J edan od vodećih beogradskih filozofa-praksisovaca, u vrijeme raspada SFR Jugoslavije ideolog Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, Mihailo Marković (1923– 2010), sasvim sigurno nije zavodljiva i na prvi pogled atraktivna i živopisna ličnost kao što su to, primjerice, Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz ili Žika Stojković, ali bez njega je nemoguće ispričati povijest Titove SFR Jugoslavije, jednako kao ni povijest srpskoga opozicijskoga nacionalnog/antititoističkog pokreta unutar nje.
Imao sam tu sreću da je u vrijeme mog istraživačkog boravka u Beogradu (2006–2011) on još bio živ (umro je u februaru 2010, pre tačno deset godina), i to ne samo fizički nego i mentalno, rekao bih: u punoj snazi, tako da sam ga imao prilike vrlo dobro upoznati – i njega osobno i cjelokupno njegovo djelo – u našim čestim susretima i razgovorima, uvijek u njegovoj obiteljskoj kući na Senjaku. Istovremeno i paralelno sa susretima i razgovorima sa svim ostalim tada još živim i aktivnim „srpskim dinosaurima“, poput Dobrice Ćosića (umro 2014), Dejana Medakovića (umro 2008) itd.
Važnost Mihaila Markovića vidljiva je već iz toga što je on u SFRJ bio na čelu beogradskih praksisovaca (zajedno s Ljubomirom Tadićem, Svetozarom Stojanovićem, Dragoljubom Mićunovićem i još nekim istaknutim filozofima), a da je međusobnim povezivanjem i spajanjem upravo njegovih praksisovaca i Ćosićevih siminovaca, sredinom i u drugoj polovini 1960-ih, nastalo ono što je sam Dobrica Ćosić u svojoj knjizi „Prijatelji“ nazvao „borbenom srpskom opozicijom titoizmu“, misleći pritom na srpski nacionalni i državotvorni pokret iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, u svakodnevnom političkom govoru najčešće nazivan (i etiketiran) „srpskim nacionalizmom“, kojega su on i Marković, svako sa svoje strane i na svoj specifičan način, bili glavne perjanice
CEO TEKST DARKA HUDELISTA ČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 13. FEBRUARA.
DIGITALNO IZDANJE DOSTUPNO NA NOVINARNICA.NET
Tagovi
