Sredine o kojima su pisali Krleža i Andrić dobro sam poznavao jer sam u svakoj proveo dio života. Jedna nekada na rubu austrougarskog, druga na rubu otomanskog imperija. Krležina je literatura bila ukorijenjena u doba u kojemu je živio, doba sloma imperija u kojemu se rodio. Andrićeva je odlazila nešto dublje u prošlost i kretala se otuda prema dobu sloma dugovječnog Turskog carstva. Najviše me je kod obojice zapanjilo to koliko su precizno i jedan i drugi opisali mentalitet ljudi na područjima o kojima su pisali.
Zapanjenost sam osjećao jer, gledajući oko sebe, mogao sam prstom pokazati svakog lika iz njihovih pripovijesti i romana. Ništa se tu stoljećima nije promijenilo. U osnovi mentaliteta i dalje je bilo ono graničarsko podaništvo. Razlikovali su se po onome čemu su navodno težili oponašajući svoje okupatore. Sami po sebi neautentični identitet grade na negacijama. Sami sa sobom i u sebi ponaosob zavađeni skloni su bježati pod okrilje okupatora jer se tu čine ostvarenima, njihovo su mjesto na planetu i društvena uloga jasni.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 27. APRILA, ILI U DIGITALNOM IZDANJU DOSTUPNOM NA NSTORE.RS
Tagovi
