Zvonimir Boban napisao je 2015. godine u seriji svojih kolumni za Sportske novosti jednu i o njemu – Silviju Berluskoniju, kontroverzonom italijanskom političaru, premijeru sa najdužim stažem u istoriji Republike Italije, vlasniku AC Milana i čoveku zaljubljenom u fudbal. Berluskoni je preminuo u ponedeljak, u 86. godini života, a Zvonimirov tekst u kom se on osvrće na svoje poznanstvo sa Berluskonijem, zahvaljujući kojem je i zaigrao u milanskom gigantu italijanskog ali i svetskog fudbala, oslikaće vam skicu Berluskonijevog životnog portreta i njegove moralne dekadencije, metamorfozu jednog, kako Boban to kaže, „divnog i pristojnog milanskog gopsodina“, zagubljenog negde daleko u bespućima „tunela političkog bordela“.
Ovaj tekst prenosimo vam u celosti.
Cesta
Iz čudne plastike obložene brojevima koje sve teže vidim, preko led ekrana i s obožavanog cedea pjeva jedan čiji su stihovi odredili i usmjerili generacije s kojima se prepoznajem. Pjesnik pogubljenih i izgubljenih svjetova, pisac malih i čudnih ljubavi, tvorac najljepših stihova i zanesenjak mladenačkih, nogometnih čežnji. Balašević. Čovjek koji me svaki put usreći i odvoji od svakodnevnoga, izbije iz prebrze zbilje i vrati u pristojne duhovne barometre. Dok mi obveze i život koji sam si nanio govore da vrtim i pedaliram jer ovaj sam bicikl htio i odgovaram mu, drugi dio mene rado bi se torpedirao i krenuo u nigdje (ili u sve), baš poput onog hrabrog klinca iz briljantnog Sean Pennovafilma Into The Wild. Mali je odvrnuo na Aljasku, ja bih samo do Brača… Pizdarije.
Vjerujem da nam se svima po glavi motaju slične ideje, a dobro znamo da će se to dogoditi – nikad. I dok se cesta odmotava k’o dugi sivi šal, poruke pjesnika i centarfora školskog tima, bez obzira na tekstualnu mekoću, nude i podmeću velika pitanja. I taru k’o ova milijun puta pregažena A 4 Trieste – Milano kojom pičim već dvadeset i pet godina gazeći moje obiteljske intime.
Prekrcana autocesta koja me odnosi prema drugom gradu moga nogometnog života, prema metropoli Lombardije i jedinoj kozmopolitskoj sredini predivne zemlje u kojoj već godinama pametujem na sportskom teveu. Od kopačke do glave dugačak je put, ali izverzirao sam se i pokušavam u istini, slobodi i onome što znam, graditi neko novo poštovanje. I tako, svake Božje nedjelje, jurim Italiji koju ljubim i koja me svojom političkom (ne)kulturom tješi i ukazuje da ima naroda i zemalja koji su nam bliski. Zemlji u kojoj me htjela zarobiti moja DRAGA – ali nje se pitalo nije.
Posebna zahvala što sam “na cesti” ide velikom menadžeru, vizionaru modernih ekonomija i medija, izumitelju mondenih kondominija, dva puta talijanskom premijeru i vlasniku AC Milana, barskom pjevaču i predsjedniku svih predsjednika – Silviju Berlusconiju. Čovjeka kojeg volim bez obzira na sve. Čovjeka kojeg ne shvaćam bez obzira na sve. Jer, Presidente moj, koji je bio sve što je htio i trebao biti, sada preživljava sebe kakvoga ni sanjao ni želio nije, i gubi se u gubljenju svega što je stvarao genijem i samouvjerenošću ambicioznog milanskog mladića i nekada dragog, simpatičnog i elegantnog čovjeka. I koliko god glumio i želio izbjeći sliku nezadovoljnog čovjeka – ne može. I koliko se god trudio prikazati da ga zadnje godine vrtoglavih i neshvatljivih odsklizavanja ubila nisu – ne uspijeva. Jer nikako da stvori mir i snagu, da sagleda i prizna kako je i poraz normalna stvar. I nikako da shvati kako postoji drugi Berlusca koji je došao na gorku naplatu.
Kompleks Nepogrešivog, kažu u Italiji. I ima u tome istine kao što i ima zloće koja je i u najvećim lažima prosipana po ovome kako god – genijalnom i posebnom čovjeku. Jer smetao je mnogima i govorio što narod misli, ali kada je došao na štih, kada se pitalo njega – razočarao je i utopio se u političku bezličnost i osobno – i nije uspio. A ima desetak godina, kada sam ga upitao šta misli o tome što me je naš tadašnji ministar koji je izletio iz laboratorija, a bez ideje kako hodaju stvari, pozvao da budem transmisijski patuljak (doministar sporta) u Sanaderovoj vladi, rekao je uz podsmijeh: “Ne ulazi ako ne moraš, ako kažeš da je politika kurva, dao si joj ogroman kompliment.” Ali on je, tko će ga znati zbog čega, ostao unutra. Pa nastavlja bez zrele ispovijedi, u teškoj hermeneutici svog superega, uvjeren da ne treba spustiti gard dok mu ruke već bezdušno vise. Ruke čovjeka koji je očarao mnoge. I mene je.. Jednom davno.
Scarpetta
Silvija Berlusconija sam upoznao devedeset prve u srpnju, na ručku u njegovoj vili San Martino u malenom mjestu Arcore u blizini Milana. Bili smo pozvani da presidente da AMEN mom prelasku iz Dinama u AC Milan. Tamo je ova ikona stila i “uspjeha”, koje je upijao od legendarnog Giovannija Agnellija, plandovao u prelijepom dvorcu gdje nas je opičio stendhalovski kompleks. Mene i buraza mislim, jer moj se ćaća brinuo o brojevima, a i pituri su ga manje zanimali od trgovine. Da, tamo smo se kretali u trojkama, kao u Balkancu, a sa zidova predivnoga zdanja pozdravljali su Rubens, Tizian, Leonardo, Fontana i mnogi drugi meštri kista i kolura. Predsjednik nas je dočekao kao da mu je došla najdraža obitelj i nakon što nas je sproveo po kući, u društvu direktora AC Milana Braide i glavnog menadžera kluba Gallianija, posjeo nas je za stol gdje je kuhar u bijelim rukavicama servirao svakakva predjela pa paštu. Opušten, zanimljiv, blizak i drag, bio je tada Silvio Berlusconi.
Mi, bez obzira na sve: ukočeni, uplašeni, u kompleksu i grču. Pa ipak se krenulo iz trideset i pet imotskih kvadrata i iz unajmljenih zagrebačkih mansardi.. Prvi put smo se brat Dado i ja pogledali kada je predsjednik uzeo komad kruha i umočio u preostali šug pašte pomodoro i oblizao s njim cijeli tanjur. Scarpetta – tako to zovu Talijani. Malo nas je to opustilo pa je cijela večer prošla ugodnije, a prije nego što ćemo se pozdraviti, gazda me zagrlio i poveo u šetnju. Rekao je da ga podsjećam na obožavanog Van Bastena i da ćemo se s Gallianijem lako dogovoriti oko cijene, ali da mi želi pokazati nešto.
Par minuta hoda kroz stoljetnu zelenu aleju i stigli smo do čudnog i prekrasnog kamenog artefakta velikog talijanskog kipara Cascelle. Odmah iza sišli smo u mramor, u grobnicu, u grobnicu Silvija Berlusconija. Pomislih da je mason, tako se oni pokopavaju u svojim vrtovima ili da je to jednostavno dio razmišljanja bogatih ljudi. Čudnog i deformiranog, ali šta ja sad tu mogu, i nisam si postavljao dublja pitanja koja su sada i s ove pozicije lakša i logičnija. Utrnut i stisnut, stajao sam kao kip. Nasmijao se, rekao “rilasati”, odledio me i uveo me unutra. U faraonsku grobnicu s pet sarkofaga. Na očajnom engleskom objašnjavao mi je neobjašnjivo pa ga nisam dobro razumio kao što ni sada ne mogu razumjeti suludi deformnokubistički mauzolej. Shvatio sam samo da bi želio dolje kada ga duša napusti, ali da mu glupi crveni i zastarjeli zakoni to ne dopuštaju..
Velik kao mali
Bez obzira gdje i kako god da završi i gdje god se ukopa, Silvio Berlusconi ostat će VELIKA PRIČA. Čovjek klasike i futurizma, čovjek genija i neprimjerenog glamura. Velikan nogometa i velikan tragikomedije koju izbjegao nije. A mogao je, ali zov novih visina zaveo ga je i unesrećio. Do para i pozicija Berlusconi je stizao preko lijevih političkih krila s kojima je u ratu već dvadeset godina i koje, po hrvatskom podlošku, vrijeđa parolom – komunisti. Jer ako nisi poduzetnik i nisi desno, ti si prokleta komunjara i ne voliš svoju zemlju. A dok se probijao i stremio onome što je postao, njegov vjerni igrač i prijatelj koji ga je suportirao na tom putu zvao se Bettino Craxi.Pametan i privlačan sekretar talijanske Socijalističke partije, koji je disao karanfile i nosio ih u džepiću sakoa, bio je i uvjereni talijanski patriot kojega su njegove ljubavi – partija i patrija izdale i prognale, pa je u tuzi i muci odletio Gospodinu. Iz Tunisa.
Njihovo se prijateljstvo oplodilo u interesu i medijskim koncesijama i stvorilo nove, slobodne i dinamične televizije koje je izgradio i osmislio predsjednik. I to – inovativno i šokantno. Jer kada si gledao RAI, a nakon toga Canale 5, imao si dojam da nakon Gattusa gledaš Van Bastena. Ubrzo, sredinom osamdesetih, posvetio se našem, tada posrnulom AC Milanu. I stvorio machinu koja je dominirala svjetskim nogometom i koju je odveo u nebeske perfekcije. Doletio je kao James Bond, u helikopteru, i odveo Vraga u raj. I sve se to događalo po njemu i kroz njegove ideje, i to mu nitko ne može osporiti ni uzeti. A i razumije nogomet više nego što ljudi misle jer kada je otpilio već premorenog Sacchija i zaštitio Van Bastena – pogodio je. Dogodilo se isto i sa Zacheronijem i sa mnom iako je jasno da su prva dvojica druga kvalitativna razina, ali prepoznavao je Berlusca ne smo tada. Prepoznavao je i kužio više od svih…
Ali onda je došla ONA – kurva i prokletnica. I odvela ga među mediokritete i nametnula mu Berlusconija za kojeg Silvio nije spreman bio – ni politički, ni duhovno. Nije pripremio Berlusconija za Berlusconija koji je čučao duboko u njemu i kojim se bavio nije. A nekada, kada je bio “pravi” znao je reći divne istine i poučiti životu, i naći vrijeme za male i iskonske vrijednosti. Opisat ću neke koje me se tiču..
Kada, nakon Barija, nisam prihvatio novu posudbu u Marseille, došao je u Milanello i upitao me zašto. Rekao sam mu da me prodaju ili da ću se izboriti za sebe. Nasmijao se i rekao mi: “Ti ćeš uspjeti, ja ću ti biti blizu, a u ovome klubu nitko ti podmetati neće.” Tako je i bilo..
Kada sam se opraštao od AC Milana bio je na Antigui, na premijerskom odmoru. Došao je avionom da se oprostimo i pozdravimo. Otišli smo na večeru, a nakon toga se vratio na odmor. Dvanaest sati leta zbog poštovanja za mojih deset godina Milana nikada zaboraviti neću. Kao što se zaboraviti ne može da je, kad je umro naš oružar Primo, nakon tridesetak godina vjernosti crno-crvenim dresovima, zaposlio njegova sina i kćer zbog očeve im i njegove ljubavi – AC Milana.
Kada je Milan izgubio mitsko finale protiv Liverpoola u Ateni bio je grub i nepristojan prema Ancelottiju i to su bili prvi znakovi novog Berlusconija. Za Gazzettu dello Sport napisao sam mu otvoreno pismo da se vrati na staro, da ga je politika pomaknula, da nije isti i da je to loše za naš klub. Nije odgovarao. Ubrzo smo se vidjeli na fešti prigodom dvadeset godina njegove predsjedničke službe. Ljutio se nije, samo mi je rekao da ne vidi tako stvar poklonivši mi “obljetničku” knjižicu s dubokom posvetom koju čuvam..
Robert Matteoni, naš veliki sportski novinar, ispričao mi je da ga je za Badnjak ‘87. primio na ručak i to bez najave, samo na zvono one iste vile i uljudnu najavu da je novinar iz Pule. I već tada mu je govorio, deset godina prije nego što će zaživjeti, da je budućnost nogometa – Champions League. Tako je zborio genij koji je promijenio ideju catenaccia i zero a zero talijanske nogokulture pretvorivši ih u estetike neslućene ljepote i prave pobjedničke filozofije. Takav je bio kad se nogometu davao..
Prijatelj, otac, obitelj
Sada je na sceni onaj drugi, onaj kojega “odrastanjem u duhu” oplemenio nije. Što mu se zbilo i u kakvom je kanalu završio. I zašto? I koja je cijena? E, pa jebena je cijena. Porušeni brakovi, skandali s klinkama, sudski procesi, promjene zakona za osobnu korist, nepoštivanje ljudi koje poštovati moraš (Maldini, Braida), ršum u klubu koji kormilara nema, a ni Predsjednika nema. Istina, vlasnika ima, ali samo na papiru…
Berlusconi, jednom divni i pristojni milanski GOSPODIN, dragi UČITELJ, i kako nam je govorio puno puta – secondo PADRE I AMICO, nestao je u tunelima političkog bordela. Izobličen, iako plastikom zategnut, poderan, bez obzira na najbolja odijela, dezintegriran sobom dok nudi rješenja drugima, preplašen valjda, da nakon što je imao previše ne umre ‘ko sirot, troši zadnje kapi dostojanstva koje je nekada davno bilo orijentir svima koji su težili novom i boljem društvu i odmaku od stare, umorne i pokvarene Italije. I žalim što je tako, jer ga ipak volim, i volim vrijeme koje je stvorio i koje me stvaralo. I volim onog boljega koji se pogubio i koji, nadam se, čeka da svrši ovaj. Ne samo na bungama. I volim klub koji je preporodio i s kojim bijaše ispred vremena u svakom smislu; profesionalnom, ljudskom i poslovnom. Jer AC Milan, za vrijeme pravog Presidentea, bio je prava i poštena OBITELJ. Obitelj koje više nema….
Basta
Vidim ga jako rijetko, kada nas bivši zovu na koju proslavu našeg voljenoga kluba. Pozdravimo se i zagrlimo i svaki put mi kaže da sam trebao ostati kada me je zvao. Odgovorim mu kao uvijek da sam sretan kada se probudim u mojoj kući s mojom obitelji, u mom gradu s mojim prijateljima, uz moj narod i u mojoj maloj i sjebanoj zemlji koju toliko volim. Prekine me i kaže: “Sempre ista storia.. Basta, pa trebao bi odrasti, Milano je Milano”. Nasmijem se kao malo dijete i spustim glavu. A i kako ću mu reći da bi trebao odrasti ON. I da je postao sve što ja ne želim biti. I to je život i ne sudim mu, pa tko sam? Ali žalim.. I želio bih onog starog dobrog oca i prijatelja – NOGOMETNOG SILVIJA BERLUSCONIJA.
Tagovi
