Odgovorio je da nije znao da mi je supruga. Onda je rekao da ju je morao ubiti jer mu je tako naređeno. Kazao je da bi u protivnom ubili njega“, rekao je Lukić u izjavi za BIRN.
Ćibarić je, pak, rekao BIRN-u da se ne seća takve komunikacije i da nema nikakve veze sa ubistvom Ane Lukić.
Pravna osnova za tužbu koju je porodica Lukić podnela protiv Republike Hrvatske 2006. godine bila je zakonska odredba prema kojoj porodice žrtava mogu tražiti odštetu ako su počinioci pripadnici Hrvatske vojske. Lukići su izgubili spor pod obrazloženjem da je prošao rok za traženje finansijske odštete. Iako se na suđenju nije razmatrala krivica neposrednog izvršitelja, sud je konstatovao da veruje iskazima Dragoljuba Vračarića i Olge Gedošević u kojima se spominje Ćibarić.
Na pitanje zašto nije pokrenuo krivični postupak protiv počinilaca pre podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske, Bogdan Lukić kaže da su njihovi advokati smatrali da mogu dobiti postupak i bez osude neposrednog izvršioca. Drugi razlog je bio što Dragoljub Vračarić nije želeo da učestvuje u podizanju krivične prijave.
„Bojao se da će mu se kao Srbinu nešto dogoditi u Hrvatskoj, njemu i drugim članovima obitelji. Sjećam se da sam mu oko 1999. godine predložio da zajedno podnesemo prijavu, ali nije htio. Želio je ostatak života živjeti u miru“, priseća se Lukić, koji je često posećivao Dragoljuba.
Dragoljubov sin Živojin dao je sličan odgovor: „Nakon rata otac je živio u Vukovaru i nije želio probleme. Nismo o tome puno pričali, ali mi je rekao da je Ćibarić ubio mamu. Samo mi je tražio da mu obećam da neću ništa poduzimati dok je on živ“, rekao je BIRN-u Živojin, koji je sedam dana nakon ubistva pronašao i pokopao telo svoje majke.
Dragoljub Vračarić je preminuo 2008. godine. Dve godine nakon njegove smrti, predstavnici političkog vrha Hrvatske i Srbije čuli su priču o ubistvu Milice Vračarić.
Živojin Vračarić je bio u grupi članova porodica civilnih žrtava rata koji su se 2010. godine u Vukovaru sastali sa hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor, predsednicima Srbije i Hrvatske Ivom Josipovićem i Borisom Tadićem i njihovim savetnicima. Od kraja rata, bila je to najozbiljnija inicijativa dve države da razmene informacije o ubijenima i nestalima, kao i o potencijalnim počiniteljima zločina.
„Kad je došao red na mene, rekao sam im da je moja priča najjednostavnija“, prepričao nam je Vračarić sadržaj razgovora. „Kazao sam im da je za razliku od iskaza drugih predstavnika žrtava u ovom slučaju poznat počinitelj. Onda sam im rekao Ćibarićevo ime“, kaže Živojin, koji je još najmanje tri puta na sličnim sastancima predstavnicima hrvatskih vlasti otvoreno govorio o ubistvu svoje majke.
„Predsjednik Ivo Josipović pozvao nas je na sastanak u svoj ured. Tamo sam mu predao svjedočenje svoga oca i rekao da se nadam da će nešto poduzeti“, dodaje Živojin.
Bivši hrvatski predsednik Josipović u izjavi za BIRN kaže da se ne seća pojedinih slučajeva zbog značajnog protoka vremena. „Ako je gospodin Vračarić na susretu sa mnom iznio konkretne podatke o zločinu, u što nemam razloga sumnjati, onda je rutinski bilješka poslana Državnom odvjetništvu. Isto tako, ako je tko dao i kakve dokaze, i oni su proslijeđeni“, ističe Josipović.
Bogdan Lukić je na sličnim sastancima dva puta u zadnjih pet godina razgovarao sa zvaničnicima hrvatske vlade zaduženim za nestala lica. Poslednjeg puta, prošle godine, i on je imenovao Ćibarića.
„Gospodin iz hrvatske vlade je samo odgovorio da su i njemu Srbi ubili roditelje u Vukovaru“, rekao je Lukić, dodajući da se ništa nije desilo nakon toga.
Godine 2011. Ćibarić se našao na popisu državljana Hrvatske osumnjičenih za ratne zločine za kojima je Srbija raspisala poternicu. Hrvatska strana odbila je saradnju.
„Nikad hrvatski vojnik nije ubijao civile i nemoćne starce. Čak smo pomagali neprijateljskim vojnicima koji su bili ranjeni“, napisao je Nikola Ćibarić u izjavi koju je 2011. godine pokazao novinarima, nakon najave pokretanja istrage u Srbiji. Pre tri godine, Srbija je obavestila Hrvatsku da vodi istrage protiv 44 njena državljana, među kojima se ponovo našao Ćibarić.
Ćibarić je rekao BIRN-u da je 2016. godine u Osijeku razgovarao sa „istražiteljima iz Beograda“, ali da mu se od tada niko nije javljao.
U srpskom Tužilaštvu za ratne zločine nismo mogli da dobijemo odgovor na pitanje da li se vodi istraga protiv Ćibarića, pod obrazloženjem da su takvi podaci tajni.
BIRN je 18. oktobra pitao hrvatsko Državno odvjetništvo da li je protiv Ćibarića u Hrvatskoj ikada vođena istraga i da li su istraživani ratni zločini počinjeni nad Milicom Vračarić i Anom Lukić.
Do zaključenja teksta BIRN nije dobio odgovor.
Ovaj članak je nastao u okviru programa Balkanska Tranziciona Pravda koji je podržan od strane Evropske komisije.
Priča je originalno objavljena na portalu Balkan Insight, BIRN-ovom sajtu na engleskom jeziku
Tagovi
