Autor knjige Boris Rašeta, poznati novinar, pisac i publicista, a od sada i titolog, u razgovoru za Nedeljnik prolazi kroz nepoznate faze života Josipa Broza Tita, pričajući o tome kako su događaji iz njegovog života o kojima smo možda ponešto i znali, ali ih nismo uzimali za ozbiljno, uticali na formiranje njegove ličnosti. A posledično, na neki način, i sudbine svih nas.
***
Koliko je u dosadašnjem tumačenju Tita – a nema sumnje da je najvažnija istorijska figura 20. veka verovatno i malo šire od Jugoslavije – zapostavljan psihološki ugao njegove ličnosti, a pošto se stiče utisak da je poprilično, koliko je to posledica kreiranja komunističkog kulta ličnosti u kojem je predstavljan kao div bez slabosti, pa se onda ni životni događaji koji su ga formirali kao ličnost nisu uzimali u obzir – jer on nema slabosti kao običan smrtnik?
Psihološki ugao bio je jako zanemaren. Mislim da ne postoji nijedna knjiga čiji je noseći motiv „psihologija druga Tita“. U pravu ste s dijagnozom tog zanemarivanja – kut gledanja Tita bio je unaprijed zadan, pa je za života prikazivan kao natčovjek a poslije smrti, najčešće, kao nečovjek. On je ili diviniziran ili demoniziran. Recimo, Pera Simić i Denis Kuljiš polaze od teze da su u Titovu usponu ključne bile sovjetske specijalne službe. Ja mislim da je presudan bio njegov karakter. Kad ga, 1941. u srcu Šumadije u jednoj gostioni opkole četnici – a on je u društvu Nijemca Jaše Rajtera – nikakav mu NKVD ili GRU ne može pomoći; pomaže samo njegova riblja krv, hladna glava, hrabrost i dovitljivost. Dva puta je nakon kraja Drugog rata spreman ponovo ići u borbu – prvi put zbog Istre i Trsta, drugi put sa Staljinom. To je hrabrost. No kad ga 1938. ruske službe stisnu zbog nepažnje jer navodno nije primijetio da mu je mlada supruga, Lucija, agentica Nijemaca (što nije bila), Tito se povija do crne zemlje i kaže „nisam bio dovoljno budan“. Koliko se toga sramio, pokazuje činjenica da je do kraja života šutio o Luciji i nitko je u Jugoslaviji nije smio spomenuti, sve dok to nije, usput, učinio Josip Kopinič.
Sam je Josip Broz self made man, čovjek koji sam sebe rađa, brendira. „Vidio sam komunista“, piše Đilas, „ideološki postojanijih od njega, ali nijednog koji bi, poput Tita, u toj meri, do najsitnijih detalja, nastojao na svojoj posebnosti, izuzetnosti: nekomunistička, antikomunistička privrženost ka luksuzu, nakitu i pompama samo je jedna od strana tih njegovih nastojanja – sve jačih, sve nametljivijih i razrađenijih s jačanjem njegove lične vlasti.“ Leo Mates kaže da je doživljavao Tita uoči rata kao čovjeka koji u sebi ponavlja: „Ja hoću, ja mogu, ja moram biti vođa.“ Imao je silnu volju za moć. Za vrijeme rata Đilas i Tito često su igrali šah, bili su podjednako dobri. Ranković je jednom predložio Đilasu da pusti Tita kako se Stari ne bi oneraspoložio i proveo besanu noć, što bi moglo sutra umanjiti njegovu djelotvornost kao vođe. Đilas je odbrusio Rankoviću – neka onda on igra s Titom. Proučavao sam njegove psihološke taktike s ljudima, rekonstruirao rješenja izlaza iz teških situacija, čitao memoare, gledao dokumentarce. Mislim da sam u knjizi uspio rekonstruirati njegov profil – i da, to može koristiti svakome tko želi savjete o karijeri, politici, nošenju s traumama. Imao je ogromnu volju za moć, jake instinkte, ne i paranoidne. U svaku je aktivnost ulagao veliki trud. Na partijskom kongresu 1948. osam je sati čitao referat dug 600 stranica, kojega je sam vlastoručno danima pisao. Zamislite da sad morate napisati tekst od osam stranica? Ljudima je slao cvijeće, obasipao ih skupim darovima…
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 08. AVGUSTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS