Utom iz džepa izvuče nožić od prošlog puta, u sekundi ga otvori i udari u ono malo mesingano klepalo-gong.
– Zašto to radiš? – nisam se mogao suzdržati da ne upitam.
– Vrijeme je stihija – otpoče staloženo – i neophodno je da mu stalno postavljamo međe i mjere. Kao i svemu čime ono vlada – nastavio je – a ono vlada svime osim Bogom.
Je li tako, kaluđeru?
– Mislim da razumijem šta hoćeš da kažeš. I slažem se s tobom – rekoh odobravajući.
– I, kako ti je zapravo u manastiru? – upita me odmah zatim.
– Kako kad. Ponekad je preteško, nekada je odlično.
Kako reče otac Lazar, živimo sve sa samim originalima.
Službe i krštenja prenose me u neku drugu stvarnost u kojoj mi je nekako lijepo i za koju sam se, imam utisak, čitavog dosadašnjeg života pripremao – odgovorih gotovo u jednom dahu.
– Da – reče moj sagovornik – ali ti, koliko čujem, uskoro odlaziš sa Atanasijem u Hercegovinu, u manastir Tvrdoš, pa ćemo, čini mi se, tek sad vidjeti kakve su te tvoje pripreme za život, u stvari, bile. Mislim da ćeš, da mi oprostiš na rječniku, propišati majčino mlijeko i da će ti na nos iskočiti sve tvoje sujetice, velike i male – izgovorio je žustro i ja najednom opet pomislih da sam u bokserskom meču.
Gledao me je oštro i neskriveno izazivački, kao da je htio reći da nema više uzmicanja.
– Moje sujetice, kažeš. Na koje to sujetice tačno misliš? – upitao sam trudeći se da ne zvučim uvrijeđeno i ljutnuto.
– Ne gledam ja na njih, niti me, pravo da ti velim, interesuju, sasvim su mi dovoljne ove moje, ali znam da će ih Atanasije istresti ko buve iz tebe, da ih svi vide, a ti naročito! – rekao je samouvjereno.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 15. AVGUSTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
