Nakon prošlonedeljnog pisma Svetislava Basare koji je poručio da se ne slaže da su studenti kao Dositej Obradović, stigao je odgovor MIljenka Jergovića. Evo šta on piše:
„Nikad kod mene, dragi Basara, nećeš naći cinizam umjesto nade. Dakle, sve je meni jasno, i sam bih sebe mogao ismijavati zbog koječega čemu se nadam i kojekoga kome povjerujem. Ali o studentima koji se bune još samo ovo: ne vjerujem ja, i ne nadam se, da će oni prosvetiti i prosvijetliti srpsko društvo, nego se nadam da će oni – ili tek svaki deseti među njima – prosvetiti i prosvijetliti sebe. A to je i za njih, i za društvo u Srbiji, i za ovaj naš djelić svijeta, jako mnogo.
Uostalom, nisam ja Dositeja Obradovića spomenuo zato što bih pomislio da je on igrao “neku zapaženiju ulogu” u srpskoj kulturi i društvu svoga doba. Dositej je meni važan kao samostvoreni intelektualac, kao prosvjetiteljska figura izvan svoje epohe, kao netko tko igra ulogu u nekoj imaginarnoj kulturi i zajednici stoljećima nakon što je živio.
Konačno, Dositej je meni važan kao tekstopisac jedne od nekoliko zanimljivih pjesama, koje su pjevali ti pobunjeni studenti. Vjerojatno i najzanimljivije, za koju je grehota što nije postala srpskom himnom nakon uminuća Jugoslavije. “Vostani Serbije” velika je pjesma, prava himna, moćna i kultivirana u svakom pogledu.
Nije mi trenutno pri ruci, a nisam ni pri internetu, pa citiram po sjećanju jedan njezin distih: “Pokaži Evropi tvoje pravo lice/ Svetlo i veselo, kao vid Danice”.
Celo pismo Basare upućeno Jergoviću možete pročitati u novom broju Nedeljnika koji je od 11. aprila na kioscima, kao i na portalu Velikih priča.
***
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica verovatno najpopularnijih pisaca s ovih prostora, redovno se, na sajtu Velike priče i u Nedeljniku, dopisiju svake nedelje, u rubrici „Nikad bolje“.
Basara i Jergović nekoliko godina unatrag redovno su razmenjivali pisma i utiske o svemu što se događa u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i u svetu…
Tagovi
