„Plako kad sam drugove stare vidio. Plako kad sam vidio nepotizam i korupciju, iživljavanje i obogaćivanje na leđima onih koji ionako najmanje imaju“: Saša Stanišić, jedan od najvećih nemačkih pisaca, prvi put na našem jeziku

Negde u novembru 2019. našao sam se u najvećoj i nestvarnoj knjižari u Diseldorfu. Nestvarnoj, jer je u njoj toliko knjiga i spratova da čitaocima trebaju u pomoć i pokretne stepenice. Divna knjižara sa pogledom na panoramu grada i na… Sašu Stanišića. Na književnost Saše Stanišića – nemačkog pisca rođenog u Višegradu, Bosna i Hercegovina, Jugoslavija, koji je kao dečak od četrnaest godina iz mešovitog braka napustio rodni grad sklanjajući se od rata i sa roditeljima stigao u Nemačku.

Tog dana u Diseldorfu našao sam se u bloku knjižare posvećene baš njemu jer je Sašina knjiga „Porijeklo“ dobila najznačajniju nemačku književnu nagradu Deutscher Buchpreis kao najbolja prozna knjiga objavljena na nemačkom jeziku te 2019.

I ranije i kasnije sam u Nemačkoj nailazio na Sašine knjige, na hvalospeve, na njegovu impresivnu karijeru zasluženu impresivnim delima. Neka od njih ste mogli pronaći u izdanjima Samizdata, i na policama knjižare u Hilandarskoj ulici. Ovih dana u izdanju Booke pojavio se na srpskom jeziku roman koji sam video tog dana u Diseldorfu. Roman „Porijeklo“.

Saša Stanišić je za novi Nedeljnik govorio o “poreklu”, o Jugoslaviji, nostalgiji, ali i o Nemačkoj, pandemiji, Đorđu Balaševiću…

Vaš roman koji je pre neki dan objavljen u Srbiji „Porijeklo“ počinje sa Višegradom, a u vašoj knjizi „Kako vojnik popravlja gramofon“ junak dolazi u rodni Višegrad nakon deset godina izbeglištva u Nemačkoj. Kako je izgledao stvarno vaš prvi dolazak posle toliko godina u Višegrad i kako izgledaju danas ti dolasci? Junak je u potrazi za Asijom, a šta vi volite da tražite u rodnom kraju, u bivšoj zemlji? Šta vas zanima?

Plako kad sam vidio Drinu posle svih tih godina bez nje i sa svim tim znanjem o zločinima na njenim obalama. Plako kad sam vidio baku, onako sitnu i samu. Plako kad sam drugove stare vidio. Plako kad sam vidio nepotizam i korupciju, iživljavanje i obogaćivanje na leđima onih koji ionako najmanje imaju, a nemaju tetka u skupštini.

A šta volim tražiti? Ništa, ja sam otišao i nisam se vratio da ostanem. Moje pravo nešto tražiti se svodi na traženje nade i podržavanje onih koji nadu stvaraju. Svjetlost u magli. A kako to? Pričati s onima koji nisu korumpirani. Koji pokušavaju graditi budućnost bez marginalizacije drugih. Koji se bore protiv sistemskih represija iz patrijarhalnog ustrojstva, normi i načela, a još uvijek i nacionalizma. Koji se ulažu za vulnerabilne osobe, za moderniziranje socijalnih sistema i birokracije.

Ceo intervju objavljen je u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 25. marta

Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs

Svi čitaoci na poklon dobijaju specijalni dodatak „Medicina danas“