„Ne postoji u ratu nikakvo pravilo, osim jednog: Zločinci, ubice, hejteri uvek ostaju zaštićeni“: Veliki intervju Miljenka Jergovića

Nova knjiga Miljenka Jergovića „Trojica za Kartal“ ima podnaslov „Sarajevski Marlboro remastered“. I on je opravdan jer se pisac vraća u istu „scenografiju“ njegovog čuvenog „Sarajevskog Marlbora“ – dakle sam rat i opkoljeni grad. Tako da taj pozajmljeni muzički termin „remasterizovano“ zaista stoji.

I stoje u knjizi nesvakidašnje scene, događaji, ljudi… Iako je sve fikcija, deluje blisko, stvarno i stravično. Ali ovo nisu priče na prvu loptu, žickanje teških emocija na račun same strahote ratnog užasa, a i sam autor će i u razgovoru reći da ne voli „ratnu prozu“. Ovo su iznad svega priče o ljudima kojima je rat prekinuo nekadašnje olimpijade, radne akcije, nade i očekivanja i sve to stavio nasuprot liniji fronta i samog života.

U biografiji srpskog izdanja knjige „Trojica za Kartal“ stoji „oseća se dužnim gradu iz kojeg je došao u grad u kojem je proveo najveći deo života“. Da li i zbog toga ova knjiga o Sarajevu, ratnom Sarajevu?

Zapravo, nije. Nikad tu vrstu duga nisam namirivao pišući prozu. Moji romani i knjige priča, pripovijetki i novela lišeni su svih dugova, naprosto zato što prozu, barem meni se tako čini, nije moguće pisati iz takvih motiva. Dugove prema Sarajevu namirivao sam u novinama, novinskim člancima, esejima i određenom vrstom javnog i privatnog aktivizma. Činim li to i danas? Ne znam, možda i činim, a da toga nisam svjestan. Ali Sarajevo je danas grad u jednakom položaju kao Zagreb, Beograd, Skoplje, grad koji se istovremeno razvija i propada, biva Evropom, a istovremeno za tom Evropom sve više zaostaje, tako da ne postoji razlog da se na bilo koji način osjećam dužnim tom današnjem Sarajevu. Gradovima ste dužni samo dok gradovi stradaju. Sve drugo bilo bi šminkanje vlastitog lica, i parazitiranje na kojekakvim pravedničkim sentimentima, na ljudskim stradanjima i nesrećama. Za ovo posljednje nemam razloga, ne samo zato što sam u gradu pod opsadom odživio solidan komad rata, nego i zato što su mi roditelji cijeli rat proživjeli u gradu, i što je skupa s njima sve moje tada ostalo u Sarajevu. Danas, njih dvoje dva su sarajevska groba.

Gradovima ste dužni samo dok gradovi stradaju. Sve drugo bilo bi šminkanje vlastitog lica, i parazitiranje na kojekakvim pravedničkim sentimentima, na ljudskim stradanjima i nesrećama

U prvoj priči „Učiteljica“, njen bivši muž ima na reveru značku Željezničara, a ispod značke ostalo je trunje, mrve, život. Šta je tebi ostalo od Sarajeva, ispod neke tvoje „značke“?

Pa recimo: djetinjstvo, mladost i Jugoslavija. To je meni ostalo od nekoga mog stvarnog Sarajeva. Jugoslavija je u toj priči možda i najzanimljivija. Naime, ja mislim da u sjećanjima i sentimentima pojedinih ljudi, naravno ako ti ljudi umiju govoriti istinu, ili ako se ti ljudi ičega iz vlastitih života sjećaju, ako nisu bespovratno kolektivizirali svoja intimna sjećanja, Jugoslavija nije konkretna iščezla država, niti je to neka izgubljena ili ukradena domovina. Jugoslavija u sjećaju uvijek je samo jedno određeno mjesto na kojem je čovjek bio dijete i na kojem je čovjek bio mlad. Za mene, to mjesto je Sarajevo. Bez obzira na to što sam i u vrijeme te države putovao naokolo, što sam ljetovao, ili što sam petnaest mjeseci uludo potrošio na služenje vojnog roka, gdje god sam u to vrijeme bio, ja sam bio u Sarajevu. Međutim, postoji i jedno drugo Sarajevo. To je grad koji sam izmislio, stvorio, opričao, načinio iz teksta. Taj grad nema veze s konkretnim Sarajevom, premda mnogi ljudi misle da je upravo on neko prošlo konkretno Sarajevo. Ali i to se tiče samo ljudske sklonosti da vlastita sjećanja organiziraju po logici priče, pripovijesti, pa na kraju i književnog teksta. Samo je sjećanje rudimentarni oblik književnosti. Sjećanje je materijal od kojeg književnost nastaje, čak i kada se piscu čini da je sve izmislio.

Jedna od najbitnijih stvari u ovim pričama jeste rat, ali to nisu obične priče i ta tuga je dublja od onih uobičajenih ratnih tuga. Jer tu su gradske usedelice, majstori, nekako pokušaj simulacije života pod granatama ali i tuga da se jedan bivši život raspao, kao u „Lastavici“? Ili se vešto plete kao da su ljudi živeći u kotlini od Sarajeva poludeli od magle pa se počeli penjati na brdo i pucati. Ništa nije onako na prvu loptu od čega boluje ratni žanr. Taj nestanak bivšeg života je najbolniji?

Mene je zapravo oduvijek najviše zanimala razlika između načina na koje isti događaj dožive različiti ljudi. Iz toga, vjerujem, proizlaze i mnoge fatalne razlike u njihovim postupcima. Ali i razlike u načinima na koje se istog događaja sjećaju. Opsada Sarajeva sjajan je način da se ovo u hiljadu varijacija provjeri. „Trojica za Kartal“ pored svega drugog je knjiga u kojoj sam pokušao predstaviti perspektive vrlo raznolikog spektra likova sučeljenih s granatama i snajperskim mecima. Da bi ona velika priča, koja sve priče zaokružuje, mogla imati smisla, morali bismo razumjeti perspektive i razloge baš svakoga od njih. Idealna knjiga o opsadi Sarajeva bila bi napisana od tristotinjak hiljada priča. Toliko je, procjenjujem, moglo biti ljudi unutar opsade, kao i u obruču koji je tvorio opsadu. Recimo, imate čovjeka koji je s dva kanistera krenuo po vodu, jer u gradu nema vode. O njemu bi trebalo ispričati priču. Ali imate i drugog čovjeka, koji ga snajperom nišani i ubija. O njemu bi također trebalo ispričati priču. Ta dvojica ljudi međusobno su povezani, premda se nikada nisu sreli. Jedan je žrtva, koja nikad neće biti dostojno ožaljena, drugi je ubojica, koji nikad neće biti osuđen. Ali za književnost zanimljivije je nešto drugo: možda su obojica bili dobri i dragi ljudi. A možda i nisu. Možda je jedan uz jedva mali zaokret sudbine mogao biti na mjestu drugoga. E, sad zamisli tristotinjak hiljada likova, koji su u toj vrsti međusobnih odnosa, međusobnih uslovljenosti, a sudbinski su ucijenjeni istim, posve inpersonalnim velikim događajem kakav je rat. To bi bila prava knjiga. Pritom, morale bi to biti vrlo kratke priče, nijedna duža od tri kartice. A svejedno bi u njoj bilo devetsto hiljada stranica, i nijedan je čovjek ne bi mogao cijelu pročitati. Nemoguća knjiga, ali zanimljivo je o njoj misliti. I još nešto da ti kažem: to nije ratna proza! Ne volim ratnu prozu, ako je ne pišu Mihailo Lalić ili Vasilij Grossman.

Sećam se da si, kada je izašla ona čuvena knjiga Nika Hornbija „Stadionska groznica“ o fudbalu i Arsenalu, i ti napisao svoj tekst o svojoj stadionskoj groznici i odrastanju uz fudbal. Ali da ostavimo fudbal, odrastao si u Sarajevu i tadašnjoj Jugoslaviji u jedno zanimljivo vreme za sve nas tadašnje klince. I bile su i Zimske olimpijske igre, i Kirk Daglas, i Jure Franko, ali i pank, i novi talas, i omladinska štampa… Jesi li slutio ili se slutilo da je moguće posle svih tih stvari doći da se kopa rov za nekog Cacu ili da se kao u priči „Ludo srce“ balansira na krovu popravljajući crep dok okolo idu snajperski meci?

Iako, nešto je tako tragično naše, jugoslavensko i mirnodopsko u tome što jedan strašni i bešćutni ubojica biva poznat po tom gotovo djetinjem nadimku – Caco. Zašto je to važno? Zato što ti je lako zamisliti da je taj Caco u nekim drugim okolnostima i u neko ranije vrijeme ljudima bio drag. Jer ako nije drag, kako ćeš ga zvati – Caco? Pitaš je li se nešto slutilo. Ne, dragi Rosiću, nikad se ništa ne nasluti. Naslućivanje je mit. Nešto što je izmišljeno da čovjek ne bi neprestano premirao od straha.

U svakoj priči su nove različite epizode, iz istog okoliša rata, ali sasvim druge tuge i žanra tuge. Od udovice, gospođice koja skuplja metalni novac, pa učiteljice koja strada od učenika… Koliko si ti upoznao tih junaka kojima je rat dao nesvakidašnje priče? Da li si se zatekao na onim ključnim epizodama Sarajeva pred rat, kao Yutelov koncert, ali i onim prvim jezivim epizodama ratnog Sarajeva?

Vodi računa o tome da nije riječ o svjedočenju. To što čitaš je fikcija. Većinu tih likova sam, da oprostiš, izmislio. Ali izmišljajući, nastojao sam da ti kao čitalac povjeruješ da su stvarno postojali. Nije to imperativ pri pisanju fikcije. Ali postoje fikcionalni tekstovi za koje je važno da čitalac povjeruje u njihovu potvrdu u stvarnosti. Ne, nisam bio na Yutelovom koncertu. Na živce su mi išle kolektivne manifestacije, to jest manifestacije većinskog raspoloženja. Kao što mi i danas, uostalom, kolektivne manifestacije i većinstvo idu na živce. U vrijeme o kojem govoriš mirotvorstvo i jugoslavenstvo veoma su bili u modi. Yutel je bio stanje svijesti, one većinske. Taksisti su, nekoliko stotina ili već koju hiljadu njih, ukrug oko grada vozili za mir ili u čast nekakve pobjede jugoslavenske fudbalske reprezentacije. Ne sjećam se više šta je to bilo. Ali nimalo mi se nije sviđalo. I nisam se iznenadio kada je iz pomame tog mirovnjaštva i jugoslavenstva s početkom rata izbilo neko skroz drugo raspoloženje. Nikakve velike kolektivne manifestacije nisu u našim krajevima nikad donosile nikakvo dobro. I nikad nisu značile da je većina prihvatila neku dobru ideju. Rulja je uvijek rulja, i nikad nije vođena idejom, nego je uvijek vođena emocijom. A ja bježim od te emocije kada je u sebi slučajno prepoznam.

Ima onaj deo u „Okupaciji u 26 slika“ kada mirni sused hrani golubove a već uskoro će seći jezik. U tvojoj knjizi i rečenica: „Najpre su stradali oni koji su komšijama najviše verovali.“ Ovde bi se trebalo plašiti komšija?

Nemoj se hvatati za tu rečenicu. Ona je u funkciji priče. Nimalo ona ne izražava ni stav autora, pa čak ni duh priče. Negdje su, to je istina, najprije stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali. Druge su, opet, iste te komšije spasavale. Ne postoji nikakvo pravilo, osim jednog pravila: zločinci, ubojice, hejteri uvijek i posvuda ostaju zaštićeni. Prije nego što nastupi poraz, ili prije nego što slučajno naiđe pravda, ubojice se sklone, i nastupa vrijeme osvete nad onima koji su ni krivi ni dužni. Tako je znalo biti u ovim našim ratovima, a upravo tako bilo je i 1945. Nakon tog strašnog rata, pred naletom novoga svijeta sklonili su se baš svi koji su prethodno činili zlo. Od takvih možda je postradao samo neko ko je bio spor, pa su ga Englezi zaustavili na Blajburgu i predali partizanima. Ali čak i na Blajburgu, u toj masi ustaša, domobrana, četnika, Hrvata, Muslimana, Srba, Crnogoraca i možda pokojeg Albanca, najmanje je, po mom najdubljem uvjerenju, bilo zločinaca.

Zločinci se ovdje prvi sklanjaju. Nikad ih ne uhvate. Ama, niti slučajno. Luburića je atentator stigao u Španjolskoj. Prethodno se mirno šetao svijetom. Didu Kvaternika, strašnoga psihopatu i zločinca, naravno nisu stigli. Živio je mirno, bogato i sretno u Argentini, sa ženom i troje djece, da bi 1962. on i jedanaestogodišnja kćerka poginuli u saobraćajnoj nesreći, koju su, u istome autu, preživjeli Kvaternikova žena i dvojica sinova. Pazi, Rosiću, taj tip, koji je bio među najgorima, ne samo da je živio nekim normalnim građanskim životom, pritom razočaran u politiku i u sve što mu je politika u životu donijela, nego je u miru i blagostanju pravio djecu. Sva su mu se rodila u emigraciji!

A savjest? Ako i povjerujemo da savjest u ljudima stvarno postoji, onda ćemo se u Kvaternikovim memoarima susresti s ovom rečenicom: „Bio je to grijeh uzrokovan mojom mladenačkom i neograničenom vjerom u rodoljublje i sposobnost dr. Pavelića.“ Tim riječima Kvaternik opisuje svoje ravnanje Ustaškom nadzornom službom, te policijom i organima sigurnosti u NDH, tokom prvih sedamnaest mjeseci njezina postojanja, kada je u NDH nestalo Jevreja, kada je proveden glavni dio genocida nad Srbima i kada je u unutrašnjem teroru pobijen neustanovljiv broj ljudi drugih vjera i nacija. Kvaternik ti je samo jedan primjer. A šta se dogodilo 1945? Čitaj, ako nisi čitao, fascinantni „autobiografski roman“ Lasla Vegela, naslova „Nesahranjena prošlost“, u kojem, između ostalog, opisuje i partizanski pokolj mađarskih muškaraca, onih koji nisu pobjegli s hortijevcima. Zašto nisu pobjegli? Pa zato što su bili savršeno nedužni! Krivci uvijek pobjegnu. Pritom, problem je što su se uvijek, pa je to do danas ostalo, masovne grobnice jednih žrtava komemorirale s primjernim pijetetom, dok su se masovne grobnice drugih žrtava držale u tajnosti, negirale ili su se pretvarale u odlagališta životinjskih strvina.

Nakon naših ratova u devedesetima stvoren je model prema kojem svaka strana komemorira i priznaje postojanje samo svojih žrtava. Druge žrtve ili ne postoje, ili su posljedica kolateralnog stradanja i izoliranog slučaja, a ne politike i vojne strategije. Ja mislim da u ratovima devedesetih nije bilo žrtava iza čijeg stradavanja nije stajala jasna i nedvosmisleno izražena nacionalistička politika i vojna strategija. Nigdje nisu postojali odmetnuti ubojice ljudi. Svi su bili pod formalnom ili neformalnom komandom. I u tom smislu sve žrtve su nesumnjivo jednake.

Nakon naših ratova u devedesetima stvoren je model prema kojem svaka strana komemorira i priznaje postojanje samo svojih žrtava. Druge žrtve ili ne postoje, ili su posljedica kolateralnog stradanja i izoliranog slučaja, a ne politike i vojne strategije

Na koricama srpskog izdanja „Trojice za Kartal“ u tvojoj biografiji piše „da si gradu u kojem si proveo najveći deo života (Zagrebu) najviše pripadao prvog dana po dolasku“. Da li zbog sreće što si kao u hororu zatvorio vrata (ratnog) pakla i stigao u mir? Kako je izgledao dolazak u Zagreb? Kako si izašao iz Sarajeva?

Iz Sarajeva sam izašao vrlo komotno, onako kako su iz grada izlazili novinari. Imao sam međunarodnu press iskaznicu, koja je bila potrebna za izlazak iz grada, i za koju su se tada očajnički borili mnogi koji nikad nisu imali veze s novinarstvom, a znam ih i koji su izgubili glavu ne došavši do tog spasonosnog plastificiranog kartončića, koji je, barem u moje vrijeme, zaista mogao dobiti svako ko je stvarno radio za neke novine, radio, televiziju. U oklopnom transporteru UNPROFOR-a stigao sam, zajedno s još jednim kolegom, koji zapravo i nije bio novinar, nego univerzitetski profesor, na aerodrom. Legitimirali su nas u objektu zaštićenom vrećama pijeska. Tu sam, poželivši biti turist, za pet njemačkih maraka kupio značku norveških pripadnika međunarodnih snaga, a zatim su nas ukrcali u utrobu velikog teretnog „Herculesa“.

Dok se taj teški i vrlo bučni avion dizao u zrak, što se činilo nemogućim poduhvatom, jer kako bi uzletjelo nešto što izvana izgleda kao džinovski tenk, iznutra kao fabrički kontejner, a zvuči kao stotinu FAP-ovih kamiona dok u isto vrijeme turiraju motore, preko desnog sam ramena, kroz sitni prozorčić, posmatrao zemlju koju napuštamo. Iako sam tada vjerovao da ću se vratiti za dvije-tri sedmice, budući da sam planirao da se tek nakratko odmorim od rata, prizor koji sam ugledao, i koji ću posmatrati dobrim dijelom leta prema Splitu, djelovao je poput oproštaja. Nikad to nisam opisao niti u jednoj pjesmi ili priči. Ne znam kako bih to učinio. Ali iz zraka, Bosna je izgledala neobično lijepo. Bilo je to proljeće 1993, odavno je sve već bilo zazelenilo, a zelenilo bosanskih planina je najtamnije zelenilo koje možeš zamisliti, to je i na suncu neka nevjerojatna crno-zelena boja, bližilo se ljeto, ali još uvijek sunce nije stiglo spaliti zemlju i boje učiniti svjetlijima.

I dok sam tako s visina gledao, nigdje se nije vidjelo ni traga ratu. Koliko god da je krvav i s ljudske tačke gledišta tragičan, sa zemaljskog i Zemljinog je stanovišta rat neki nevažan površinski fenomen. Rat ljudi je nešto što jedva da uznemiri sve to drveće i travu, te planine i tu geološki postavljenu, rijekama podijeljenu vječnost. S tog odmora od rata nikad se više nisam vratio. Zašto? Zato što sam se tek u okolnostima savršenog mira, najprije u tri dana u Splitu, a zatim u Zagrebu, suočio s idejom o vlastitoj smrtnosti. Koji je u tom trenutku mogao biti konkretan razlog da žrtvujem život? Iz današnje tačke gledišta, tog razloga naravno nema niti u tragovima.

U ono vrijeme nešto je postojalo. Recimo, postojala je u meni ideja apsolutnog sjedinjena s gradom koji strada, s asfaltom moje ulice, sa stanom na Sepetarevcu, s baštom pod našim prozorima, s onom neživom materijom koja me je blisko okruživala i od koje sam bio sačinjen, jer je bila utisnuta u moje iskustvo, u moj pogled. Postojali su, naravno, i ljudi. Ali većina ih je željela otići iz rata. Neki to nisu htjeli. Ali ja, kada sam se jednom našao izvan obruča, nisam znao jesam li od onih koji žele, ili od onih koji ne žele. Postojala je i treća vrsta ljudi, moji roditelji, recimo. Oni svoj život nisu željeli zamišljati izvan onoga što ih je okruživalo. I junački su se privikavali na sve okolnosti grada pod opsadom. Njihovo junaštvo danas me više zanima od bilo čijeg junaštva. Junaštvo tog građanskog sloja kojem su pripadali moji majka i otac. Svako na svoj način, jer su odavno bili razvedeni, i živjeli su na dvije udaljene lokacije unutar opsade.

u ratovima devedesetih nije bilo žrtava iza čijeg stradavanja nije stajala jasna i nedvosmisleno izražena nacionalistička politika i vojna strategija. Nigdje nisu postojali odmetnuti ubojice ljudi. Svi su bili pod formalnom ili neformalnom komandom. I u tom smislu sve žrtve su nesumnjivo jednake

Ti se godinama osvrćeš na fenomene, ljude, događaje, od šou-biza do politike, a teme su sa ovog prostora. Pratiš stvari na celom prostoru. A tada? Kako si tada pratio događaje? Recimo fenomen ratne muzike i eksploziju turbo-folka koji stiže i ispod tezgi u Zagrebu?

Rat je prekinuo veze. To sam najprije osjetio u gradu pod opsadom. A zatim na neki posve drugi način i u Zagrebu. Međutim, te veze nikad nisu bile potpuno prekinute, niti su gradovi i društvene zajednice bili hermetički zatvoreni. Ljude u Sarajevu veoma je zanimalo što se zbiva u Beogradu. Na neki ih je način to možda više zanimalo nego što ih zanima danas, kada postoji neka normalna fizička ali i digitalna komunikacija. S jedne strane, vapili su, žudjeli su za dobrim vijestima iz Beograda, za svakom stvarnom ili izmišljenom pričom o tome kako je neki čuveni glumac, pjevač, intelektualac u Beogradu iskazao makar i najsitniju simpatiju i solidarnost s ljudima u Sarajevu, a s druge strane upijali su sve dokaze o izdaji dojučerašnjih prijatelja, drugova i poznanika, lica s naslovnih stranica, omiljenih rok zvijezda. Ovo drugo im je bilo potrebno da i sami nauče živjeti u nekoj vrsti omraze, antipatije i mržnje, koja će im, mislili su, pomoći da prežive sve užase opsade.

Pritom, moraš i to znati, bio je to još uvijek neki nacionalno vrlo temeljito izmiješan sarajevski svijet. I u tom načinu na koji se kroz zidove i kroz opsadu gledalo prema Beogradu, da bi se vidjelo što se tamo događa, nije bilo nikakvog političkog diktata, niti ideoloških primisli. S diktatom kolektivne svijesti i s ideološkim primislima susreo sam se u Zagrebu. Tamo sredinom 1993. većina nije više htjela znati šta se zbiva u Beogradu. Ljudi nisu htjeli znati, ili su željeli vjerovati da se u Beogradu zbiva samo neko zlo. Osim što im je bilo lakše živjeti ako vjeruju da je baš tako, nad njima je bila vlast, koja je preko službenih medija aktivno proizvodila sliku o Beogradu i o Srbima u Srbiji, kao o neprijateljima i izvoru ultimativnog zla. Međutim, ni to nije bilo apsolutno tako. Osim što su tada već postojali vrlo jaki opozicijski mediji, koji su insistirali na nekoj drugačijoj slici, i preko kojih se nastojalo vidjeti čega to novog ima u Beogradu i u Srbiji, te 1993. već je na urednoj i lijepoj beogradskoj ekavici usred Zagreba bio objavljen „Dnevnik apatrida“ Bore Ćosića, jednog od najbeogradskijih pisaca uopće, a, recimo, jedan je tadašnji mladi novinar Radija 101, danas novinar „Jutarnjeg lista“, svake sedmice putovao u prvo pogranično mjesto u Sloveniji, i tamo preuzimao paket primjeraka novoga broja beogradskog nedeljnika „Vreme“, koje je zatim preprodavao svojim abonentima po Zagrebu. A takvih je, potencijalno, bilo mnogo više nego što je on mogao iz Slovenije primjeraka prošvercati. I to nije bila naročito tajna ni konspirativna stvar. Na neki način, u jednom ne baš tako uskom društvenom sloju, pomalo je bilo i stvar ugleda da si jedan od onih koji kod Kreše kupuju „Vreme“.

Uskoro su, još prije kraja 1993, meni počele stizati prve knjige iz Beograda. A prva o kojoj ću u novinama za koje sam tada radio napisati veliki tekst, bit će upravo Arsenijevićev roman „U potpalublju“. Taj tekst izašao je nekoliko dana nakon što mu je dodijeljena Ninova nagrada. Sve o čemu ti dalje govoriš dolazi kasnije, već u vrijeme kada ponovo postoji normalna komunikacija. Turbo-folk se vratio u Hrvatsku mnogo prije nego što se u Hrvatsku vratio prvi izbjegli Srbin. Uostalom, da tragedija bude potpuna, u vrijeme „Oluje“, srpski turbo-folk već je carevao po prigradskim noćnim klubovima, po kojima su pili i uživali uglavnom veliki domoljubi. Srpski turbo-folk značajan je element identiteta hrvatskih nacionalista. To sam već mnogo puta ponovio, pa mi je glupo opet o tome govoriti.

Iz vremena „Oluje“ pamtim novinsku ispovijest jednog hrvatskog tenkista, koji je odgovarao na nečiju primjedbu kako je neprimjereno to što on i njegov drug iz posade u tenku slušaju muziku jedne i tada, a i danas čuvene turbo-folk pjevačice, a ne, recimo, hrvatske patriotske pjesme, ili bilo kakve druge hrvatske pjesme. Tip je s karakterističnim prijetećim gnjevom naših ratnika odgovorio da bi u tenku poludio da mu nije te pjevačice i njezinih pjesama. Jer kad znaš da te svakog trenutka može spaliti protuoklopna raketa, ne foliraš i ne lažeš. Znači, za tog čovjeka, koji baš i nije djelovao kao neki hladni i profesionalni vojnik, nego je više bio prilično tipični pregrijani Balkanac, junak svih naših ratova i svih naših vojski i armija, to je bila jedina prava i neisfolirana muzika. I tu, dragi moj Rosiću, stvarno nema zajebancije. Muzika koju je taj tenkist u stanju slušati u trenutku smrtne opasnosti konačna je i krajnja istina o njegovom kulturnom identitetu.

Žao mi je jedino što ti ne mogu reći o kojoj je pjevačici riječ, jer je žena i danas živa, premda nije više naročito aktivna. Ali ne bih htio da joj sad kvarim posao. Iako, ona sigurno zna za taj novinski intervju, neko joj je sigurno rekao. E, vidiš, za razliku od tebe i od mene, kojima su srpski i hrvatski novovalni i pank bendovi samo jedan mali dio naših pomiješanih kulturnih identiteta, tom je hrvatskom tenkisti i nacionalisti jedna srpska turbo-folk pjevačica sve. Razmislimo i o tome kad govorimo o našim kulturnim vezama i o potrebi njihovog ponovnog uspostavljanja. Kakve, bolan, veze, Rosiću? Pa nikakve tu veze nikad nisu prekidane.

Iz vremena „Oluje“ pamtim novinsku ispovijest jednog hrvatskog tenkista, koji je odgovarao na nečiju primjedbu kako je neprimjereno to što on i njegov drug iz posade u tenku slušaju muziku jedne i tada, a i danas čuvene turbo-folk pjevačice, a ne, recimo, hrvatske patriotske pjesme, ili bilo kakve druge hrvatske pjesme. Tip je s karakterističnim prijetećim gnjevom naših ratnika odgovorio da bi u tenku poludio da mu nije te pjevačice i njezinih pjesama. Jer kad znaš da te svakog trenutka može spaliti protuoklopna raketa, ne foliraš i ne lažeš

Nekako ovaj poslednji rat dugo traje. U Jugoslaviji se nekako brzo odlučilo i bilo je jasno ko je bio ko na ratnim stranama. I zaboravili smo rat i mogli da „slušamo ploče“ i zapravo našu generaciju je manje zanimalo bilo šta iz NOB-a od nove ploče Pankrta, Šarla, Idola… Ali ovaj rat i dalje traje. Klinci su ceo Beograd ispisali sa „Ratko Mladić“, i dalje se u kontakt emisijama pita o Srebrenici, pa čak i kandidati opozicije se zbune i meškolje šta će reći. U Hrvatskoj bude ponekad vruće oko Sinjske alke, kalendari sa Gotovinom. Zašto ovde rat i dalje nije okončan pa da „slušamo ploče“?

Zato što ovdje nijedan rat nikada nije završen. U vrijeme kad smo ti i ja bili klinci, nadobudni pubertetlije i balave budale koje su vjerovale da im je svijet pod nogama i da žive u predgrađu Londona, a London je u stvari jedna velika prodavnica gramofonskih ploča, u to vrijeme Drugi svjetski rat, Nijemci, ustaše, četnici, ali i partizani, od nas su se činili dalekim tačno onoliko koliko su danas od nas daleko Isus Krist, apostoli, evanđelisti, Sveti Pavle, Pilat i događaji u onovremenoj Palestini, uključujući i ono što se zbilo na Golgoti. Četrdesetak godina kasnije, dakle danas, 1941. ne samo da je tu, možeš je osjetiti u plućima i bubrezima, razgovaraš s njezinim protagonistima, živiš u tadašnjim gradovima, bježiš po brdima i šumama, nego je i jedan od najboljih srpskih romana u posljednjih dvadesetak godina, onaj čudesni zebaldovski roman Milenka Bodirogića „Po šumama i gorama“, šokantan upravo po tome što se u njemu vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje sjedinjuju u jedan i jedinstven tok. Kao da smo sve ono što je sada već doživjeli u vremenu prošlom.

A nismo, brate, jer smo i ti, i ja, i Bodirogić, rođeni šezdeset i neke, i sve donedavno nismo ni znali kako je bilo 1941. Sad odnekud znamo. Vrijeme se u međuvremenu skupilo, godine su se približile. Kao što se, uostalom, približila 1914. Samom sebi čudio sam se pišući o Gavrilu Principu i drugovima. Pa otkud najednom da ja njih tako dobro poznajem? Jesmo li išli zajedno u školu? Zapravo jesmo. Ali o tome osamdesetih nisam imao pojma. Tada je sve to bilo nepodnošljivo daleka prošlost.

Kad spominješ Ratka Mladića i nesvršenost rata iz devedesetih, to je već neka druga stvar. Taj rat smo doživjeli i preživjeli, i u njemu smo, svaki od nas iz svoje perspektive, vrlo krvavo i učestvovali. Ali čudno je to da je on na neki način danas negdje iza, da je negdje prije vremena 1941. i 1914. Ne, ozbiljno ti to govorim! Iako smo ga doživjeli na svojoj koži, taj rat pripada nekom prethodnom, vrlo udaljenom mitskom vremenu, koje za mnoge kao da se nije ni dogodilo. To dobro možeš da osjetiš upravo na toj nanovo otvorenoj priči s Ratkom Mladićem. Najednom, njega se počinje tretirati kao što bi se nekad davno tretiralo vojvodu Putnika ili vojvodu Stepu. Kao da Srebrenica nije nešto stvarno, ali i kao da ubijanje Sarajeva nije nešto stvarno.

Recimo, gledam i slušam Zdravka Ponoša kako gotovo nevino na Mladiću pokušava osvojiti simpatije nekog imaginarnog patriotskog glasačkog tijela. Hvali on haškog osuđenika, upravo kao da hvali vojvodu Putnika, pa o ratu u Bosni 1992. govori kao o nečemu velikom i časnom, što je, eto, tek u srebreničkom finalu pokvareno i ukaljano.

Moram priznati da se ne bih tome čudio, ne bih to ni primjećivao, mislio bih o Ponošu ono što mislim o onim srpskim političarima kojima je na srcu životno djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i mirna Bosna. Ali pazi, Rosiću, taj isti Ponoš vrlo je lijepo i gospodski, ne vodeći mnogo računa o tome što će nedostojni o tome da misle, govorio o svojim zagrebačkim godinama, ne dopuštajući da iko pomisli da bi on mogao zatajiti ili prešutjeti to vrijeme i svoje onovremene stavove i emocije. Nije on o tome morao govoriti, ali je ipak govorio. Kao što je jednako elegantno izbjegao kompromitaciju činjenicom da ima konzumirano ili nekonzumirano pravo na hrvatsko državljanstvo. I baš ga briga za glasove! Da mu je bilo do glasova, mogao je indignirano ustvrditi da se u Zagrebu uvijek osjećao kao krme u Teheranu, a da hrvatski pasoš ne bi ni mrtav koristio. Ali ne, jer on vjerojatno i nije takav čovjek.

Pa kako onda, majka mu stara, ovo s Mladićem? I kako baš on, general, da ne primijeti da je Sarajevo prethodilo Srebrenici, i da je još u proljeće 1992. nad tim Sarajevom Mladić izgovorio riječi po kojima će i regionalno, i planetarno ostati upamćen, najčuvenije svoje riječi, u kojima je sadržana njegova vojnička strategija: „Velušiće tuci, i Pofaliće, tamo nema srpskog življa mnogo!“

Ovo ti napamet citiram, jer sam to slušao u podrumu svoje kuće na Sepetarevcu, i urezalo mi se u sjećanje vrlo snažno. Uključujući i tu Mladićevu pogrešku, jer nisu Velušići, nego su Velešići. A s vojničke strane, koju Ponoš kod Mladića tako hvali, na Velešićima i Pofalićima civilnog življa je bilo mnogo, a vojničkog življa, baš i ne. A u tom civilnom življu Srba je, po prilici, bilo procentualno onoliko koliko i u cijelom Sarajevu. Ako ne i malo više, jer su Velešići i Pofalići na koje je Mladić upućivao svoju artiljeriju bili noviji dijelovi grada, koji su nastajali i rasli između dva svjetska rata, s industrijalizacijom Sarajeva. Te dijelove grada naseljavali su dojučerašnji seljaci iz okolice Sarajeva, koji su na taj način prelazili u radnike i proletere. Među njima, srpskog življa zapravo je bilo strašno mnogo. Sa stanovišta dobrog vojnika, nije uzorno osuti artiljerijskom vatrom po civilnom življu. A sa stanovišta srpskog vojnika na kojeg je, vjerujem, mislio Ponoš, sasvim je ludo osuti artiljerijskom vatrom po civilnom srpskom življu.

I otkud onda ta lakoća s kojom predsjednički kandidat dijela demokratske opozicije, bivši general srpske vojske, koji na vrlo gospodski način tretira i svoju hrvatsku domovinu i svoje zagrebačke sentimente, skuplja poene na Ratku Mladiću? Pa, meni se činí i otud što se njemu, kao i većini našeg svijeta, čini da je 1991. bila mnogo prije 1941, pa i 1914, i da o 1991. ne možemo govoriti kao o nečemu što se stvarno dogodilo, nego su sve to odjeci nekih dalekih mitova i nekih davno prošlih bitaka. Ali zašto je sve to tako, duga je priča, koju ćemo, vjerujem, drugi put nastaviti, jer se u međuvremenu neće mnogo toga promijeniti, osim što će sve u razumnoj mjeri biti još mnogo gore.

*Intervju je originalno objavljen u Nedeljniku br 529