Glumica Mira Furlan preminula je u 66. godini. Vest o smrti glumice objavljena je na njenom zvaničnom sajtu. Glumila je u brojnim jugoslovenskim filmovima, a tokom devedesetih godina svoju karijeru je nastavila u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je, između ostalog, glumila u poznatim TV serijama „Vavilon 5“ i „Izgubljeni“.
Varajeti prenosi da je Mira Furlan preminula u sredu, a autor serije Vavilon 5 Majkl Stražinski je na društvenim mrežama objavio da je njeno zdravlje duže vreme u lošem stanju, ali „nadali su se da će se poboljšati“.
Mira Furlan je rođena u Zagrebu 1955. godine.
Mira Furlan je bila članica Hrvatskog narodnog kazališta, a pamte se njene uloge u filmovima Otac na službenom putu, U raljama života, Za sreću je potrebno troje, Lepota poroka.
Sa suprugom, rediteljem Goranom Gajićem, preselila se u SAD 1991. zbog krize u Jugoslaviji.
Već 1993. godine je u seriji Vavilon 5 tumačila ulogu Delen, što ju je proslavilo u SAD.
Glumila je i u popularnoj američkoj seriji Izgubljeni.
U Hrvatsku se vratila 2002. godine, kada je glumila glavnu ulogu u predstavi koju je režirao Rade Šerbedžija.
Po povratku na prostore bivše Jugoslavije, Mira Furlan je glumila i u srpskim filmovima i serijama, a najviše se ističu uloge u filmu Turneja i TV seriji Vratiće se rode
Novinar i urednik u Nedeljniku Branko Rosić, je svojevremeno zapisao o Miri Furlan da je postala neizostavan deo najznačajnijih filmova nekadašnje jugoslovenske kinematografije („Otac na službenom putu“, „Kiklop“, „Lepota poroka“…) i bila prva glumica sa ovih prostora koja je uspela da se nađe u prestižnoj svetskoj TV seriji. Povodom odlaska Mire Furlan, objavljujemo intervju koji je pre dve i po godine dala za Nedeljnik.
Izjavili ste da ste u nedavnim boravcima u regionu shvatili da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promenio od devedesetih kad ste otišli. Da li je onespokojavajuće da su vaše rečenice i dalje aktuelne i da se ovaj prostor zapravo i ne menja?
„Onespokojavajuće“ je vjerojatno preblaga riječ, iako divna i pokušavam se sjetiti kad sam je zadnji put upotrijebila. Uvijek sam zahvalna na dobrim starim riječima našeg jezika koje u emigraciji često nestanu iz repertoara, a tako su mudre, kompleksne i precizne! Ali ne radi se samo o „našim krajevima“ ili, kao što Amerikanci vole reći, o „old country“. Sve je to dio globalnog trenda vraćanja na desničarske, konzervativne tzv. vrijednosti koje ne bi mogle u današnje vrijeme postojati da vladajuće klase svuda po svijetu ne čine sve što je u njihovoj moći da svoje stanovništvo drže neobrazovanim i da ga zaglupljuju na sve moguće načine. Tu je, naravno, i element tehnologije, celularnih telefona i socijalnih medija koji svi operiraju samo sa brojkama i u kojima je etički element potpuno izostao. Tehnologija bez humanosti bi mogla biti naš kraj. Kad kažem „naš“, mislim uvijek i jedino na sve nas, ljudska bića.
Odavno ste otišli sa ovog prostora, šta sada osećate u povremenim dolascima u Beograd, Zagreb…?
Sada su preostali samo prijatelji na svim tim prostorima. Njih ima vrlo malo ali su time vredniji. Sve ostalo me više ne zanima, niti se time više bavim. Istrošilo se sve to, što se mene tiče. Domaće novine ne čitam, domaću televiziju ne gledam, ne znam više imena političara niti bih mogla prepoznati njihova lica na fotografijama.
Nedavno je na društvenim mrežama odjeknula vaša izjava da su studenti na vašoj akademiji konzervativniji od vaše bake. Pa dobro, kakvi su zaista mladi, bar oni koje vi viđate? Mi smo odrasli na nekom buntu, rokenrolu… a oni?
To je vrlo zanimljiva pojava s kojom se stalno susrećem predajući na filmskoj akademiji u Los Anđelesu. Kad se, recimo, bavimo Čehovom, studenti, ne samo američki nego iz cijelog svijeta, vrlo često imaju problem sa „krivim“ zaljubljivanjima u Čehovljevim komadima. Kako ujak Vanja smije biti zaljubljen u Jelenu kad je ona udata za Serebrjakova? Kako Maša može biti zaljubljena u Versinjina kad su oboje u braku? Američki studenti pritom kritiziraju Čehova i na drugom nivou: jer da piše o lijenim, „self-centered“, dosadnim sredovječnim alkoholičarima. „Godoa“, recimo, vide kroz prizmu američkih self-help priručnika i pitaju se zašto ti ljudi stalno nešto čekaju umjesto da budu „proaktivni“. Neki put mi naprosto ništa drugo ne preostaje nego da se slatko smijem. Ali taj slatki smijeh vrlo brzo postaje gorak kad čovjek shvati da mladi ljudi danas ne čitaju, pa da zato nisu u stanju shvatiti jezik literature nego sve prevode na ono što znaju. A to je vrlo malo.
Opet, s druge strane, oni znaju mnogo stvari koje ja ne znam. Jako sam zahvalna na iskustvu susreta sa svim tim mladim ljudima iz cijelog svijeta. Moje, tj. naše obrazovanje je krajnje evrocentrično i ne možemo se maknuti od poznatih nam vrijednosti u koje spada i spomenuti Čehov. A gdje je kultura Afrike, gdje je Južna Amerika, sve zemlje Azije? O tome smo u našim školama nedopustivo malo naučili. Mnogo učim od te djece. A valjda i ja njima nešto uspijem dati.
Ako smo pričali o ovom prostoru i njegovoj zagađenosti, vi ste dobili i tviter „packu“ kada ste kritikovali Trampa? Kako vam izgleda Amerika, svet?
Od meni antipatičnih socijalnih medija povremeno, sve rjeđe, stavim neku svoju dubinsku misao (ovo je ironično) na Twitter. To mi je jedina spojnica sa prezidentom! Ali, gle sad, nikada ne čitam komentare, odgovore, pisma upućena meni. Tako da živim u blaženom neznanju. Tako tretiram sva pljuvanja na vlastitu osobu, od domaćih do stranih. Dok sam radila predstavu u Rijeci, glumci iz kazališta bi mi ponekad prezentirali neke novine s recentnim napadima, a ja bih te novine, i ne pogledavši ih, tog trenutka bacila u smeće. Nemam više ni snage ni interesa. Sve su to problemi samih pljuvača koje neka rješavaju sami sa sobom, ili sa svojim psihoterapeutima. Sa mnom sve to zapravo nema veze.
Kako mi izgleda Amerika, svijet? Jako loše. Opasno. Čini mi se da smo svi, cijela ljudska rasa, u velikoj opasnosti da naprosto nestanemo, sa svojim Čehovima i Godoima. Tu je ogromna količina nuklearnog i drugog oružja koje je momentalno u rukama potpunih luđaka. Tu je i globalno zagrijavanje oko kojeg nitko ništa ne poduzima, a čini se i tako kažu oni koji znaju, da više i nije bitno poduzimamo li ili ne jer je naprosto prekasno da se zaustavi bezumno trčanje za profitom koje će nas na kraju uništiti.
Posle ogromnog uspeha koji ste postigli ulogom u svetski popularnoj seriji „Lost“, da li ste imali ponude za još neke TV serije?
Na svom „najuspješnijem“ poslu osjećala sam se najgore. Ali to je neka druga priča koju sam pokušala napisati u svojoj nikad objavljenoj knjizi. Što je još jedna „druga priča“.
„Veliki uspjeh“ u kapitalističkom svijetu ne ide bez ponižavanja „drugog“. Ja sam kao „strana“ glumica pa još k tome i „starija“ žena bila taj „drugi“. Mnogo arogantnog testosterona je bilo na toj seriji. Sada se u našoj profesiji u Americi stvari malo pomiču zahvaljujući pokretu „Me Too“. Ili se barem tako čini. Mislim da bi u ovom trenutku moje iskustvo u toj seriji bilo drugačije. Tada, pre desetak godina, nije bilo nikoga da digne glas.
Kako se vi osećate na graničnim prelazima i kontroli pasoša? Bivša Jugoslovenka? Amerikanka? U kojim trenucima možete biti patriota prema nekoj zemlji?
Dugo vremena sam govorila „ex-Yugoslavia“ a onda je i to postalo neumjesno. Koliko dugo da idemo unazad? U Austrougarsku i Tursko carstvo? Zašto ne u Rimsko carstvo? Kako je glasila ona rečenica iz „Kruha i čokolade“, starog italijanskog filma sa predivnim Đankarlom Đaninijem? „Italiano ma non fanatico.“ Tako sam i ja „Americano ma non fanatico“. Možda. Valjda. Ne znam. Ne vjerujem u tu vrstu samoidentifikacije. Po mom skromnom mišljenju su zemlje – nacije potpuno prevaziđena kategorija. Treba samo pogledati rijeke izbjeglica iz Sirije i Afrike i naoružanu vojsku na graničnim prijelazima raznih zemalja kao što je Mađarska da shvatimo da je ovakvo uređenje svijeta izvor zla i užasa za većinu stanovništva naše planete.
Šta pričate američkim studentima? A šta biste rekli na nekom predavanju srpskoj omladini koja u ogromnom procentu sanja da napusti zemlju, a s druge strane, deo nje se davi u mitovima?
Držala sam prošli semestar jedan čas koji bi, mislim, dobro došao našim, domaćim studentima. Sat se zove „Art, Culture & Society“ i tamo smo uglavnom razgovarali o svim mogućim kurentnim temama. Teme bih prezentirala ja ali i oni, svatko iz svojeg ugla gledanja. Na kraju semestra smo svi bili u suzama i ja sam im rekla: „Tako mi je žao što je svijet ovakav kakav jest. Kako bih željela da ga mogu promijeniti!“ I onda sam im na kraju rekla jedino što učitelj i roditelj može reći djetetu koje ulazi u svijet: „Good luck!“
Jugoslovensku karijeru gradili ste u godinama novog vala, rokerskom bratstvu Zagreba, Ljubljane, Beograda… Da li ste mogli tada naslutiti da će se jedan od urednika tadašnjeg Poleta (omladinskog lista koji je promovisao sve to novovalno bratstvo) okrenuti i targetovati vas?
Nakon svih ovih godina sam došla do zaključka da je našim ljudima izdaja nekako lako, prelako išla. Na svim nivoima, u svim kategorijama, od javnih do privatnih. Bilo je i još je uvijek tako lako izdati prijatelja, ideju, stav. I, na kraju, samog sebe. Izdaje su kukavičke jer su najčešće motivirane oportunizmom ili, još gore, strahom. Kukavičluk i izdaja idu zajedno.
Ove odgovore dajem iz zemlje velikog Gandija koji je sačinio jedanaest principa za plemenit i vrijedan život (u svom ashramu ali, naravno, i šire). Jedan od tih principa je – neustrašivost. Odsustvo straha. Nepristajanje na to da nas strah vodi kroz život.
Tome treba težiti, na tome raditi. Nikoga ne osuđujem jer sam i sama nesavršena. Svaka duhovna disciplina, svaka religija nas uči istu stvar. Samo što ljudi ne slušaju.
SPECIJALNO IZDANJE NEDELJNIKA NA SVIM KIOSCIMA: Hrabro i potresno svedočenje Milene i drugih devojaka o sistematskom zločinu kakav Beograd ne pamti. Cela priča o zlostavljanju, manipulaciji i prevari „vrsnog pedagoga“ Miroslava Aleksića…
SVI ČITAOCI NA POKLON DOBIJAJU I KNJIGU O JOVANKI BROZ
Tagovi
