Pozvali su me nedavno na Festival rodne ravnopravnosti što ga je u Rijeci pokrenula rektorica Sveučilišta Snježana Samaržija. Radosno sam se odazvao i zbog povoda i zbog Snježane, jedine žene na čelu nekog hrvatskog sveučilišta i jedine koja nije akademski beznačajni režimski mediokritet, a osobit mi je merak bio izabrati film koji će publika pogledati, a govori o borbi žena za ravnopravnost. Izabrao sam „Petrijin venac“ Srđana Karanovića, snimljen po romanu Dragoslava Mihailovića, genijalno umjetničko djelo, svi smo ga gledali. Prva velika uloga Mirjane Karanović. Nije to film s nekakvom snažnom feminističkom porukom, ali ima jednu žestoku istinu, bez imalo cifranja govori šta je žena ovdje nekad bila.
Namjerno kažem šta, a ne tko, jer žena prije samo pola vijeka u našim krajevima gotovo da i nije bila ljudsko biće. Ima ona scena kad Petrija ode roditi u onome ambaru, štali, što li je taj prostor, jer ne smije u kuću. Ona se krije „ko kučka kad se koti“. Odrastao sam u selu, u koječemu, istina, različitom od sela u kojem je smještena radnja Karanovićevog filma, ali jednako okrutnom i bezobzirnom prema slabijima, i znam da ništa ovdje nije pretjerano. Petrijina stradanja slična su stradanjima moje bake Mare. Samo je jedna stvar možda drugačija, moju baku muž nije tukao. Ispričala mi je to jednom hvaleći se koliko je nju moj djed volio. „Nikad on mene nije udario“, rekla je Mara sa širokim ponosnim osmijehom.
Ceo tekst Ante Tomića iz serijala „Jesi li video ovo?“, u kojem se dopisuje sa Dragoljubom Dražom Petrovićem, objavljen je u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 6. aprila
Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs
Tagovi
