Poznati književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović preminuo je u 48. godini nakon kratke i teške bolesti.
Podsećamo na veliki intervju koji je dao Branku Rosiću i koji je objavljen u 221. broju Nedeljnika.
U vikendu ovog intervjua imao je jedan oproštaj i jedan otkaz (ali ne poslovni) i intervju sa mnom. O onome što dole ne piše, najvažnije je da će nastaviti sa pomorstvom, napisao je Rosić tada.
Upravo sam došao iz jedne beogradske knjižare koja ima policu kao top-listu najprodavanijih knjiga u njoj, i tu je i „Tvoj sin Huckleberry Finn“. Da li si verovao u tako plebiscitarno prihvatanje tvoje knjige u celom ex-YU regionu? I kako objašnjavaš ovaj regionalni uspeh?
Pa nisam baš očekivao ovako dobru recepciju, ali imao sam ja, relativno govoreći, uspjeha i sa prva tri romana. Dobro su se prodavali i dobili su uglavnom dobre kritike i u Zagrebu, i Sarajevu, i Beogradu, i bilo je i nagrada i nominacija za raznorazne nagrade, ali i pozitivnih kritika. Putovao sam mnogo, promovirao, davao intervjue… Čitao sam negdje kako, navodno, piscu treba desetak godina da se etablira, da stvori neko ime, da li je to istina – ne znam. Meni je prva knjiga, zbirka priča „Fasung“ izašla 2002. godine, ali objavljivao sam priče i pjesme i ranije po raznim časopisima. Hoću samo reći da se bavim pisanjem dulje od 25 godina, još od prije nego sam otišao za Norvešku 1993. No, ovaj put pomoglo je i to što sam, za razliku od ranije, bio tu u Hrvatskoj, u Zagrebu, kad je izašao ovaj posljednji roman, mislim, pa su me mediji stvarno uzeli salijetati. Dao sam na desetke intervjua, već sam sâm sebi počeo ići na živce, prijatelji me zezaju kako iskačem iz pašteta… Druga stvar je ta da sam počeo pisati za „Jutarnji list“, to jest za subotnji prilog „Magazin“, a to su najčitanije novine u Hrvatskoj. I „Jutarnji“ sâm po sebi, a posebice subotnji prilog za koji, osim mene, pišu ponajbolji pisci-kolumnisti u Hrvatskoj, a i šire, vjerovatno. Jednom mjesečno pišem neku vrstu putopisnog dnevnika u kojem komentiram knjige koje čitam dok putujem – taj koncept nazvao sam „Čitajući, skitajući“ – svaki mjesec po 10-12 kartica, (oko 25.000-30.000 znakova). Namjera je da se to objavi kao neka knjiga, nekad, ne znam ni ja kad. To izdanje će se, naravno, malo preraditi, jer nije isto kad pišeš za novine ili za knjigu. Mnogi su mi se ljudi javili da su prvi put tada uopšte čuli za mene. Ima dosta ljudi koji mi se javljaju i kažu da su se smijali i plakali i da su se pronašli u mnogim stvarima o kojima pišem. A moj regionalni uspjeh… Pa ne znam, meni je to sve moja zemlja, bivša Jugoslavija i jezik koji pišem je moj, a ja ga zovem „naš“. Dosta sam putovao po Balkanu i u svakom većem i ponekom manjem gradu imam prijatelje koje posjećujem već desetljećima. Čini se da uspjeh uvijek dođe onda kad ti se već živo j..e za to. (Smijeh, ironičan.)
U ovoj sekundi na hiljade mladih Srba a verovatno i ostalih eks-Jugoslovena klikće mišem i juri tastaturom po internet stranicama gde se objašnjava kako dobiti posao u Norveškoj, a ti si „nezahvalan“ pa nam je gadiš pričama o Oslu kao najvećoj lokaciji heroinskih zavisnika koji umiru od overdoza, prikrivenih ili neprikrivenih ksenofoba. Zašto?
Ja pišem o mom svijetu, pišem o onome što vidim, osjećam, doživim, čujem. Ja nisam došao u Norvešku svojom voljom, bila je to puka slučajnost, opisao sam to već u romanu „Nigdje, niotkuda“. Drugačije izgleda Norveška nakon što u njoj provedeš 24 godine. I meni je bilo super prvih godina, sklonio se od rata, studirao, radio, ali onda se u meni nešto preokrenulo. Kao kad se probudiš iz matriksa. Znam, teško je to shvatiti, ali kad putuješ non-stop gore-dole, dobiješ malo drugačiji uvid u stvari. I ja razumijem ljude koji bi došli u Norvešku, i ja bih na njihovom mjestu. Oni vide samo ono što im fali, novac, posao, sređen život, a ne vide, niti to mogu vidjeti, ono što će im početi faliti nakon nekog vremena. Istina, ima ih mnogih kojima je ovdje super, znam mnoge ljude iz Srbije, naučnike, doktore, kojima su se ostvarili svi snovi, znam ljude LGBT orijentacije kojima je Norveška spas.
Kad sam dole u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, nakon nekog vremena počne mi faliti Norveška, počnem čitati na norveškom, slušati norvešku muziku. Ukratko, da sam mlad i da nemam posla, i da nikad nisam bio u Norveškoj, i ja bih otišao. Ljudi su različiti, ja samo pričam priče po sjećanju, a sjećanje je selektivno. Neki dan sam prevodio u bolnici jednom Bosancu koji je došao u Norvešku, dobio posao, dozvolu boravka, doveo ženu i prilikom piknika, skočio u jezero i polomio vrat. Ostao tetraplegičar, ne može da pokreće ni ruke ni noge, trideset i jedna godina. Pitanje je bi li mu se to desilo i da je ostao u Bosni? On se tješi kako je dobra strana svega toga to da mu se nesreća dogodila u Norveškoj. Što je točno. Ali da li bi se to desilo da nije došao? Kako znati šta je za čovjeka dobro, a šta ne? Nemojte mi samo spominjati statistiku, jer u svakoj statistici ja završim u grupi koja je zastupljena u promilima.
Da ostanemo, što bi sportski komentatori rekli, na hladnom severu, u Norveškoj: da li možeš da objasniš duže tvoju misao da se zbog tamošnje političke korektnosti dogodio Andres Brejvik?
Pa mislio sam na to kako su svima u Norveškoj puna usta riječi ili parola poput „‘ne’ rasizmu“, „integracija“, „solidarnost“, ali kad dođu izbori, pobijede desničari. Želim reći da ima rasizma, ali se ne pokazuje. Da su Brejvika javno pitali mrzi li strance, rekao bi da ne mrzi, ali da ne želi više useljenika. Dosta ih je, i ovako. Hoću reći da ima mnogo onih koji razmišljaju slično kao i Brejvik, ali nisu toliko „odlepili“ da to javno kažu ili da urade to što je on uradio. Ljudi ti se smješkaju, ali lažno, kurtoazno. Brejvik dobija na stotine pisama obožavatelja iz čitave Evrope. Možda za desetak godina bude kao kod nas: „heroj, a ne zločinac“. Doživio sam bezbroj sitnih rasističkih provokacija, možda sam postao i paranoičan. Osim toga, Norveška ima jednu od najrigidnijih useljeničkih politika, tek mali procent dobije azil, a stanovništvo stari, potrebna im je radna snaga. Nezaposlenost je sada porasla na cijelih 5% i već je frka. Bez useljenika Norveška bi stala, ali isto tako bez useljenika desničari nikad ne bi došli na vlast. Došli su na vlast zbog ksenofobije.
Spojeni sudovi?
Taj dan kad je roknula bomba koju je Brejvik postavio ispred zgrade norveške vlade, i kad se Brejvik mirno odvezao na to ostrvce Uteja i ubijao djecu, po Oslu su se dešavali brojni rasistički ispadi. Tamnopute ljude, zamotane djevojke, izbacivali su iz autobusa i taksija, govoreći kako je to kap koja je prevršila čašu i da ih sve treba potjerati odakle su i došli. A onda, kad se saznalo da je riječ o „našem dečku“, Norvežaninu, zavladao je tajac. Ni riječi o terorizmu, to je postalo djelo jednog ludaka, manijaka, narkomana, serijskog ubojice. A čitavo to vrijeme tajne službe su na oku držale potencijalne teroriste muslimanske vjeroispovjesti. A Brejvik je imao čitav manifest od preko hiljadu stranica na internetu. Proglasili su ga ludim, dobio je 21 godinu zatvora, studira, prima pisma obožavatelja i tuži norvešku državu za povredu njegovih ljudskih prava. Jesu li onda i bradati muslimanski teroristi ludaci? Hitler? Staljin? Zašto se najveće masovno ubojstvo desilo baš u Norveškoj, najbogatijoj i najsretnijoj zemlji na svijetu, kako se može skoro svaki dan čuti, čak i kada se ljudi žale na Norvešku. Kasni voz, a ljudi: kako to da kod nas, u najbogatijoj zemlji na svijetu, kasne vozovi? A ja pitam: kako to da u Oslu ima najveći broj smrti od overdoza heroinom na svijetu? Oko 300 godišnje, grad od pola miliona. Dva puta više mrtvih od Amsterdama koji je bar dvostruko veći i prestolnica droge. Kako to da Norveška ima jednu od najvećih stopa samoubistava? Dakle, imate najveći broj smrti od overdoza, najveće masovno ubojstvo u istoriji čovječanstva, ne ubrajam tu ratne zločine, i skoro najveći broj samoubistava po glavi stanovnika. O samoubistvima se nikad ne piše u novinama, imaju zarazni efekat, kažu. Eto, samo te tri činjenice su dovoljne da se svako normalan zapita zašto je to tako, a svi tvrde da su Norvežani najsretniji i najbogatiji na svijetu?! Nešto tu škripi, neko laže, a to nisu mrtvi ljudi.
Mogao bi se kao i stotine hiljada bivših Jugoslovena koji su otišli od rata devedesetih iz Juge nazvati i imigrantom. A kako ti danas izgleda migrantska kriza koja dovodi do jačanja radikalne desnice? Hoće li nova migrantska kriza ili epizoda dovesti do novih kristalnih noći, gde će domaćini poći od onog najbanalnijeg „Ej, nećemo da nam ovi je.u žene“?
Ja se uistinu plašim gadnog scenarija. Ponekad me cijela ova situacija podsjeća na drugu polovicu osamdesetih u Jugoslaviji. Evo, neki dan sam čitao u novinama da se osnovala organizacija „Odinovi vojnici“ u nekoliko manjih gradova u Norveškoj. Na slici vidiš ćelave glave, brade, spitfajerice i pitbulove na lancu. Kažu da samo žele osigurati ulice, da se neće miješati, već samo kamerom snimati dilere i kriminalce i onda obavijestiti policiju. Vjeruj mi, ti likovi ne liče na filmaše. A zastupnik u parlamentu, član jedne od vladajućih stranaka, desničarske i ksenofobične Stranke napretka (Fremskritspartiet), uz to i predsjednik nekakvog Odbora za unutrašnje poslove, kaže kako je to pozitivno, kako to povećava sigurnost građana. Pisac i dramaturg Jon Fosse, već godinama ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, radi novi komad i izjavljuje kako želi oteti Odina, tog starog skandinavskog boga, iz ruku ekstremne desnice. Ali šta ćemo kad se pojave „Alahovi vojnici“? Recimo, u istočnom dijelu Osla, a to će se desiti, ako već nije. Čuo sam da jest, ali ne vjerujem, još nisam vidio u novinama. Oslo je podijeljen grad u istoj mjeri kao što je to bio Berlin ili kao što je to danas Mostar ili Sarajevo, imate Istočni Oslo i Zapadni Oslo. Istočni dio Osla je baš geto. Ima dijelova gdje je preko 90 odsto stranaca, ali za to ne možete kriviti samo useljenike. Niko neće da im proda ili iznajmi stan na zapadu. Ali ako ste Afroamerikanac ili čak Arapin s brdom love, već može. Lova priča sve jezike.
Tako da je i rasno pitanje, na kraju, opet klasno pitanje. Imaš ili nemaš, a boja kože se pri tome uzima kao nekakav lakmus papir, kontrola. Imam ponekad osjećaj kako se u Norveškoj u medijima samo o tome priča, o problemu useljenika. Rekao sam već, bez njih sve bi stalo, bolnice, tramvaji, podzemna, taksiji, građevinski radovi, restorani, firme koje se bave čišćenjem… Ti ljudi rade i plaćaju porez i građani su Norveške, njihovi državljani, a služe kao mamac za glasove ksenofobičnoj desnici. Lijep sistem.
No, Norveška je kao članica NATO-a bombardovala Libiju, ratovala u Iraku, Afganistanu. Bliski istok gori, a narod bježi. Na proljeće, vrlo ubrzo, dolazi novi val izbjeglica, još veći nego prošli, i nema tih bodljikavih žica koje će ih zaustaviti. Oni, ti jadni ljudi, ne shvaćaju kako ih ovdje niko ne želi. Uistinu, jako se plašim gadnog scenarija, znate već kakvog. I u bivšoj Jugoslaviji je tek manjina željela rat, neću sad da spekulišem koliki procent. Ali kad se kolo zla pokrene, ono se teško zaustavlja.
Ceo ex-YU region kupuje tvoje knjige i interesuje se za tebe, a koliko se ti interesuješ za ex-YU region?
Sve ovo vrijeme od kada sam otišao u Norvešku, augusta 1993, bio sam prisutan i dole, na području bivše Juge. Živio sam duže ili kraće periode posvuda: Rijeka, Brčko, Tuzla, Ljubljana, „you name it“, a posljednjih godinu dana sam u Zagrebu. Od kada sam otišao u Oslo, u februaru ove godine, u Hrvatskoj se promijenila vlast, opet su se vratili desničari, a to mi se ne sviđa. U Srbiji su već odavno na vlasti, u BiH, da i ne pričam. Mislim da su sve naše zemlje dobro reagirale na protok izbjeglica, osim Slovenije, koja se odmah ogradila žicom. Šta da vam kažem, meni smeta to što od Ljubljane preko Brčkog do Beograda, moram proći četiri pasoške kontrole, smeta mi što sa svojim brodićem ne mogu da pristanem i da se kupam na slavonskoj strani, tamo gdje sam se kupao od kada znam za sebe, jer Sava je sada opet granica, opet „predziđe“ Evrope. Nema nijedne zemlje da je bolja nego je prije bila, bar se meni tako čini. Mislim da je ta Jugoslavija bila naš povijesni vrh, naše carstvo koje je kao i svako drugo propalo i raspalo se. A kad se nešto raspada, onda ne može biti bolje. Bar ne odmah. Istina, nostalgičan sam, bio bih vjerovatno i da je prije bilo drugačije.
Glupo mi je da te pitam za Knausgora jer su te već toliko puta pitali, ali prevodio si Erlanda Lua, Jua Nesbea… Da li si kao pisac sreo te pisce?Ali da te ipak i pitam za Knausgora – u čemu je fenomen njegovog ne samo norveškog već i planetarnog uspeha? Zašto su se ljudi oduševili da čitaju debele memoare njima gotovo nepoznate osobe?
Radio sam intervju s Nesbeom i prevodio ga. On je pametan lik koji zna kako zaraditi lovu. Igrao je fudbal, bio mešetar na berzi, imao prilično uspješan rok bend osamdesetih, piše i za djecu i za odrasle, ali meni je sve to onako – nit smrdi, nit miriše. Zanatski dobro, možda čak i zabavno, ali bez dubine. On je pisac za široke mase, jednostavan, čitljiv, zajahao je na talas skandinavskog krimića koji je pokrenuo Stig Larson, svojom smrću. Vjerovatno se danas okreće u grobu da zna šta se dešava.
No, u Skandinaviji već odavno postoji tradicija krimića. Književnost se ne dijeli tako strogo na lijepu, koja je kao umjetnost, i na krimiće – koji su kod nas bili smatrani neumjetničkom, drugorazrednom literaturom. U Skandinaviji se skoro svaki imalo bolji pisac-umjetnik okušao u krimićima. Recimo Aksel Sandemose, Frode Griten, Ingvar Ambjornsen, da spomenem neke, i ti krimići su na neki način bili psihološki duboki i u umjetničkom smislu prilično kvalitetni romani. Nesbe je ipak malo plići od ovih koje sam spomenuo, kao njegov bend, koji je recimo nešto poput „Parnog valjka“. Kvalitetan zanat, ali ništa više. Ima svoje mjesto u književnosti, ali mene lično to ne privlači. Knausgora nisam uopšte čitao, pa vam ne mogu reći. Mene je zapravo samo iritirala njegova recepcija, on je postao nešto poput intelektualnog bodi-bildinga. U Norveškoj je fora kad kažeš da si trčao pedeset kilometara na skijama i da si pročitao Knausgora. Šest tomova od po petsto-šeststo stranica o dosadnom životu jednog Norvežanina u Švedskoj. Ništa se ne događa, ali svi kažu „ali on tako dobro piše“. Mislim da ima mnogo boljih pisaca od njega, koji se izražavaju u kraćoj formi. Možda sam samo ljubomoran na njegov uspjeh, što je sasvim ljudski, ko ne bi bio. Priznajem. A nema mi ni smisla sad da ga čitam, kad su ga svi pročitali, čitat ću radije neke druge za koje još niko nije čuo.
Čitam dosta norvešku književnost jer tražim šta ću prevesti. Nikad više, obećao sam si nakon Nesbea, neću prevoditi ako mi se ne sviđa. Nudili su mi bar tri puta da prevodim Knausgora, ali sam odbio, ko će se s tim zajebavat. Trebalo bi mi deset godina da to sve prevedem. Mogu napisati tri vlastita romana i prevesti bar pet drugih. Trenutno prevodim strip-biografiju Edvarda Munka, genijalno djelo. A sljedeći koga ću prevesti je Aksel Sandemose. Volim prevoditi dobru književnost, sliči pisanju, moraš imati nekog dara i za pisanje, uz poznavanje jezika, kulture, istorije.
Evo upravo idem da gledam novu epizodu dansko-švedske serije „Most“. Zašto su Skandinavci , sa skorašnjom statistikom koja govori o najmanjoj stopi kriminala, postali vrhunski svetski tvorci krimi serija, knjiga… ?
Postoji duga tradicija krimića, psiholoških trilera još od vremena Hladnog rata. Tada su neki poznati pisci, Sandemose između ostalih, pisali špijunske trilere, bila je to kvalitetna literatura u svakom pogledu. Norveška i Švedska graničile su s negdašnjim Sovjetskim Savezom, tu je sve vrvilo od špijuna. No, ta slika o niskoj stopi kriminala u Skandinaviji je zastarjela. Danas su zatvori puni, moraš godinama čekati na red da odslužiš kaznu. To je bilo sedamdesetih, osamdesetih kad nije bilo ni kriminala ni stranaca, a već devedesetih slika se mijenja.
Stig Larson je prvi koji na to ukazuje. On se čitav život borio da ukaže na skriveni rasizam, neonacizam u Švedskoj, koji zadire duboko u državni aparat, koji se ukorijenio u društvenu elitu i zato je jako dobro skriven. I onda kada je probao sve i svašta, između ostalog posvađao se sa cijelom svojom rodbinom, roditeljima i ostalima, koji su bili upravo ti koje je želio da raskrinka, bogataši koji su svoje bogatstvo stekli surađujući s nacistima u Drugom svjetskom ratu, tada se okušao u krimiću. Švedska je, usputno rečeno, bila glavni izvoznik željezne rude, a Norveška teške vode od koje je Hitler namjeravao napraviti atomsku bombu. I taman prije nego je došao svjetski uspjeh, Larson, ili kako ga u Srbiji pomalo pogrešno transkribiraju: Lašon, što mi je smiješno, jer se može izgovoriti i Larson i Lašon, čovjek umre u svojoj pedesetoj godini.
A danas je sve to postalo veliki biznis, industrija koja zarađuje stotine miliona dolara, a sav novac ide njegovoj naci-rodbini, umjesto nevjenčanoj supruzi, s kojom je dijelio život punih 30 godina i koja je velikim dijelom zaslužna za pisanje njegove „Milenijum trilogije“. Zato kažem da se danas okreće u grobu. Da bar ustane. Kažu da je pisao na spidu, ali ne vjerujem. Da jest, ustao bi.
Tagovi
