Obiteljski lijepak, lem i kalem, zacijelo, jedina su ljepila iliti kola – jači i žešći od lijepka, lema i kalema što čeljade veže uza zavičaj u kojemu je gnijezdo iz kojega je to čeljade poniklo i proletjelo. Nema te magnetske sile, nema ne, i ne postoji onolika gravitacija što bi bila jača od zova djetinjstva i žarča od poja mirisâ i oćutâ snažnijih od onih sentimenata i raspusnosti injektiranih u tkivo onoga istog čeljadeta što cijeni i njeguje, nanovo svija i vazda obnavlja gnijezdo iz kojega je i poniklo i proletjelo. E, baš iz takve čvrste emocionalne slitine stvorilo se i rodilo jedno istodobno i neobično i neraskidivo prijateljstvo, prijateljstvo s krvnom forcom pobratimstva: jedan se zvao Igor Mandić, a drugi Arsen Dedić.
Odrasli su do faze dječaštva u istom gradu, Šibeniku, u istoj ondašnjoj Težačkoj ulici podno Šubićevca, danas Ulici Nikole Tesle, u kojoj su i rođeni. Međutim, kolikogod da su im afiniteti i preferencije, težnje i putevi progrediranja u hodu karijere bili i različiti i drugačiji, oni su se vazda susretali i nalazili u jednoj te istoj točki: točki identiteta i prepoznatljivosti s jedne strane, ali i punktu istovjetnosti književnoga puta s druge, koji je dodatno bio prekaljen činjenicom potvrde u gradu izvan svoje formacije i obrazovanja. Grubo rečeno, uspjeh u Zagrebu – i Igorov i Arsenov – predstavljao je neki oblik i neku vrstu pobjede pučke provincije nad aristokratskom metropolom. To je, naravno, petparačka definicija namijenjena i osigurana za pacerske snobove; jerbo, svakome tko razboritim okom na to gleda bilo je jasno kako je sve to skupa samo pomanjkanje i znanja i iskustva što sedimentacijom taštine ne prepoznaje datost povlastice kako se baš tim postupcima ogoljuje poraz neshvaćanja stvarne snage spoznaje koja nastaje na promatračnici gdje se stvara realna i točna slika pogleda kad se oko usmjeri iz duplje u provinciji i nanišani na cilj u središtu.
Igor i Arsen nisu se bili zbližili u svojoj Varoši u Šibeniku kao mladići, u toj svojoj rodnoj ulici gdje su svjetlo dana ugledali i neki ini značajevi (pjevači Vice Vukov, Mišo Kovač, Ivo Pattiera, nogometaš Pero Nadoveza, filmolog Ante Peterlić, pjesnik Krste Juras), budući je Igor kao osmogodišnji dječak s obitelji preselio u Split, nego je do njihovog intimnijeg povezivanja došlo u Zagrebu kad su već obojica kao zreli 30-godišnjaci počeli stjecati beriva svojih talenata i karijera. Pripremajući se za objavljivanje svojega prvog nosača zvuka Čovjek kao ja (1969), „neizlječivi Šibenčanin“ Arsen potražio je svojega zemljaka iz ishodišnog indigenata i zamolio ga da mu napiše prigodni tekst za omot na njegovoj debitantskoj LP ploči.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 08. AVGUSTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
