Proteklu 2018. godinu smo počeli obeležavanjem 100 godina Jugoslavije, pa je red da je time i završim.
To je bio razlog što sam pristao da odem na promociju knjige Vuka Draškovića o kralju Aleksandru, iako na takve događaje uglavnom ne idem.
Ali Zagreb, i to sto godina posle veličanstvenog dočeka kralja Aleksandra i 84 posle još veličanstvenijeg ispraćaja nakon Marselja, sa Vukom koji je tamo sam po sebi kontroverza, i kraljem Aleksandrom, koji je još veća… To nisam mogao da propustim.
Sada je samo pitanje da li se to u Zagrebu uopšte dogodilo. Na promociju knjige o kralju Ujedinitelju došli su Milorad Pupovac, još dvoje-troje Srba, trojica novinara, jedno pet-šest gostiju, i – 20 policajaca. I to vam pokazuje najbolje kako se u Zagrebu tretira Jugoslavija.
Na ulazu u grad otišli smo na najbolji „leskovački roštilj“, gde su ljudi iz Bosne prilazili Draškoviću, da bismo zatim morali da požurimo u salu Miler, koju su pre rata držali Jevreji, pošto je stigla dojava o nekakvim napravama koje su proveravali antidiverzantski odredi.
I sama promocija je bila zanimljiva. Vuk je morao da polaže račune za Gišku i Gospić, iako je s tolikim obezbeđenjem mogao da se oseća kao Donald Tramp, dok je meni bio najzanimljiviji novinar i istoričar iz Novog lista (treći panelista) koji je uporno pričao o ubistvu Stjepana Radića u Skupštini, iako je on preminuo od ranjavanja, ili šećerne bolesti, kasnije.
Shvatio sam ubrzo da ova fer knjiga koja je prihvaćena u celom regionu, i među nacionalistima i mondijalistima u Srbiji, ne može da prođe ni najmanje u Zagrebu. Naši pogledi na istoriju potpuno su različiti, a Jugoslavija je apsolutni tabu.
I prva koju je Dragan Bjelogrlić ovde vratio jednom serijom, i druga koju je vratio J. B. Tito.
Na hrvatskim desničarskim sajtovima nakon inkognito promocije čitao sam šokantne pretnje verovatno najmirnijem lideru Srba u istoriji Miloradu Pupovcu, ali i shvatio posle kafe sa njim i Sašom Kosanovićem da njima u Zagrebu ništa ne fali, dok su mirni. Ili, kako njima kažu, dok ne provociraju previše!
Jedna starija Srpkinja misli da je predimenzionirano srpsko pitanje u Zagrebu, pošto sa njom svi slave Božić u firmi, ali kada je pitate da li i ona počasti kolege za pravoslavni Božić, kao iz topa odgovara: „Ne daj bože.“
Za zemlju koja je u EU, NATO-u, i koja je rešila sve strateške stvari, za očekivanje je da stavi tačku i na svoju prošlost.
I zato je meni u Zagrebu prvi put palo na pamet jedno prosto pitanje:
Šta bi bilo da nismo nikada upoznali Jugoslaviju?
Sa Austrougarskom i Italijom u susedstvu ni šanse nam nisu bile velike. Kakva je onda to ideja, ako sklonimo posledice?
Kako je protekao povratak kralja Aleksandra sto godina posle veličanstvenog dočeka u Zagrebu i 84 posle još veličanstvenijeg ispraćaja nakon Marselja?
Da li bi Hrvati imali ovoliku zemlju i primorje, ili bi Jadransko more bilo italijansko jezero, kako su sanjali Italijani?
Da li bi Srbi imali ovakav grad kao što je Beograd, ili Vojvodinu? Ili bi ratovi devedesetih bili obavljeni 1918. pošto Hrvati sigurno ne bi sa mirom gledali stvaranje Velike Srbije.
Kako naše dve države, koje se od raspada zemlje prazne kao neke firme pred gašenjem, ne shvataju da neće imati ni tržište, ni sport, ni kulturu, ukoliko ne smisle neki sistem kakve-takve reintegracije?
Jer, niti Srbija može da se odrekne latinice, i sve one kulture koja nju nosi, baš kao što ni Hrvatska ne može da se odrekne Jugoslavije ukoliko ne želi da Krleža uskoro postane jugoslovenski pisac, koji je pisao na omraženom srpskohrvatskom?
I zato je meni kao matine ovog događaja poslužila anegdota o dvojici naših najvećih pisaca, u kojoj se najbolje vidi u šta smo se mi pretvorili. Podjebavanje, da oprostite.
Priča ide otprilike ovako. U Skupštini grada sreli su se Andrić i Krleža.
Krleža je pitao Andrića:
Pišeš li šta?
Ništa trenutno.
Baš šteta!
A onda je Andrić isto pitanje postavio Krleži.
A ti? Pišeš li ti šta?
Pišem baš mnogo sada.
E, baš šteta…
To su vam danas odnosi Srba i Hrvata. Baš šteta…
Tagovi
