
Veštačka inteligencija je postala neizbežna tema u savremenoj umetnosti. Dok su multimedijalni radovi do sada osvajali publiku kombinovanjem različitih medija – od videa i zvuka do interaktivnih instalacija – veštačka inteligencija danas donosi potpuno novu dimenziju, često preispitujući naše razumevanje stvaranja, autorstva i doživljaja umetničkog dela.
Multimedijalna umetnost, po svojoj prirodi, oduvek je bila otvorena za tehnološke inovacije. Od prvih eksperimenata sa video-radovima šezdesetih godina, pa do digitalnih performansa danas, umetnici traže nove načine da izraze ideje koje klasični mediji teško mogu preneti. Međutim, pojava veštačke inteligencije nije samo još jedan tehnički napredak. Ona postavlja ključno pitanje: šta je zaista ljudsko u umetnosti?
Jedan od najupečatljivijih aspekata primene veštačke inteligencije u multimedijalnim radovima jeste njena sposobnost da reaguje u realnom vremenu. Zamislimo instalaciju koja analizira reakcije publike – njihov govor tela, izraze lica ili emocije – i prilagođava se u skladu sa tim. Takav rad postaje proces interakcije, a ne jednostrana poruka. Ipak, ostaje pitanje: kome publika zapravo odgovara – umetniku ili algoritmu?
Radovi poput onih Refika Anadola, koji koristi podatke i veštačku inteligenciju za stvaranje hipnotičkih vizuelnih narativa, izazivaju i divljenje i skeptičnost. Kada rad analizira ogromne baze podataka, kreira kompleksne obrasce i menja se u zavisnosti od konteksta, dolazimo do paradoksa: umetnik više nije stvaralac u klasičnom smislu, već svojevrsni programer ideje. Da li takav rad može da nosi emocionalnu težinu i autentičnost koje očekujemo od umetnosti?
S druge strane, veštačka inteligencija nije samo alat – ona je potencijalni „kreativni entitet“. Modeli poput ChatGPT-a, DALL-E-a ili Midjourneyja već sada generišu tekstove, slike i muziku koje je ponekad teško razlikovati od dela nastalih ljudskom rukom. Ova demokratizacija kreativnog procesa otvara novo pitanje: ako umetnost postane previše „laka“, da li gubi na vrednosti?
Često se čuje da veštačka inteligencija „nema dušu“ – da algoritam ne može da oseća, razmišlja ili doživi introspektivne trenutke. Ali šta ako upravo ta „odsutnost duše“ postane njena najveća prednost? Radovi stvoreni veštačkom inteligencijom oslobođeni su ljudskih predrasuda, tradicija i ega, omogućavajući estetiku koja reflektuje kolektivnu evoluciju našeg društva.
Na kraju, veštačka inteligencija menja osnovne pojmove stvaranja i autorstva. Multimedijalna umetnost, koja već integriše tehničke, emocionalne i konceptualne slojeve, idealna je platforma za preispitivanje ovih promena. Pitanje je ne samo kako ćemo koristiti veštačku inteligenciju, već i kako će ona oblikovati naše razumevanje umetnosti – i nas samih.