Tijekom svoga petogodišnjeg boravka u Beogradu, u decembru 2006, upoznao sam se s nekadašnjim vrsnim novinarom (bio je glavni urednik beogradskog Studenta, 1962-1963) i vrlo istaknutim srpskim političarom, Špirom Galovićem. Jedan naš zajednički znanac rekao mu je da sam u Beogradu, da radim na velikoj knjizi o raspadu Jugoslavije, da me, među ostalim, zanima i Slobodan Milošević, te da bih se volio s njim upoznati i malo opširnije porazgovarati o temama koje me interesiraju.
Galović se ljubazno odazvao na moju inicijativu, ugostio me je u svom domu na Voždovcu (i to nekoliko puta, u razdoblju 2006-2008) i dao mi jedno vrlo vrijedno svjedočanstvo o svom nekadašnjem drugu, prijatelju i kolegi, ali – u vremenu 8. sjednice CK SK Srbije, u i nakon septembra 1987 – i ljutom, nemilosrdnom političkom neprijatelju, Slobodanu Miloševiću.
Uza sve ostalo, Galović mi je dao i nekoliko vrlo atraktivnih (dosad nikada objavljenih) fotografija mladog Slobodana Miloševića (u društvu s njegovim studentskim kolegama i kolegicama iz Beograda), nastalih na seminaru društveno-politički angažiranih studenata Beogradskoga univerziteta u Bohinju, u SR Sloveniji, 11-24. avgusta 1962. Dakle, samo nekoliko dana nakon što se, u rodnoj Crnoj Gori, u Uvaču, u Ljevorečkim Tuzima, ubio Slobodanov otac Svetozar. (Kao što znamo, Svetozar Milošević je sebi oduzeo život hicem iz pištolja u subotu, na Ilindan, 2. avgusta 1962).
Najprije dvije-tri riječi o samome Špiri Galoviću, kao i o atmosferi u kojoj smo, 2006-2008, vodili naše beogradske razgovore.
Špiro Galović (rođ. 1938. u Udbini, u Lici, tj. u budućoj SR Hrvatskoj) tijekom 1980-ih bio je jedan od najistaknutijih članova Predsjedništva CK SK Srbije. Važio je za predvodnika liberalnog krila srpske Partije, uz to i ideologa. „Zbog intelektualnog stila u nastupima i odnegovane političke fraze smatran je političkim naslednikom Marka Nikezića“, pisalo je u nekrologu objavljenom u Danasu, neposredno nakon njegove smrti u septembru 2014. Bio je, ujedno, i glavni srpski govornik u Centralnom komitetu SKJ. Međutim, stao je na put Slobodanu Miloševiću – u onim burnim, nemirnim vremenima uoči, za vrijeme i nakon 8. sjednice CK SK Srbije, kad je Milošević osvajao i na kraju osvojio (zajedno sa svojom suprugom, Mirom Marković) apsolutnu vlast u SR Srbiji (pa i šire).
Uz Ivana Stambolića, Dragišu Bucu Pavlovića, Radmila Kljajića i još neke, Galović je bio jedan od najvećih gubitnika (ili tzv. „tragičnih heroja“) 8. sjednice. I, poput svih onih koji su se suprotstavili S. Miloševiću, morao je, htio – ne htio, naprasno završiti svoju političku karijeru. Nakon 8. sjednice otišao je u odvjetnike, da bi imao od nečega živjeti. Advokatski ispit polagao je u svojoj 48. godini. (I, da ne zaboravim, svoje sabrane političke govore i javne nastupe objavio je u knjizi „Govor i pogovor“, Globus, Zagreb, 1989).
Svoj prvi susret i razgovor sa Špirom Galovićem imao sam 18. decembra 2006. Razgovarali smo, sat-dva, u njegovu stanu u Jove Ilića 85 na Voždovcu. Bio je susretljiv i ljubazan (i tada i kasnije), ali u našoj komunikaciji već od toga prvog dana nešto ipak nije bilo u najboljem redu (što sam mu jednom i rekao, nakon čega mi se povjerio i otkrio mi sve svoje strahove i frustracije).
Uvijek mi je djelovao nekako odsutan, mrzovoljan i depresivan, kao da mu je muka da priča sa mnom. S jedne strane hoće da mi ugodi, a s druge – kao da jedva čeka da odem. Nekoliko puta mi je dao do znanja da bi mu bilo mnogo draže da više pričam s drugima (tj. s drugim mojim sugovornicima, na temi koja me zanima), a manje s njim.
Jedan mi je detalj osobito privukao pažnju. Svaki put bi me (i tada, u decembru 2006, i za naših kasnijih susreta) dočekivao ispred zgrade u kojoj živi, preko puta voždovačke pijace, tamo gdje obično staju taksi automobili. I onda bi me odveo u svoj stan, na 4. katu u Jove Ilića 85. A kad bismo završili razgovor, ispratio bi me sve do onoga mjesta na kojemu me je i dočekao. I bio bi još tih 5-10 minuta sa mnom, sve do dolaska taksija.
To je jedno, a drugo: svaki put bi (preda mnom) zaključavao svoj stan i s unutarnje i s vanjske strane, čak i kad bi mu supruga bila kod kuće. Kao da se nečega panično boji, kao da je u smrtnom strahu. Vidio sam da mu je to ušlo u naviku pa sam ga jednom upitao, više u šali, pomalo ga „zezajući“: „To, pretpostavljam, činite još od 8. sjednice?“ Odgovor je, na moje iznenađenje, glasio: „Da.“
A onda mi je otvorio dušu. Neposredno nakon ubojstva Ivana Stambolića (25. avgusta 2000) pred njegovom, Galovićevom zgradom nekoliko je dana zaredom bio parkiran neki čudan automobil – doduše, ne onaj zloglasni bijeli kombi u kojem su oteli Stambolića, nego jedan neugledan bijeli „jugo“ prizrenskih registracija (PZ). Pa kad bi Špiro, zajedno sa svojom suprugom, išao na tržnicu, auto bi se pomjerio par desetaka metara u istome smjeru, kuda su oni prolazili.
To je potrajalo neko vrijeme, a onda je Špiri prekipjelo pa je sa suprugom otišao u Crnu Goru. Nekih petnaestak dana boravili su u hotelu „Maestral“ u Miločeru, između Svetog Stefana i Budve. Vratili su se u Beograd upravo na izbore – one sudbonosne (za predsjednika SRJ) izbore, potkraj septembra 2000, nakon kojih je uslijedila tzv. „oktobarska revolucija“. Nakon toga život im se (donekle) normalizirao…
Upitao sam, jednom zgodom, Špiru Galovića: „Onaj ‘jugo’, prizrenskih registracija, koji vas je pratio kao vaš ‘anđeo čuvar’ – to vam je poslao Rade Marković, šef DB-a?“ Odgovorio mi je – opet, kao i obično – mrzovoljno, u pola glasa: „Poslala ga je Mira!“
Prelazimo sada na glavnu temu ovoga članka: mladi Sloba. Čovjek (tada mladić, student Pravnog fakulteta u Beogradu, ambiciozni i nadobudni studentski/partijski funkcionar, koji već tada stremi ka političkom vrhu u SR Srbiji) koji je, igrom slučaja, bio Galovićev cimer-kolega u zajedničkoj sobi u omladinskom centru na Bohinjskom jezeru, na dvotjednome studentskom seminaru 11-24. avgusta 1962, a koji je 1980-ih postao jedan od Galovićevih najljućih političkih neprijatelja. To jest, Galović je njemu izrazio svoje (političko) neprijateljstvo – njemu i njegovu kursu, iskazanom na 8. sjednici CK SK Srbije (kao i kasnije, tijekom tzv. antibirokratske revolucije u SR Srbiji i istočnom dijelu SFRJ).
U jesen 1962. kreće Slobodanov uzlet na Beogradskome univerzitetu (u okviru studentskih i partijskih rukovodstava na njemu). Također, birani su delegati na VII kongres Narodne omladine Jugoslavije. Među ostalima, izabrani su Đoko Stojičić, Silvano Bolčić i – Slobodan Milošević. Isplatilo se biti cool u danima kada ti se ustrijelio otac
U ovom ćemo članku „iskovati“ jedan novi pojam vezan za javni i politički život u SR Srbiji, tijekom 1960-ih, ali s vrlo značajnim reperkusijama u vremenu koje će tek doći – „bohinjska skupina“. Što je to „bohinjska skupina“, tko su bili njezini pripadnici i što je uopće značio studentski seminar na Bohinju, u avgustu 1962?
Najbolje da vidimo što je o tom studentskom seminaru na Bohinju bilo rečeno (napisano) u beogradskom Studentu, u br. 19. od 25. septembra 1962. (pretpostavljam da je to bio prvi broj Studenta u novoj studijskoj godini, odmah nakon ljetnih ferija). Na str. 3 toga broja objavljen je članak Nebojše Dragosavca (on će potkraj 1963. naslijediti Špiru Galovića na dužnosti glavnog urednika Studenta) u kojem su, među ostalima, bile i ove rečenice:
„Ovogodišnji tradicionalni letnji politički seminar aktivista Beogradskog univerziteta održan je na Bohinjskom jezeru tokom druge polovine avgusta. Kao što je već uobičajeno, seminar je okupio pretežno mlađe aktiviste SK i Saveza studenata, pripremajući ih da u ovoj školskoj godini (misli se na šk. godinu 1962-1963 – op. aut.) preuzmu niz odgovornih obaveza u svim oblastima društvenih aktivnosti…“
Tome je još dodano da su se na tom seminaru razmatrale aktualne političke teme „u svetlu zaključaka IV plenuma CK SKJ“ i, naročito, čuvenoga govora predsjednika SFRJ i SKJ Josipa Broza Tita u Splitu (od 7. maja 1962).
Također se razgovaralo „o intencijama novog Ustava“ SFRJ (onoga koji će stupiti na snagu 7. aprila 1963), i to uz sudjelovanje specijalnoga gosta seminara, člana Izvršnog komiteta CK SKJ Mihe Marinka.
Kako mi je to opisao, uz Špiru Galovića, još jedan bitan sudionik i svjedok toga seminara, tadašnji beogradski student prava Nebojša Dragosavac (rođ. 1940. u Gospiću, u Lici, takoreći „s druge strane brda“ u odnosu na Udbinu, rodno mjesto Š. Galovića), uz brojna predavanja na izabrane političke teme glavni akcenti seminara bile su brigadirske večeri uz logorsku vatru, izleti diljem SR Slovenije (primjerice na Bled), recitali poezije, sportska natjecanja, čak se radio i posebni seminarski list Seminarac (uređivali su ga Galović, Dragosavac i Slavko Vukasović)…
Najbitnije je, međutim, ovo: na seminaru je bila okupljena tadašnja studentska elita grada Beograda (barem elita među politički/partijski angažiranim studentima, na Beogradskom univerzitetu), od koje se očekivalo da za koju godinu, možda 10, 15 ili 20 godina kasnije, stasa u političku/partijsku elitu SR Srbije. Naravno, ne doslovce svi koji su tamo bili okupljeni, ali svakako neki (ili mnogi) od njih. Odnosno, kako mi je to u jednome od naših beogradskih razgovora istaknuo Nebojša Dragosavac (dalji rođak visokog hrvatskog i jugoslavenskog političkog dužnosnika Dušana Dragosavca):
„Ovo na Bohinju bio je seminar aktivista sa svih fakulteta Beogradskoga univerziteta. To je bio tradicionalan seminar, tj. održavao se svake godine. Godine 1963. bio je u Budvi, a 1964. na Tjentištu. Na njemu su, u pravilu, učestvovali oni aktivisti na koje se računalo da će već u sledećoj studijskoj godini preuzimati neke funkcije. To jest, da budu birani u rukovodstva. Znate li koji je bio koncept seminara? Tu su se okupljali ‘jači’ funkcionari, oni na koje se najviše računa. I tu su bile dve organizacije: Savez studenata i Partija. I sad, jedan deo njih koji je bio iz rukovodstava – tu vam je u svojstvu nekih animatora, onih koji drže predavanja, koji drže referate, vode diskusiju, usmeravaju… Sve što je bilo od društvenog života na Beogradskom univerzitetu, oni su tu okupljeni, i to vam je naprosto kao neki drenažni oblik pripreme za ono što ih očekuje u sledećoj godini, da nauče tehnologiju organizacije društvenog i političkog života…“
Na temelju fotografija koje mi je ustupio jedan od najvažnijih sudionika toga seminara, Špiro Galović, možemo vidjeti, tj. rekonstruirati tko se sve tu bio okupio: on, Špiro Galović, zatim Nebojša Dragosavac (budući novinar u Politici Ekspres i NIN-u te budući glavni urednik TANJUG-a za Srbiju, ujedno i autor monografije „Beograd u trećem milenijumu“), Slobodan Milošević, Kosta Čavoški (budući profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i akademik SANU), Vlada Neoričić (budući politički sekretar Univerzitetskog komiteta SK Univerziteta, Umetničke akademije, visokih i viših škola u Beogradu),Vukašin Pavlović (budući profesor političke sociologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu), Rade Kuzmanović (budući pisac i glavni i odgovorni urednik Trećeg programa Radio Beograda – barem mi je Špiro Galović rekao da je i on bio među njima), Dušanka Kukolj (bila je tada u Odboru Saveza studenata)…
Nama je, dakako, najvažnije da je među tom odabranom, društvenopolitički angažiranom studentskom elitom bio i budući predsjednik Saveza komunista Srbije i SR Srbije, kao i budući predsjednik SR Jugoslavije – Slobodan Milošević.
Što je Sloba Milošević tada, zapravo, bio?
Prvo i najvažnije, on je toga ljeta – 1962 – bio završio drugu godinu na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Drugo, on je bio sekretar Fakultetskog komiteta SK. To jest, šef partijske organizacije na Pravnom fakultetu u Beogradu. (U knjizi „Ko je ko u Srbiji“ krivo piše da je bio sekretar Fakultetskog odbora.)
Treće, imao je i ambicije da postane – što će već 1963. i postati – sekretar Univerzitetskog komiteta SK, zadužen za ideologiju, a uz to i jedan od glavnih i najodgovornijih rukovodilaca u Savezu studenata u Beogradu.
Tijekom studija na Pravnom fakultetu u Beogradu (ali tek od treće studijske godine, 1962-1963) Slobodan Milošević je bio jedan od omiljenih studenata ugledne profesorice međunarodnog prava dr Smilje Avramov. Evo što mi je ona ispričala o Miloševiću – u jednome od naših razgovora, što smo ih, u razdoblju 2006-2008, vodili, uvijek u večernjim satima, u njezinu stanu u Svetog Save na Vračaru:
„Slobodan je bio moj student, kod mene je polagao i veoma se vezao za mene… Imao je određen šarm, bio je širokogrudan, njega su građani i profesori veoma voleli. Kasnije, kad je bio bankar (od 1978. nadalje – op. aut.), nikad nije prošla Nova godina, a da mi nije poslao čestitku, ili kalendar Banke. Imao je jedan građanski odgoj… Milošević je bio vrlo dobar đak, vrlo je aktivno učestvovao u onome stručnom delu studentskog života. Na primer, ja sam od najboljih studenata godine uvek formirala, kako smo mi to zvali, studijsku grupu. I studente sam kroz te specijalne grupe – ali samo odlične studente – pokušavala da uvedem, na neki način, u metodologiju naučnog rada, i da ih pripremim, na neki način, za viši stepen studija. Među njima je bio i on, Slobodan Milošević… Vidite, imali ste neke studente, pomenula bih Nebojšu Popova, koji su bili pretenciozni, vrlo arogantni, prema profesorima su se onako s nipodaštavanjem odnosili… Meni to nije smetalo, ja sam ih ignorirala totalno. Za razliku od njih, Milošević je nastupao s jednim solidnim porodičnim, ili bih rekla građanskim, odgojem…“
Smilja Avramov mi je otkrila da joj se kod Slobodana Miloševića, pored svega ostaloga, mnogo sviđao i način na koji se odijeva. Ona sama je veoma pazila na to u kakvoj odjeći dolazi na fakultet, „dolazila sam na predavanja jako elegantno obučena, uvek u perfektnom kostimu, i to su studenti primetili“ – i onda ju je fasciniralo kad je i kod mladog Slobodana zapazila isti takav (ili barem vrlo sličan) sindrom. (Uostalom, i ove fotografije iz Bohinja i Bleda, iz avgusta 1962, koje objavljujemo kao prilog ovome tekstu, vrlo slikovito govore o Slobodanovu vrlo naprednom ukusu u odijevanju). Ali i ne samo to: Slobodan joj je, kako mi je rekla, povjeravao i neke svoje sasvim intimne, obiteljske probleme. Pa, među inima, i probleme vezane za njegove roditelje, tj. za oca Svetozara i majku Stanislavu. Kao što je poznato, otac Svetozar mu je po zvanju bio svećenik (diplomirao je na beogradskome Bogoslovskom fakultetu, ali ga svećeništvo nije odviše zanimalo, a ni s Crkvom nije bio u dobrim odnosima, pa je na kraju završio kao profesor/nastavnik ruskog i srpskohrvatskog u običnoj, građanskoj školi) i kao takav se i ubio 2. avgusta 1962; a majka Stanislava, opet, bila je radikalna komunistkinja, i ona će počiniti samoubojstvo 10 godina nakon samoubojstva svog muža, a Slobodanova oca Svetozara, tj. 1972…
Na seminaru na Bohinju bila je okupljena tadašnja studentska elita grada Beograda (barem elita među politički/partijski angažiranim studentima, na Beogradskom univerzitetu), od koje se očekivalo da za koju godinu, možda 10, 15 ili 20 godina kasnije, stasa u političku/partijsku elitu SR Srbije
Profesorica Avramov mi je o Slobodanovim roditeljima ispričala:
„Njegova majka i otac su se razveli, a uzrok razvoda bio je taj što je njegova majka tražila da otac napusti svećenički poziv. Razveli su se još prije Informbiroa (tj. prije 1948 – op. aut.)… Majka Stanislava bila mu je komunistički orijentisana, jer je njen rođeni brat bio general – ali on je, nažalost, otišao na Goli otok, i tamo je završio život.. I ona se, posle toga, obesila (1972 – op. aut.); tj. izvršila je samoubistvo… Nakon razvoda stariji Slobodanov brat (Borislav, rođ. 1934 – op. aut.), ovaj što je sada u Moskvi (u Moskvi je bio ambasador SRJ od 1998. do 2000, a kasnije se bavio biznisom – op. aut.), ostao je kod oca, a Slobodan je otišao s majkom. Podelili su decu. Ali je Slobodan, koliko se ja sećam, s osećanjem neke ljubavi – i, možda bih rekla, s osećanjem nedostatka oca – često nastupao u tom smislu na indirektan način…“
Miloševićev sindrom „indirektnog načina osećanja nedostatka oca“ profesorica Avramov mi je interpretirala ovom istinitom anegdotom, koja joj se dogodila 2004. u Hagu (tj. u Miloševićevoj haškoj ćeliji), gdje je ona bila glavni svjedok na Miloševićevu suđenju – i to na njegov, Miloševićev zahtjev:
„Ne znam kojim povodom, u našem razgovoru dotakli smo i pitanje sveštenika koji posećuje zatvorenike u haškom zatvoru. Jer je svake nedelje sveštenik doista dolazio tamo, u zatvor. I doista je dolazio i k Miloševiću, i kod njega se i zadržavao. Pa upitah Miloševića: ‘Što, da li ga primate?’ A on kaže: ‘Kako da ne, s najvećim zadovoljstvom. Čak sam učestvovao u jednoj molitvi, odnosno religioznom ritualu…’ Sad se više ne sećam da li je to bilo za Božić ili Uskrs. A onda Slobodan u jednome trenutku kaže: ‘Pa znate, nešto iz detinjstva ostaje u vama…’ Nisam htela ići dalje, ali sam pretpostavila o čemu se radi. Milošević se ni ranije, kao studentski funkcionar, nikada prema religiji nije odnosio sa potcenjivanjem, i nikad nije upotrebio izraze koje su komunisti upotrebljavali…“
Ovdje bih samo u najkraćem podsjetio na neke detalje iz „službene verzije“ rastave i daljeg načina života Slobodanovih roditelja Svetozara i Stanislave – koja se donekle razlikuje od verzije S. Avramov.
U knjizi „Vatre i potop“ (iz 2001) Pero Simić i Dejan Lukić pišu kako je Svetozar Milošević, Slobodanov otac, napustio Požarevac i ostavio obitelj „kada je Slobodan imao tek četiri godine“ (znači, oko 1945 – op. aut.); odnosno da je „prekinuo svaku vezu sa suprugom i sinovima“ i otišao živjeti i raditi u rodnu Crnu Goru, gdje se, 1962, i ubio. U svojoj pak „Nedovršenoj biografiji Slobodana Miloševića (1941-2001)“, Francisco Veiga ističe kako je stariji Svetozarev sin Borislav bio „emotivno mnogo bliži ocu nego njegov brat Sloba“ te kako je, čak, ljeto 1954. proveo zajedno s ocem „i saznao o njegovim verskim nemirima, ali i o njegovoj filozofskoj kulturi“.
Sa svoje strane, međutim, Smilja Avramov tvrdi kako nije točno da se Slobodan nakon razvoda roditelja nikada nije viđao sa svojim ocem; jednom mi je rekla kako smatra „da je on odlazio kod oca“ (naravno, ne mora biti u pravu, ona ipak nije bila Miloševićev biograf).
Ali idemo na ono najbitnije – u čemu se svi Miloševićevi biografi i interpretatori slažu: kad se Svetozar 2. avgusta 1962. ubio, Slobodan Milošević nije došao na njegovu sahranu. Za razliku od svog starijeg brata Borislava…
Francisco Veiga tvrdi da je Borislav stigao u Uvač „dan posle sahrane, ali ne i Sloba, koji je čak imao običaj da poriče svoje crnogorsko poreklo“.
U svojoj knjizi „Kraj srpske bajke“ Slavoljub Đukić piše da je u trenutku samoubistva Svetozara Miloševića mladi „Slobodan tada bio na studentskoj ekskurziji u Rusiji i, prema tvrđenju Ljevorečana, ni kasnije nije posetio očev grob“.
Nebojša Dragosavac mi je, štoviše, ispričao da je Slobodan Milošević odbijao otići na grob svoga oca, u Crnu Goru, i mnogo kasnije, kad je već bio visoki partijski i državni dužnosnik u SR Srbiji. Rekao mi je o tome:
„Kasnije oni Miloševiću nude da ode do Lijeve Rijeke, gde mu je očev grob, uz napomenu da je lepo prihvaćen u tom kraju, i u celoj Crnoj Gori. Nude mu helikopter, terensko vozilo, sve, ali on odbija, njega to ne interesuje. To sam čuo od apsolutno autentičnog izvora: od Miljana Radovića, istaknutog crnogorskog funkcionara, koji je bio srušen u antibirokratskoj revoluciji. Mislim da Slobodan nikad nije bio na očevom grobu.“
Vratimo se sada na studentski seminar na Bohinjskom jezeru, 11-24. avgusta 1962. godine. Milošević je tamo došao samo devet dana nakon što je mu je otac hicem iz pištolja sebi prekratio život. I kako se ponaša? Je li tužan, deprimiran, očajan? Priča li ikome kako je doživio očevo samoubojstvo? Najbolje da o tome pitamo njegova cimer-kolegu u omladinskom domu na Bohinju Špiru Galovića. Obojica zajedno u Beogradu studiraju pravo (doduše, nisu ista generacija, Sloba je bio tri godine mlađi od Špire), obojica sada ovdje, na ljetovanju, spavaju u istoj sobi (mala opaska: oni malo „jači“, hijerarhijski bolje pozicirani studentski dužnosnici spavali su, u omladinskom centru na Bohinju, u sobama, i to dvokrevetnima, a oni „niži“ ili „slabiji“ – u šatorima)… Pa kome će Slobodan povjeriti svoju intimu ako ne čovjeku, svom kolegi i prijatelju, s kojim je takoreći stalno zajedno?
Evo što mi je Špiro Galović o tome rekao, u našem razgovoru 11. februara 2008:
„Doista smo na Bohinju bili cimer-kolege. Sloba je tada u studentskom rukovodstvu bio neka figura, a ja sam, opet, bio glavni urednik Studenta. Neka aura važnosti je bila tu oko moje glave, u tim studentskim krugovima. Ja se sećam da je toga avgusta, na seminaru u Bohinju, Slobodan bio veseo, pravio je šale… Pričao je sutradan, za doručkom, u društvu, kako se ja, onako mršav i koštunjav, i ne primećujem ispod pokrivača, dok spavam. I on se tome smije i pravi šale: jesam li ja ustao ili nisam, gde sam, nema me, misli da ja nisam tu, da sam se već ustao… Iako sam ja ispod te perine nevidljiv, nema nikakvog reljefa, budući da sam jako mršav… Bohinj je ipak planinski kraj, leti su noći sveže…“
Svetozar Milošević – to je otac koji je napustio majku i sinove, otišao je, i na neki način moguće je da sin tog oca doživljava kao stranca, kao tuđina… I to je, možda, odgonetka neke tajne Miloševićeve pojave u politici, u životu
Špiro Galović
Sve u svemu, Špiro Galović je zaključio da je Miloševićevo ponašanje na Bohinju „bilo potpuno normalno“. „Nikakva potištenost se kod njega nije primećivala“, naglasio je.
Upitao sam ga za razlog. Odgovorio je:
„Znate, možda između tog oca (Svetozara – op. aut.) i tog sina (Slobe – op. aut.) nije ni postojala neka emotivna bliskost. Svetozar Milošević – to je otac koji je napustio majku i sinove, otišao je, i na neki način moguće je da sin tog oca doživljava kao stranca, kao tuđina… I to je, možda, odgonetka neke tajne Miloševićeve pojave u politici, u životu itd. Ja ne znam da je on s bilo kim bio u prisnim odnosima, u nekom odnosu, kako bi se reklo, dubljeg prijateljstva. Sve je uvek bilo površno, osim s Mirom… To je karakteristika njegove pojave koju ja, kao njegov nekadašnji kolega, mogu da vidim a posteriori: nema bliskosti, nema dublje veze, nema prijateljstva, nema zadate čvrste reči… On je bio, u izvesnom smislu, operisan za osećaj vrednosti. On nije imao nikakvu aksiologiju, za njega neka vrednosna skala nije postojala… Mislim na duhovne vrednosti. On je plivao po površini za te stvari, njega te stvari nisu potresale uopšte. To što on nije nijedanput otišao u bolnicu da obiđe ranjenike (Galović je ovdje očigledno mislio na ratove iz devedesetih – op. aut.) – to vam je sve na toj bazi…“
Špiro Galović je tome svom psihoportretiranju Slobodana Miloševića još dodao:
„I uopšte nije slučajno što on nije otišao na očevu sahranu. On je bio vrlo površan, a to znači: nema dubljih odnosa, nema prijateljstva, nema vezivanja, nema zadane reči… On nije dublje percipirao ni ljude ni događaje s kojima je dolazio u kontakt. S druge je strane delovao kao agresivna osoba, a zapravo je neprekidno bio u obrambenom stavu. Stalno se branio od bilo kakve prisnosti i dublje povezanosti… U biti je kod njega na delu jedna dublja frustracija, koja ga uvek postavlja u neku vrstu obrambenog stava. Ili on zamišlja tu stvar tako da treba da se spase i odbrani. Ovo što se tiče samoubistva njegova oca i boravka na seminaru na Bohinju odmah posle toga – neko bi bio tih dana, s obzirom na porodičnu situaciju i ono što se događalo, deklasiran i onesposobljen za iole neku komunikaciju, za neku aktivnost, za veseli izraz, smeh, kupanje na jezeru u slobodno vreme… Ali na njemu se ništa nije primetilo, niko od nas to nije primećivao…“
Sa Špirom Galovićem bi se sasvim sigurno složio i beogradski publicist i jedan od Miloševićevih biografa Đuro Zagorac, koji mi je u našem beogradskom razgovoru 27. septembra 2008. rekao:
„Nakon što je otac Svetozar napustio njega i njegovu majku, Sloba je nastavio živeti vezan za majku. Valjda je zato relativno ravnodušno primio očevo samoubistvo 1962. On s ocem nije imao nikakvih kontakata, nakon rastave roditelja; jedina veza bile su poštanske potvrde da je otac njima uplaćivao nekakav novac. Svetozar se doista ubio na Ilindan, kad je došao u onu kuću, u Uvaču. U njoj tada nije bilo nikoga, svi su bili na derneku! Sloba nije bio na očevoj sahrani, a njegov brat Bora jest.“
Da bih bio sto posto siguran da se Slobodan Milošević doista nalazio na Bohinju samo nekoliko dana nakon što mu se ubio otac (između Svetozareva samoubojstva i početka seminara na Bohinju proteklo je samo devet dana), zamolio sam jednoga od sudionika seminara, Slobinoga kolegu Nebojšu Dragosavca, da mi pokaže vozne karte s toga putovanja. On, naime, sve čuva, pa je sačuvao i to, kao neku relikviju (iako je od seminara na Bohinju do našeg razgovora u Beogradu, 2009, proteklo ni manje ni više nego 47 godina, tj. pola vijeka).
I doista – sve se poklapa (uz napomenu da on, Nebojša, nije putovao u Sloveniju iz Beograda nego iz Zadra; kao što već rekoh, on je podrijetlom Ličanin i moguće je da je dio ferija proveo kod svojih rođaka, ili svojih prijatelja, u Gračacu ili okolici).
U nedjelju 10. avgusta 1962. Dragosavac je najprije putovao iz Zadra u Ljubljanu. Na karti jasno piše: 10. VIII, sat polaska: 10, Autotransport Zadar, sjedalo br. 1.
A onda je, također autobusom, produžio putovanje iz Ljubljane u Bohinj. „Znam da sam na Bohinjsko jezero stigao po mrklom mraku“, rekao mi je Dragosavac.
Natrag se, međutim, vraćao vlakom. U svojoj osobnoj arhivi, ima kartu Jugoslavenskih željeznica na kojoj piše da je iz Bohinjske Bistrice u povratku išao za Karlovac. Datum na karti je 25. avgusta. Znači, taj seminar je doista trajao točno dva tjedna, od 11. do 24. avgusta 1962.
Ostaje nejasno je li prije seminara na Bohinjskom jezeru – a u trenutku samoubojstva oca Svetozara, 2. augusta 1962 – Slobodan Milošević bio i na studentskoj ekskurziji u SSSR-u, kako to u svojoj knjizi „Kraj srpske bajke“ piše, odnosno daje naslutiti, Slava Đukić. Nebojša Dragosavac mi je taj nepoznati, odnosno nerazjašnjeni detalj prokomentirao ovim riječima:
„Teoretski, Sloba je mogao iz SSSR-a doći direktno na Bohinj.“
Mi, naravno, možemo ovdje samo nagađati zašto je studentski seminar na Bohinjskom jezeru, u avgustu 1962, Slobodan Milošević proveo tako vedar i optimistički raspoložen, kao da mu se ništa ružno u obitelji nije dogodilo – a pogotovu kao da mu se, uoči odlaska u Bohinj, nije ubio rođeni otac.
Pored svih ostalih, već spomenutih, mislim da onaj „najpraviji“ i „najkonačniji“ odgovor na ovu zagonetku može biti samo jedan: seminar u Bohinju bio je odskočna daska svim ondje nazočnim društvenopolitički angažiranim studentima, i Slobodan Milošević, superambiciozan kakav jest, tu apsolutno ništa nije smio prepustiti slučaju. Njemu je toga ljeta njegova politička karijera bila neusporedivo važnija od njegova oca (koji ga je ionako bio napustio) i njegove tragične sudbine. Evo što mi je o tome rekao Nebojša Dragosavac:
„Taj seminar, u Bohinju, to vam je jedna odskočna daska. Vi ste već na taj seminar bili izabrani kao perspektivni kadar te političke studentske organizacije na Univerzitetu u Beogradu. U tom periodu, na početku i sredinom 1962, Milošević na razini Univerziteta još ne predstavlja nekakav značajniji faktor. Ali u jesen (1962 – op. aut.) jesu izbori, biraju se nova rukovodstva, odbori, komitet, Univerzitetski komitet… I Sloba to zna, i on je tada koncentrisan isključivo na to. I već u jesen 1962. doista imamo jedan značajniji pomak u toj političkoj karijeri Slobodana Miloševića, u okviru Beogradskoga univerziteta…“
Točno tako: u jesen 1962. kreće Slobodanov uzlet na Beogradskome univerzitetu (u okviru studentskih i partijskih rukovodstava na njemu). U 27. broju Studenta iz 1962, datiranom 20. novembra 1962, na str. 8, objavljen je izvještaj o izboru novog Univerzitetskog odbora, u kojem je pisalo:
„Na prvom sastanku novoizabranog odbora, za predsednika Univerzitetskog odbora izabran je ponovo Nikola Marković, za potpredsednike Milan Dragović, Ljubica Radulaška i Slobodan Milošević, a za sekretara Pavle Todorović.“
Također, birani su delegati na VII kongres Narodne omladine Jugoslavije (iz redova studentske omladine). Među ostalima, izabrani su Đoko Stojičić, Silvano Bolčić i – Slobodan Milošević.
Isplatilo se biti cool u danima kada ti se ustrijelio otac.
Za dalji uspon Slobodana Miloševića, tijekom studijske godine 1962-1963. (kada je bio na trećoj godini studija na Pravnom fakultetu u Beogradu), znakovite su dvije vrlo zanimljive (i nadasve poučne) priče, koje sam rekonstruirao na temelju pomnog iščitavanja svih brojeva Studenta objavljenih u toj godini (od septembra 1962. pa sve do 21. maja 1963, uoči Dana mladosti), kao i iz razgovora sa Slobodanovim studentskim kolegama Špirom Galovićem i Nebojšom Dragosavcem.
Idemo najprije na prvu, jednostavniju priču (druga je nešto duža, dublja i, u određenom smislu, ozbiljnija i povijesno važnija).
Dana 26. februara 1963. izišao je 5. broj Studenta u toj godini, na naslovnoj stranici kojega je – gore, odmah ispod zaglavlja – bio objavljen jedan „Telegram“ (u obliku humoreske) o tome kako je prije nekoliko dana na Pravnom fakultetu u Beogradu obranio doktorsku disertaciju neki sudac Okružnog suda iz Niša (stanoviti Dimitrije Mita Kulić). Poanta je bila u tome što je taj sudac obranio doktorat usprkos tome što praktički ništa nije znao, odnosno što nije znao odgovoriti čak ni na ona pitanja zbog kojih, u pravilu, „profesor (Radomir – op. aut.) Lukić obara studente prve godine“.
Drugim riječima, netko je na Pravnom fakultetu u Beogradu dotičnoga suca iz Niša „progurao“, usprkos njegovu neznanju. Taj „netko“ bio je član ispitne komisije, čuveni (već tada) profesor ustavnog prava Jovan Đorđević.
Nebojša Dragosavac mi je rekao:
„Svi su na Pravnom fakultetu znali da je prof. Đorđević tom Kuliću iz Niša poklonio doktorat. Ali nitko se to nije usudio javno reći jer je prof. Đorđević tada bio neprikosnoven – ne samo na Pravnom fakultetu u Beogradu. On je u to vreme bio sekretar Ustavne komisije (za Ustav iz 1963, donesen 7. aprila 1963 – op. aut.), iste one Komisije čiji je predsednik bio Edvard Kardelj. Znači, bio je prvi do Kardelja! A osim toga, poznato je, bio je i veliki srebroljubac. Pa je to što je direktno kontaktirao s Kardeljom koristio i za te razne materijalne stvari. To mu je davalo veliku moć. Ali ovo je Kuliću mogao učiniti i po partijskoj direktivi. Uglavnom, niko nije smeo ni da pisne ništa protiv Đorđevića. Na Pravnom fakultetu se pričalo kao vic za asistenta ili docenta kod prof. Đorđevića, Paju Nikolića, koji, iako se zna da je Jovan Đorđević u Americi, znači preko okeana, kad prolazi hodnikom kraj kabineta prof. Đorđevića, ide na prstima! Čovek doslovce ide na prstima kraj Đorđevićeva kabineta – toliko je bio u strahu od njegova autoriteta…“
Odluku da se ta humoreska, o (u tom tekstiću, naravno, neimenovanom) profesoru Jovanu Đorđeviću, i o tome kako je, uz Đorđevićevu pomoć, neuki (odnosno nepripremljeni) sudac iz Niša obranio doktorat, objavi u Studentu, i to na njegovoj naslovnici, donio je sam glavni urednik Studenta Špiro Galović. Redakcija Studenta tada se nalazila u S. Markovića 79 (a prije toga, do maja 1962, u Balkanskoj 4).
Glavni ili jedan od glavnih izvora/posrednika od kojega je (ili preko kojega je) informacija o nepravednoj i nezasluženoj obrani doktorata Mite Kulića – a u režiji njegova mentora prof. Jovana Đorđevića – došla do glavnog urednika Studenta Galovića bio je – Slobodan Milošević.
O tome su mi Špiro Galović i Nebojša Dragosavac – obojica članovi redakcije Studenta – dali ponešto drugačija (međusobno ne baš posve usklađena) svjedočenja. Dragosavac mi je kazao:
„Ja nikad nisam pitao Špiru, ali pretpostavljam da je tu informaciju s Pravnog fakulteta Špiri dao – Sloba. O ovoj obrani disertacije onog sudije iz Niša. Pretpostavljam da je Sloba doturio Špiri tu priču. Ne mogu da vam tvrdim to, ali imam osećaj… Sloba je tada, osim što je bio sekretar Fakultetskog komiteta SK na Pravnom fakultetu, imao i neku funkciju na Univerzitetu, a uz to je bio i u Ideološkoj komisiji Univerzitetskog komiteta SK.“
Verzija Špire Galovića bila je, međutim, nešto kompleksnija i „zapetljanija“, ali je i u njoj jednu od glavnih uloga imao – Slobodan Milošević. Evo što mi je Galović ispričao:
„Na nekoj konferenciji – mogao je to da bude sastanak Univerzitetske konferencije – stajali smo u pauzi Sloba i ja. U hodniku smo stajali. I bio je tu jedan profesor Pravnog fakulteta, Vlada Popović, koji nam je nešto pričao. An pasan… Pričao nam je nešto, nezadovoljan je bio, bio je na obrani neke doktorske teze, i taj kandidat (Mita Kulić – op. aut.) nije skoro ništa znao, ali ga je drugi profesor, Jovan Đorđević, pustio. Pustio ga da prođe. Slučajno je to bio pravnik, predsednik Okružnog suda u Nišu. I ja sam onda u Studentu objavio tu vest u obliku ‘pripovetke’, u pet redova, pod nazivom ‘Telegram’. To je bila interpretacija koja nije izneverila fakte, ali je malo terala stvar na sprdnju, na šalu…“
Na moje ponovljeno pitanje od koga je točno doznao da je sucu iz Niša prof. Jovan Đorđević progledao kroz prste i pustio ga na obrani doktorata, iako (gotovo) ništa nije znao, Galović mi je odgovorio:
„Kažem, to je priča koju sam ja čuo. Profesor Vlada Popović je meni i Slobi pričao to, u pauzi jedne konferencije. Bio je vrlo nezadovoljan ponašanjem prof. Đorđevića, i on kritički to nama priča. Pozadina toga je kritika Đorđevića, primedba na Đorđevićev račun: čovek (sudac iz Niša – op. aut.) nije znao, a prošao je. Đorđević je inače bio susretljiv prema tim ljudima koji su bili ‘fore’, kandidati s nekim političkim rejtingom, i tako…“
Ovdje bih samo podsjetio na činjenicu da je prof. Jovan Đorđević jedan od glavnih junaka i priče o Memorandumu SANU, iz 1986, utoliko što je, kao jedan od tzv. vanjskih konzultanata u procesu rada na Memorandumu, navodno dao (ili je ovaj od njega uzeo) primjerak radne verzije Memoranduma svom zetu, novinaru Aleksandru Đukanoviću, a ovaj ga onda (u septembru 1986) objavio u Večernjim novostima.
Ubrzo nakon objavljivanja „Telegrama“ u Studentu, digla se neviđena galama na Pravnom fakultetu u Beogradu, pa i šire. Student je prikovan na zid srama jer se usudio dirnuti u autoritet i moralnu veličinu dotad nedodirljivog profesora Jovana Đorđevića. Pokrenuta je hajka na glavnog urednika Studenta Špiru Galovića. Na kraju je, negdje potkraj juna 1963, zakazan i sastanak partijske organizacije nastavnika/profesora na Pravnom fakultetu, na koji su, među ostalima, bili pozvani i urednici Studenta Špiro Galović i Nebojša Dragosavac, ali i član Univerzitetskog komiteta i funkcionar u usponu (a neposredno involviran u tu aferu) Slobodan Milošević.
Na tom partijskom sastanku – pred profesorima Jovanom Đorđevićem, Vladom Popovićem i inima – Špiro Galović se našao pod nekom vrstom istrage. Odnosno, pod nekom vrstom saslušanja. Ovako mi je to prepričao:
„Ja sam tu na ispitu, pod nekom vrstom istrage, pred partijskom organizacijom. Kako može Student to da objavi? Mislim, ja jesam možda malo olako napisao to i pustio na naslovnoj stranici, kao ‘Telegram’… I onda ja kažem: ‘To je priča koju biste vi morali znati, jer sam je čuo od jednog vašeg profesora!’ A onda, u drugom javljanju, pod pritiskom, oni mene nateraju da ja kažem od kojeg profesora sam to čuo. Ja kažem: ‘To sam čuo od profesora Vlade Popovića, u pauzi.’ I onda na kraju kažem: ‘Nisam samo ja čuo, čuo je i Sloba Milošević, evo ga tu!’ Sloba, međutim, kaže, onako ležerno, indiferentno, ‘frajerski’: ‘Ja to nisam čuo!'“
U jednome broju Studenta iz iduće, 1964. godine – uoči Osmog kongresa KPJ (održanog od 7. do 13. decembra 1964. u Beogradu) – Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić dijelili su čitavu jednu veliku stranicu Studenta, s tim da je Milošević na njoj apsolutno dominirao
Kad mi je to ispričao, u svom stanu na Voždovcu, rekao sam, onako od prve, Špiri Galoviću: „Eto vidite pravog političara, to se traži! Čovjek ima talenta za politiku. To su vam, dragi Špiro, pobjednici, oni pišu povijest…“
Galović mi ništa nije odgovorio, samo je, pomalo tužno i potišteno, oborio oči…
Priča br. 2 odnosi se na slučaj zadnje, humoristične stranice u 16. broju Studenta, od 14. maja 1963. Glavni akteri te priče ponovno su urednici Studenta Špiro Galović i Nebojša Dragosavac te član Sekretarijata Univerzitetskog komiteta SK (zadužen za ideologiju) Slobodan Milošević.
U maju 1963. održavao se neki sveučilišni skup u Ohridu. Trajao je nekih tjedan dana, a na njemu je bio i glavni urednik Studenta Špiro Galović. U Galovićevoj odsutnosti, aktualni broj Studenta, onaj od 14. maja 1963, uređivao je Nebojša Dragosavac (koji će u novembru 1963. ujedno i naslijediti Galovića na dužnosti glavnog urednika Studenta). Galović se u Beograd vratio na sam dan prijeloma, u ponedjeljak. Nebojša Dragosavac:
„Kad smo prelamali novine, ja kažem Špiri: ‘Slušaj, ove prve stranice ne moraš ni da gledaš, tu nema ništa sporno ni opasno. Nego, molim te, pogledaj ovu poslednju stranicu…’ Na vreme sam mu skrenuo pažnju na nju, da ne ispadne da sam ga uvalio u one stvari iza leđa. A Špira, koji je bio pomalo cinik, kaže mi, ovako nabusito: ‘Pa šta? Šta tu ima? Šta ja tu ima da gledam?’ Kažem: ‘Pa ne znam ni ja šta tu ima, ali nešto me nagoni da ti skrenem pažnju. To je najopasnije, a ovo ostalo ne moraš ni da gledaš…'“
Posljednja stranica Studenta bila je tzv. humoristična stranica – i na njoj se ovaj put ismijavala politička frazeologija onoga vremena. Stranicom je dominirao krupan crtani naslov (tada još nije bilo kompjutora) „Seks – misterija ljudske duše“ (kao, rekao bih, neka vrsta anticipacije filma Dušana Makavejeva „W. R. – Misterije organizma“, ali koji će slavni filmski redatelj snimiti tek 1971); nadnaslov je glasio: „Pred nama stoje složeni problemi koje moramo rešiti zajedničkim snagama uz najveće zalaganje svakog pojedinca“, sa strane je bila fotografija francuske glumice Mylčne Demongeot u naprednom, oskudnom bikiniju, dok su podnaslovi bili: „Doživljavanje orgazma“, „Totalna frigidnost“, „Polne disproporcije“…
Autor toga intrigantnog priloga bio je humorist Žika Srećković. Čitav njegov tekst bio je pisan kao parodija na činjenicu da se u to vrijeme, 1962. na 1963, u svim visokotiražnim jugoslavenskim novinama počinju formirati tzv. seks-rubrike. Tako je već u antrfileu njegova priloga rečeno kako su se na (naravno izmišljenom) simpoziju u Opatiji, potkraj februara 1963, sastali urednici seks-rubrika svih jugoslavenskih listova i donijeli povijesne „zaključke“ koji će – kako je napisano – „imati ozbiljne posledice u daljoj borbi za našu seksološku emancipaciju“.
U tekstu se nakon toga kaže:
„Za razvoj našeg društva pravilno usmeravanje seksualnih snaga je od izvanredne važnosti i deset komisija već radi na donošenju privremenih propisa… Da bi se što uspešnije ostvario masovni seks pod kontrolom posebnih organa radi pravilnog usmeravanja seksualnih potencija, predloženo je (…) da se uvedu posebne stimulacione stope po jednom seksu (kao mernoj jedinici)… Istovremeno bi se osnovalo USR (Udruženje seksualnih radnika) u cilju pravilne distribucije sreskih fondova za unapređenje seksa, naročito u pasivnim krajevima…“
I tako dalje… Momci iz Studenta dali su si – na samom kraju naporne studijske godine 1962-1963 – malo oduška, i to je bilo to. A bili su pritom i vrlo napredni, imamo li u vidu, prije svega, razvoj srpske i jugoslavenske filmografije u godinama (i to u godinama seksualne revolucije) koje će tek uslijediti…
Ali ovo, naravno, nije moglo proći tek tako, bez kazne, odnosno bez vidljivijih posljedica. Ona prethodna priča, iz februara 1963, još nekako, ali ova najnovija ni u ludilu. Nebojša Dragosavac:
„Čim se taj Student pojavio, Špiru su zvali iz Gradskog komiteta i počeli da mu zavrću uši. Morao je ići k njima, u Gradski komitet, i tamo mu je uši zavrtao Vukašin Stambolić, rođeni brat Ivana Stambolića, koji se pravio da je oduvek bio liberal. A eto kako se sada, u ovoj situaciji, ponio. On je tada bio u GK-u SK Beograda. Otkako ga ja znam, bavi se tom ideološkom sferom, posle je radio i u aparatu CK SK Jugoslavije… Špiro je na sastanku u GK-u branio napadnuti broj Studenta i njegovu poslednju stranicu. Rekao je: ‘Kad je to rađeno, ja nisam bio tu, ali da sam bio tu, ja bih to pustio, kao što su pustili i moje kolege…’ A na tom je sastanku, u GK-u, bio i Novak Pribićević, tadašnji predsednik Saveza studenata Jugoslavije. On je na sastanku šutio, ali je, kad su se razilazili, prišao Špiri i komplimentirao mu na spornom prilogu, na neki način odao je priznanje Studentu…“
Nakon sastanka u Gradskom komitetu SK Beograda Špiro Galović je, sav ljutit i ogorčen, zakazao sastanak redakcijskog kolegija Studenta, negdje oko pet ili šest sati navečer (u utorak, dan nakon izlaska tog, inkriminiranog broja Studenta). Sastanak je protekao u sumornoj atmosferi. Dragosavac:
„Na tom sastanku mi čujemo – tad nije bilo zabrane listova, jer bi to bio skandal – ali, kao, Student je zabranjen, a, opet, nije zabranjen… U stvari, distribucija Studenta je bila na individualne pretplate i ono što se proda čim navečer izađe list, to je bilo to. Prema tome, zabrana daljeg rasturanja nema nikakvog efekta; što je prodano, prodano je… Otprilike takva neka situacija, ni baba ni devojka, i zabranjen i nije zabranjen; nema službene zabrane, ali…“
Sljedeći, 17. broj Studenta, onaj od 21. maja 1963 – bio je to, inače, posljednji broj tog lista u studijskoj godini 1962-1963 – bio je reprezentativan, na povećanom broju stranica, sav u svečanom ruhu, slavljenički, u znaku tradicionalne proslave Dana mladosti (25. maja). A uz sve ostale materijale, u njemu je bila i reakcija na incidentnu humorističku („pornografsku“) posljednju stranicu iz prethodnog broja. I to kakva reakcija! Dragosavac:
„Da vam objasnim kako je išla procedura. Pošto su ovi iz Saveza studenata, rukovodstvo Saveza studenata, čuli da su drugovi iz Partije uočili neke, da kažem, promašaje u Studentu, a oni nisu bili ti koji su to uočili, a tu su za stepen slabiji, jer jači kadrovi su u Partiji – e sad nas oni, rukovodstvo Saveza studenata, kritikuju! To je po kvalitetu kritike niži rang, ali je zato radikalnijim rečnikom iskazano. I, uglavnom, zaseda Ideološka komisija Univerzitetskog komiteta, i stavove te Komisije elaboriraće Slobodan Milošević. I mi to moramo da objavimo – u tom poslednjem broju Studenta u aktualnoj studijskoj godini! Milošević je tada, verovatno, bio šef te Ideološke komisije. I mi smo doista objavili taj njegov tekst. To je verovatno dato Špiri da se objavi. To je Miloševićeva analiza Studenta. Glavna je teza u njoj bila da u Studentu ima nekih dekadentnih pojava…“
Po riječima Nebojše Dragosavca, glavnom uredniku Studenta Špiri Galoviću nije bilo nimalo po volji da u svojim novinama objavljuje tekst jednoga mladog nadobudnog partijskog funkcionara – i to svoga kolege s kojim je u ljeto 1962. dijelio sobu u omladinskom domu na Bohinju – koji „pljuje“ po listu koji on uređuje. Najradije to ne bi učinio, a opet, mora, inače će ga smijeniti, a taj slavljenički broj Studenta, od 21. maja 1963, možda zabraniti… Dragosavac:
„Špira je sad u situaciji da mora objaviti nešto s čime se on i celo uredništvo Studenta ne slažu. I Špira traži način kako da taj bunt izrazi, kako da dade ventil, oduška toj situaciji u kojoj se svi mi nalazimo. I na kraju se dosetio: čitav je taj broj bio ilustrovan umetničkim fotografijama. Znači, to nisu fotografije tematski vezane za pojedine članke, nego umetničke, nefunkcionalne fotografije. Bez premca najvažnija bila je fotografija koja je, u prelomu lista, stavljena iznad Miloševićeva polemičkog teksta. Bio je to jedan raspukli zid (fotografija Miodraga Đorđevića) koji je učvršćen na nekim letvama, jedva se drži. Ta je fotografija bila aluzija za konkretan Miloševićev tekst, na neke konkretne poglede iskazane u njemu, na Miloševićeva mišljenja koja odudaraju od jednog realnog života! Tu sliku je stavio sam Špira, on je glavni urednik, on odlučuje…“
Bila je to, na neki način, i najava ili anticipacija 8. sjednice CK SK Srbije, iz septembra 1987 – tada, u maju 1963, 24 i pol godine prije Miloševićeva velikog „partijskog (državnog) udara“. A i akteri sukoba su bili, otprilike, isti: Slobodan Milošević s jedne, a njegov glavni oponent Špiro Galović s druge strane. Njih dvojica veselih i nasmijanih cimer-kolega sa studentskog seminara na Bohinjskom jezeru iz avgusta 1962…
Upitao sam, jednom zgodom, Špiru Galovića: „Onaj ‘jugo’, prizrenskih registracija, koji vas je pratio kao vaš ‘anđeo čuvar’ – to vam je poslao Rade Marković, šef DB-a?“ Odgovorio mi je – opet, kao i obično – mrzovoljno, u pola glasa: „Poslala ga je Mira!“
Još jedan vrlo zanimljiv podatak: nepuna dva mjeseca prije nego što se sve ovo dogodilo, 26. marta 1963, ubio se general JNA (visoki obavještajni oficir u vojsci) Milisav Koljenšić, brat Slobodanove majke Stanislave („Slobin omiljeni ujak“, kako će kasnije pisati Miloševićevi biografi). A devet godina kasnije, 1972, život će si oduzeti i Slobodanova majka Stanislava…
S brojem samoubojstava u obitelji Milošević/Koljenšić napredovat će, sve vrtoglavijim tempom, i politička karijera Slobodana Miloševića.
Student od 21. maja 1963 – s prvim polemičkim tekstom Slobodana Miloševića u njegovoj karijeri – bio je uistinu svečan i reprezentativan, kako i dolikuje jednom omladinskom listu koji izlazi tri-četiri dana uoči Dana mladosti.
Na naslovnici Studenta bila je velika fotografija Josipa Broza Tita s mladima, valjda sa studentima, uz prigodni tekst „Koračnica jave“.
Na cijeloj 2. stranici objavljen je neki veliki Titov govor – konkretno onaj na plenarnoj sjednici CK SKJ, održanoj 18. maja 1963. (bio je to Titov referat „o nekim međunarodnim pitanjima i zadacima radničkog pokreta“).
Na cijeloj 3. stranici bio je temat „Tito omladini“. Bili su to citati iz Titovih govora i javnih istupa omladini, od 1941. do 1963. Na fotografiji je veća skupina mladih, nekoliko njih sviraju gitare, a kraj fotografije je potpis: „Kad govori, kao da zvezde padaju u jednu lepu večnost“…
A na 5. stranici, na lijevoj polovici te stranice je on, Slobodan Milošević. To jest njegov polemički/osuđujući tekst, uperen protiv uređivačke koncepcije Studenta, pod naslovom „Slobodan stvaralački duh mladih treba iskoristiti za afirmaciju novog, lepšeg i kulturnijeg“.
Na početku svog članka Milošević je istaknuo kako su u njemu – u toj njegovoj polemici kontra Studenta – rezimirane diskusije vođene u Predsjedništvu Univerzitetskog odbora Saveza studenata. „Postavlja se pitanje“, naglasio je u tekstu, „da li kao humoristički izraz tog njegovog stava (mislio je na stav Studenta kao lista – op. aut.), studentu treba podmetnuti rastočena ljudska tela, krematorijume, ljude-životinje, ljude bez glave, monstrume – kojekakve intelektualne perverzije i čitavu hrpu banalnosti i pornografije, napisanih u ime borbe protiv banalnosti i pornografije“.
Milošević je u svom tekstu upozorio da „sloboda i nekonvencionalnost, kao najlepše osobine mladih“ moraju imati „svoju neophodnu meru i društvenim kriterijumima određenu granicu“ – a ne da, kao u Špirinu Studentu, „znače intelektualne zloupotrebe, odsustvo dobrog vaspitanja, ignorisanje kulturnih i etičkih okvira i nedostatak ukusa“.
Po mišljenju Slobodana Miloševića, „pomenuti članak Žike Srećkovića, koji je u osnovi uperen protiv neumesnih i nekontrolisanih napisa o seksualnim problemima kojih je naša štampa poslednjih godina prepuna, imao bi daleko veću satiričnu vrednost i još veći društveni efekat da je ostao na izvesnoj intelektualnoj visini, umesto što je sveden na naturalističko-vulgarno žongliranje izrazima tipa ‘organizovani orgazam’ itd.“.
Na kraju svog članka Milošević je apostrofirao da studentska omladina „nesumnjivo predstavlja intelektualnu budućnost našega društva“ i da to u studentskim listovima, poput Studenta, podrazumijeva „pre svega visoki nivo u tretiranju svih društvenih, političkih i kulturnih pitanja“ – a ono najmanje što bi trebalo podrazumijevati, a što je došlo do izražaja na humorističnoj stranici u inkriminiranom broju Studenta, to su, po Miloševićevim riječima, „pretenciozne meditacije, neprikladne šale, banalan humor, nedostatak mere i delikatnosti“…
Odnosno, drukčijim riječima, poentirao je na kraju svoga funkcionerskog „šamara“ Studentu Milošević: „Slobodni stvaralački duh mladih, umesto za neprikladno iživljavanje, anarhičnost i vulgarnost, treba uvek sve više iskoristiti za afirmaciju novog, ljudskijeg, lepšeg i kulturnijeg.“
Difamirajući tekst Slobodana Miloševića, objavljen u svečanom broju Studenta od 21. maja 1963, jedan od urednika Studenta Nebojša Dragosavac opisao mi je ovim riječima:
„Verovatno je to Sloba pisao. On tu nastupa u ime Univerzitetskog odbora Saveza studenata. Ja sam i tada mislio, a i sad mislim, da je Sloba tada već bio vezan za Komitet – a ne za Odbor Saveza studenata. A tekst je intoniran kao da on nastupa u ime Univerzitetskog odbora. Pretpostavljam da je Milošević dobio zadatak, a zadatak mu je mogao dati verovatno neko u Univerzitetskom komitetu.“
Taj „netko“ bio je – ili je mogao biti – Đoko Stojičić, tadašnji (od septembra 1962) sekretar Univerzitetskog komiteta SK. Čovjek, usput rečeno, kojega će Slobodan Milošević ubrzo nakon 8. sjednice CK SK Srbije (24. januara 1988) postaviti za glavnog i odgovornog urednika NIN-a!
„Đoko Stojičić je“, objasnio mi je Dragosavac, „po svom profilu bio nešto drugo u odnosu na ostale, klasične partijske funkcionare. Đoko se bavio i poezijom, on piše pesme, on nije toliko tvrd kao, recimo, jedan klasični komitetlija. Prethodno je bio glavni urednik Studenta, prije Špire Galovića…. I Đoko neće u tom kontekstu da se eksponira kao čovek koji napada Student, i to zbog stvari koje verovatno ni po njemu ne zaslužuju neke teške kvalifikacije. Ja sam bio na nekom javnom sastanku, možda pola godine kasnije, na nekom od fakulteta, kad je Đoko Stojičić govorio i na neki način rehabilitovao taj tekst u Studentu (u broju od 14. maja 1963 – op. aut.), rekavši otprilike: ‘Pa eto, i to smo imali’… Na neki način je povukao te kvalifikacije koje su ovde izrečene… Ipak je to jedan period liberalizacije u političkom životu Jugoslavije, posle onog čuvenog Sedmog (ljubljanskog) kongresa SKJ 1958!…“
Svoje (insajdersko) razmišljanje o cijeloj ovoj aferi i polemičkom tekstu Slobodana Miloševića uperenom protiv uređivačke koncepcije Studenta Nebojša Dragosavac mi je sumirao ovim riječima:
„Dakle, pazilo se da Partija, u konkretnom slučaju Univerzitetski komitet, neće da se direktno eksponira, i vi gurate nekog drugog da vadi kestenje iz vatre. Znači, prebacujete da se te konfliktne situacije razrešavaju u okviru studentske organizacije. To je otprilike kao ona situacija kad stariji brat naređuje mlađem bratu da očisti svoje cipele: ‘Što bih ti ja čistio cipele, to je u tvojoj kući, ti sad raščisti i oceni!’…“
U ovoj Dragosavčevoj paraboli/prispodobi stariji brat je Partija (Gradski komitet SK Beograda i Univerzitetski komitet SK), a mlađi brat studentska organizacija na Beogradskome univerzitetu, sa Slobodanom Miloševićem kao svojom, u tom trenutku, „udarnom pesnicom“.
„Verovatno je“, bio je, u razgovoru sa mnom, uvjeren Nebojša Dragosavac, „bila procena da to (napad na Student – op. aut.) u tadašnjem Univerzitetskom odboru ne može dovoljno kvalitetno niko da napravi, i onda je to povereno mladom Miloševiću! To je bio sigurno komitetski zadatak. Najverovatnije su drugovi iz Gradskog komiteta (čitaj: Vukašin Stambolić – op. aut.) naložili drugovima iz Univerzitetskog komiteta, a to znači sekretaru Đoki Stojičiću. I onda Đoko kaže Slobi: „Napiši to!’…“
Jedna mala digresija: u tom istom, svečanom broju Studenta, od 21. maja 1963, ali na njegovoj 9. stranici, bio je i materijal (rezultati neke ankete, pod nazivom „Studenti i pozorište“), čiji je jedan od potpisnika/potpisnica bila i Slobina djevojka (od 1965. supruga) Mirjana (Mira) Marković. Taj tekst završava tipično ženski, jednom didaktičkom porukom koja je bila u potpunosti na liniji tekstova Mire Marković iz gimnazijskog lista u Požarevcu Razvitak – porukom da ako se anketa o kojoj je riječ „shvati kao skromni početak organizovanijeg i aktivnijeg praćenja načina na koji studenti provode svoje slobodno vreme, biće manje opasnosti da posle višegodišnjeg studiranja umesto svestranih intelektualaca dobijemo samo usko specijalizovane stručnjake“.
Nakon svih ovih opisanih događaja, vezanih za Student pod uređivačkom paskom Špire Galovića, politička karijera Slobodana Miloševića išla je veoma stabilnom kontinuiranom uzlaznom linijom. Bez zastoja, bez greške, bez propusta, kao kompjutorom vođeno. U jednome broju Studenta iz iduće, 1964. godine – uoči Osmog kongresa KPJ (održanog od 7. do 13. decembra 1964. u Beogradu) – Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić dijelili su čitavu jednu veliku stranicu Studenta, s tim da je Milošević na njoj apsolutno dominirao.
Glavni materijal na toj stranici bio je govor Slobodana Miloševića izgovoren na Devetoj gradskoj konferenciji SK Beograda, pod naslovom „Za organizovanije uticanje na formiranje društvene svesti“, dok se Dobrica Ćosić šćućurio u gornjem desnom uglu, s istupom „O kulturi – punim glasom“.
Tako je sve počelo. A završilo je… završilo je u septembru 2004. u ćeliji haškoga zatvora, gdje je Slobodan Milošević, nakon što je u oktobru 2000. bio svrgnut s vlasti, uhapšen, a onda i sproveden u Hag, provodio posljednje godine svog života.
Ulazim u haški zatvor, vrata ćelije otvara oficir NATO-a, i ja se pojavljujem na vratima… A Milošević je stajao iza pisaćeg stola, okamenjen, kao kakav spomenik, a oči su mu bile staklaste…
Smilja Avramov
Kao glavnog svjedoka na suđenju u Hagu Milošević je poželio svoju nekadašnju profesoricu na Pravnom fakultetu u Beogradu, ali i stručnu suradnicu na međunarodnim konferencijama vezanim za raspad SFR Jugoslavije tijekom 1991. i 1992, dr Smilju Avramov. I iako se 1992. nisu bili rastali kao prijatelji, ona se rado odazvala na njegov poziv (sam Milošević je, kako mi je otkrila, sumnjao da će doći).
Trenutak ulaska u ćeliju u haškome zatvoru, u kojoj je sjedio njezin nekadašnji omiljeni student Slobodan Milošević, vrlo se snažno urezao u pamćenje dr Smilje Avramov – kako mi je to ona opisala u jednome od naših beogradskih razgovora iz 2006-2008:
„Ulazim u haški zatvor, vrata ćelije otvara oficir NATO-a, i ja se pojavljujem na vratima… A Milošević je stajao iza pisaćeg stola, okamenjen, kao kakav spomenik, a oči su mu bile staklaste… I to je trajalo nekoliko sekundi ili minutu, jedna totalna blokada. On mene vidi, i ja prekidam to i kažem: ‘Predsedniče, donosim vam tople pozdrave iz Beograda!’ A on pojuri meni u zagrljaj, on me je tako čvrsto zagrlio da je to trajalo… Ja sam tog trenutka osetila da sam ja njegova majka! On je mene doživeo kao svoju majku, tog trenutka… Bio je vezan za svoju majku, kad ju je imao. A onda se osetio usamljen, potpuno usamljen, i razočaran time što mu ni deca nisu došla (u Hag – op. aut.), naročito ćerka koja je mogla doći… I kad sam se ja pojavila, imajući u vidu naše ranije kontakte, ja pretpostavljam, ne pretpostavljam nego sam duboko ubeđena, da je on mene doživeo kao svoju majku. Da mu je bila potrebna ta veza, ta toplina…“
Tagovi
