Kupiti, posjedovati i nositi pištolj uvijek je loša ideja. Ta je ideja loša u ratu i u miru, loša je kod nas i u Americi, loša je onda kad je taj pištolj u staklenom ormaru, kad je autu i kad je u džepu. Kako nas je Čehov naučio, cijev koja u prvom činu visi na zidu u trećem će uvijek opaliti. A kad opali – tada znamo da je pištolj (ili: puška) bio loša ideja. To zna OJ Simpson, kao što danas to zna i otac Koste K.
Jedan od tih ljudi koji su saznali da je pištolj loša ideja bio je i jugoslavenski, srpski, crnogorski glumac Žarko Laušević. Njegov čehovljevski pištolj opalio je u jednom podgoričkom kafiću u srpnju godine 1993. Čehovljevski pištolj u ruci glumačke zvijezde usmrtio je dvije, a ranio treću osobu.
No, osim njih troje, taj je pištolj imao četvrtu žrtvu. Ta je žrtva bila jedna glumačka karijera. Karijera koja je možda – da nije bilo tog podgoričkog puškaranja – postala najvećom u (post)jugoslavenskom glumištu. No jedan metak, metak ispaljen u drugom činu Lauševićeva života, toj je karijeri uzeo petnaest godina. Lauševićev je život skrenuo drugim putem, manje sretnim, a umjesto velike karijere dobili smo jednu drugu, također vrijednu pažnje, ali puno, puno manju. Jer nositi pištolj, naučio je Laušević, uvijek je loša ideja.
Kako je taj pištolj te julske podgoričke noći dospio u ruke slavnog glumca ostaje do danas – kako znamo – predmet pravosudnog i ideološkog prijepora. Je li Laušević bio lakomislen i bahat? Je li ga opio mačo kult oružja? Je li pucao – kako su tvrdili tužitelji – na naoružanog čovjeka na podu? Ili je slijed zbivanja bio sličniji onom u TV seriji “Pad” Bojana Vuletića u kojoj Lauševićevog alter ega Maslaća glumi Milan Marić? Je li taj čehovljevski metak koji će biti ispaljen u trećem činu zapravo bio ispaljen u maju 1990, kad je klero-nacionalistička gomila prekinula izvedbu predstave “Sveti Sava” zeničkog teatra u režiji Vladimira Milčina? Je li se glavni glumac u predstavi – Laušević – uslijed prijetnji pobojao za svoj život? Je li doista uzaludno obijao policiju i dobio od njih sugestiju da se sam naoruža? Je li u Podgorici djelovao u nužnoj samoobrani, spriječivši cipelarenje na podu? Možda. Vjerojatno. Ali, na koncu za Lauševićevu karijeru i nebitno. Jer, pošto je posjedovanje pištolja uvijek loša ideja, taj je pištolj te podgoričke večeri imao četiri žrtve. Dva mrtva muškarca, jednog ranjenog. I jednu moguću glumačku karijeru koja je ostala propucana u lokvi krvi i pive. Karijera glumca.
CEO TEKST OBJAVLJEN JE NA SAJTU VELIKIH PRIČA.
Tagovi
