Profesorica podmetanja i falsificiranja: Odgovor Oliveri Komar

U svom članku „Crna Gora građana ili ‘konstitutivnih’ naroda“ (https://www.antenam.net/stav/284905-crna-gora-gradjana-ili-konstitutivnih-naroda) u kojem odgovara na moj članak objavljen u Nedeljniku o suvremenoj Crnoj Gori (https://velikeprice.com/ostalo/crna-gora-raspad-jugoslavije-do-pad-mila-djukanovica-da-li-je-nesto-moglo-drugacije/) Olivera Komar manipulira, falsificira i podmeće. Ona u njemu, također, polemizira s tezama koje je prethodno podmetnula kao moje, a za dokaze nudi normativne stavove napisane u Ustavu Crne Gore. Pokazat ćemo kako.

Njena kritika počinje od naslova mog članka. Naslovi na portalima i u novinama, kao što Komar zna, nisu stvar autora nego urednika. Unatoč tome, ona zaključuje da je „iz samog naslova članka već vidljivo da će autor cjelokupnu crnogorsku modernu istoriju posmatrati iz perspektive njene upotrebljivosti za ostvarenje ovog sna i konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja“. Dakle, tako ona čita novine i portale: čitajući naslov zna već unaprijed što autor (a ne urednik, koji je napisao naslov) želi poručiti. Čitanje samog članka je nepotrebno. Ponekad je čak i naslov suvišan – dovoljno je samo ime i prezime, da bi se zaključilo što autor želi i misli. Takav pristup člancima potom dovodi do stvaranja okvira u kojem se napisano čita. A čita se tako da se ne uzima u obzir ono što je i kako napisano, nego ono što onaj koji čita misli ili vjeruje da piše.

Postoji izreka: „ljepota je u očima promatrača“. Ali ovdje vrijedi – „razumijevanje napisanog je u očima čitatelja“. Od čitatelja zavisi je li nepristran ili pristran, vidi li ono što vjeruje da piše ili ono što doista piše. Od znanstvenika, naročito politologa, očekujem da čitaju odmaknuti od bijesa kojeg možda kao građani imaju kad vide argument koji se ne uklapa u njihovu sliku svijeta. Olivera Komar je svojom interpretacijom mog članka pokazala da je loša politologinja, da joj naučna etika više počiva na uvjerenju negoli na odgovornosti.

Njoj članak zapravo nije bio ni potreban da bi razvila konstrukcije koje je zamislila. Evo nekoliko primjera. Ja u svom članku kažem da su „dvije od te tri republike, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kasnije (1995.) reintegrirane, uglavnom uz pomoć i suglasnost Sjedinjenih Američkih Država. Srbija, koja tu suglasnost i pomoć nije imala, ostala je do danas dezintegrirana – barem tako to vidi ona sama“. Olivera Komar, međutim, kaže da iz te konstatacije – činjenično potpuno točne – „provijava žal i za ostalim ‘srpskim teritorijama’ koje nijesu ‘reintegrirane’ kao što je to bio slučaj s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom jer je izostala ‘pomoć i suglasnost SAD-a'“.

Pročitajmo ponovno obje rečenice – moju i njenu. Odakle dolazi konstatacija Olivere Komar da u mojoj rečenici „provijava žal“ za ostalim, nereintegriranim, srpskim teritorijama, osim iz njene svijesti koja je određena predrasudama i stereotipima, kao i autoritarnim učitavanjem u ono što je neki autor (u ovom slučaju ja) rekao? A kakva je ta svijest? Ona je neznanstvena – jer ne čita kako piše, nego kako ona misli da je autor mislio napisati (a nije). To je svijest falsificiranja, krivotvorenja, dodavanja kako bi se postiglo ono što se unaprijed želi postići – bez obzira na sam tekst.

Evo još jednog primjera. Ja pišem: „Srbi u Crnoj Gori danas nisu ni ‘konstitutivni narod’ ni ‘manjina’, premda su po postotku u odnosu na cjelokupno stanovništvo veći od nekih priznatih ‘konstitutivnih naroda’ (npr. Hrvata u Bosni i Hercegovini) i veći od svih manjina u post-jugoslavenskim zemljama.“ To je konstatacija koja je tačna – to ne spori ni Olivera Komar. Štoviše, objašnjava zašto je to tako, kao što to činim i ja kad kažem da je to zbog toga „što nijedna od dviju nacija ne želi internacionaliziranje nacionalnog pitanja, a možda i zato što su Srbi i Crnogorci imali ‘baršunasti razvod’, bez ikakvog nasilja ili problema“.

Ali, onda ona dodaje ono što nisam rekao, niti što bi itko tko čita kako piše i pritom razumije što čita, mogao dodati tek tako, bez jasne namjere da manipulira. Dodaje, naime, zaključak da predlažem, ni manje ni više nego: „izmjenu političkog uređenja Crne Gore kroz neki oblik etnofederacije po ugledu na Bosnu i Hercegovinu ili Sjevernu Makedoniju.“ Gdje sam ja to napisao ili predložio? Ja, koji sam u više svojih članaka zagovarao upravo suprotno – novi historijski dogovor za Bosnu i Hercegovinu koji bi kombinirao „građanski“ i „nacionalni“ princip ( i time smanjio sadašnju dominaciju nacionalnog nad građanskim) kako bi se postigla dugotrajnija stabilnost te zemlje?

Odgovor je – nigdje, i to sama Olivera Komar zna, ali činjenice, kad ih nema, treba izmisliti i potom pripisati onome tko je, već po svom imenu i prezimenu, u njenoj svijesti (nacionalističkoj) predodređen da nastupa s pozicija srpskog nacionalizma. Iako zna da ja ne predlažem nikakvo novo uređenje Crne Gore, da bi drugima objasnila da ga zapravo ipak predlažem ona kaže da „nevješto prikrivam suštinski cilj ovog propagandnog uratka“. A ona ga vješto (raz)otkriva, specijalnim detektivskim metodama koje se zovu – učitavanje, manipuliranje, namjerno iskrivljavanje, obmanjivanje ili, narodski rečeno, laganje.

Tamo gdje ne može naći dokaze za svoje tvrdnje, kaže: „Jović izbjegava da bude eksplicitan svjesno ostajući na površini argumenta“. Ovo „izbjegava da bude eksplicitan“ znači: nije rekao. Ali kao da je rekao, jer je tako mislio. I stoga što je tako mislio, on je kriv. Takvih mjesta ima još: npr. tamo gdje Komar kaže da ja „potajno pripisuje(m) nepostojanje zasebne crnogorske nacije, ali vješto izbjegava(m) da toj zasebnosti pripiše(m) pozitivne rezultate za politički razvoj Crne Gore“. Potajno pripisuje – znači: ne pripisuje. Ali, tko će se baviti tim nebitnostima: pripisuje ili ne pripisuje, javno ili tajno, izbjegavajući, eksplicitno ili implicitno – sve je to Oliveri Komar isto. Nevažno.

Tako to rade nacionalisti. Lažu o drugima i o sebi, izmišljaju „činjenice“, stvaraju „neprijatelje“, grade zidove, potiču svađe. I uvijek optužuju druge, za koje unaprijed – već iz naslova, iz imena i prezimena, znaju šta misle, samo to „nevješto prikrivaju“. Tu je njihova, nacionalistička, policija duha, misli i primisli, da ih razotkrije – te agresore i okupatore, domaće izdajnike i dr. – i potom da se sa njima obračuna.

Tu metodu podmetanja vidjeli smo već mnogo puta i stoga mi je dobro poznata. Crna Gora se u tom smislu ne razlikuje od Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine, koje su nakon Jugoslavije krenule putem pretvaranja prijatelja u neprijatelje jer su im neprijatelji bili korisniji za proces stvaranja nacije od prijatelja. Nacionalizam je svugdje isti: nepismen, maliciozan, namjerno manipulativan i agresivan prema manjinama, drugim narodima i svim kritičarima. Manipulacije se temelje na ideji „crno je bijelo“, „fašizam je antifašizam“, „miran razvod je agresija“, „separatizam je najviši oblik jugoslavenstva“, „prijateljstvo je neprijateljstvo“ i sl. Pokret „Evropa sad“ nije, zapravo, proevropski, nego proruski i prosrpski, samo to „nevješto prikriva“. Zapad, u stvari, podržava Srbiju a ne Crnu Goru koja je članica NATO-a. Riječi koje se izgovaraju u javnom prostoru, geste koje se čine – sve je to unaprijed smišljeno da bi prikrilo pravu suštinu stvari, a suština je ne ono što misli onaj tko govori ili čini, nego ono što mi znamo da misli.

Ako je „naš“, onda je sve u redu, čak ako se radi i o bombardiranju Dubrovnika 1991, o historiji manipuliranja nacionalizmima svih mogućih vrsta, o tridesetogodišnjoj vladavini koja nije dovoljno duga pa je treba produžiti na još pet godina ili deset ili čak i sve dok ne stasa nova generacija. Vječno. Jer, zaboga, nećemo sad o tome, on je naš.

Istodobno, kad se radi o interpretaciji njihovih djela i riječi, drugima se oduzima pravo da ih tumače. Imenovanje jezika crnogorskim, tako, nema veze s nacionalizmom, ne isključuje nikoga, ne predstavlja nasije nad identitetima – nego je, upravo obrnuto, građansko djelovanje. Poništavanje svih povijesnih odluka koje su Crnu Goru povezivale u jugoslavensku državu (bilo kraljevinu ili socijalističku federaciju) – nije antijugoslavenstvo, nego upravo obratno: to je jugoslavenstvo najvišeg tipa, neviđeno u regiji. Crna Gora se nije odrekla jugoslavenstva, nego „ne može jugoslavenskija od toga“, ali smatra Srbiju opasnošću, historijskim agresorom i okupatorom, te svoj novi nacionalni identitet gradi kroz neprekidno udaljavanje od nje. Jugoslavenstvo se, dakle, odnosi samo na odnose sa drugima, a ne i sa Srbijom.

Kad se i pozivaju na socijalističku Jugoslaviju kao zemlju kroz koju je Crna Gora povratila svoj subjektivitet (što je tačno, pa ma koliko Olivera Komar smatrala da je uvredljivo i drsko), crnogorski nacionalisti nikada neće priznati doprinos kojeg su Srbija i Srbi – u njoj i izvan nje – dali njenom stvaranju, oblikovanju i održavanju. Kao da bi bilo moguće stvoriti jugoslavensku federaciju nakon Drugog svjetskog rata, ili uopće bilo kakvu Jugoslaviju u prošlosti, bez Srbije i nasuprot njoj. A kada se radi o jugoslavenstvu, ono nije moguće – niti je ikada bilo moguće – ni kao antisrpstvo ni kao antihrvatstvo ni kao anticrnogorstvo.

Kao što sam napisao u svom članku, povijest 20. stoljeća nije opterećena, srećom, nijednim sukobom (ratnim) između Srbije i Crne Gore, te je u tome i jedan od razloga što ni današnje tenzije ne proizvode nasilje. Pa ipak, ni to, kao ni činjenica da je razvod Crne Gore od Srbije bio baršunast, tj. miran i nenasilan – nije dovoljno crnogorskim nacionalistima da bi barem pokušali da izgrade dobre i pozitivne odnose sa tom zemljom. Nije, zato što im treba sukob, a ne suradnja – i stoga u svemu vide neprijateljske namjere onoga koga označe kao Drugog. Tome služe neprekidne optužbe za velikosrpstvo, imperijalizam, izazivanje nestabilnosti, sumnjičenje vlastitih građana, naročito političara i javnih ličnosti koje ne podržavaju Mila Đukanovića, da su izdajnici i veleizdajnici, kao što je Olivera Komar i učinila u peticiji koju je u septembru 2021. potpisala i koju su potpisnici poslali ambasadorima zemalja EU i NATO-a u Podgorici.

U toj peticiji ona tadašnjeg premijera i tadašnjeg potpredsjednika vlade Crne Gore (danas njenog predsjednika) naziva „apostolima svoga šefa Aleksandra Vučića i njegove velikodržavne Crkve Srbije koja svoje ingerencije proteže nad prostorom zamišljene Velike Srbije“, te kaže da represija koju oni provode nije viđena u Crnoj Gori čak ni u devedesetima. Upozorava da će doći do otpora i „novog krvoprolića i rata, koji se neće zaustaviti na granicama Crne Gore“. Samo je nedostajalo da citiraju Slobodana Miloševića – da kažu da smo opet u bitkama i pred bitkama, te da ni one oružane nisu sasvim isključene.

Proizvodnja „neprijatelja“ dovodi na kraju do toga da ti „neprijatelji“ – u svijesti onih koji ih proizvode – postaju većina. Komar meni pripisuje da time što one koji ne priznaju postojanje Crnogoraca kao nacije nazivam radikalnim srpskim nacionalistima zapravo „aludiram“ (opet učitavanje) „na to da je u pitanju omanja grupa, a ne organizovani ideološki projekat koji predvodi SPC, ali u čemu aktivno učestvuje i državni vrh Srbije i niz političkih partija iz Crne Gore, od kojih neke sebe definišu zaštitnicama srpskog naroda, a neke partijama ideološkog centra, vješto miješajući kulturnu i ekonomsku dimenziju ideologije kako bi svoje desničarsko djelovanje pokrile ekonomskim populizmom“.

Kad bismo doista zbrojili sve te koje ona navodi, došli bismo ne do brojke od 80% Srba u Crnoj Gori, nego do većine koja je nedavno izabrala Jakova Milatovića, i nakon više od 30 godina porazila Mila Đukanovića. Crnogorski nacionalisti doista tako i gledaju na pobjedu Milatovića – kao na pobjedu srpskog nacionalizma, SPC, Vučića, Srbije i Rusije nad nezavisnom Crnom Gorom. U širenju takve slike svijeta, u kojem su se svi urotili protiv „nas“, pomažu im i razni diletanti i amateri, ali ponekad i ugledni ljudi sa strane, iz drugih zemalja, koji su čak u jednom momentu (u tzv. „Apelu 88“) tvrdili da bi „novi pokušaj destabilizacije Crne Gore“ doveo do „oružanih sukoba, gubitka ljudskih života i materijalnih razaranja“. I „apelaši“ su tada (u decembru 2019.) tvrdili da je „strateg, pokrovitelj, logističar i naredbodavac poslednjeg pokušaja destabilizacije Crne Gore zvanični Beograd, odnosno vlast Srbije, Srpska pravoslavna crkva i najveće opozicione stranke“.

U međuvremenu su te opozicijske stranke došle na vlast. Što se dogodilo s Crnom Gorom potom? Je li došlo do rata, gubitka života i materijalnih razaranja? Naravno da nije. Nikada nije bilo ni realno da se dogodi, kao što nije realno ni da se dogodi ikakva nova „okupacija“ Crne Gore, zemlje članice NATO-a, niti je realno da se dogodi njeno skretanje prema Rusiji, ili neko ponovno ujedinjenje sa Srbijom. Nije moguće u realnom svijetu, sve dok opstaje postojeći međunarodni poredak, ali i dok u samoj Crnoj Gori traju procesi koji su upravo suprotni onima kako ih opisuju crnogorski nacionalisti. Te procese vode danas oni koji izjavljuju da će nastaviti put prema Evropskoj uniji, da će zemlja ostati članica NATO-a i da neće npr. „otpriznati“ Kosovo. Ali, ponovno – sve to je za crnogorske nacionaliste, kao što je Olivera Komar, samo maska, samo laž, dok je prava istina ono što oni kažu da ovi „stvarno misle“.

Premda nije potpisala Apel 88, Olivera Komar je podržavala barikade pred Cetinjem, koje su mogle, da nije bilo promišljene i konstruktivne politike tadašnjih vlasti, dovesti do incidenata, a možda i sukoba. Komar je barikade – kojima je Cetinje odvojeno od ostatka Crne Gore, kao neka separatistička teritorija – opravdavala ovako: „Vidim ovih dana ‘isčuđavanje’ nad tim otkud otpor na Cetinju. Istina, teško je razumjeti da su Crnogorci jedini narod koji u današnjoj Crnoj Gori nema nikakva vjerska prava. Gotovo cjelokupna kulturno-istorijska i vjerska baština stvarana generacijama njihovih predaka kalkulantstvom i kratkovidošću bivše, te kalkulantstvom i podaništvom aktuelne vlasti gotovo u potpunosti je prepisana na crkvenu organizaciju druge države. Svima koji ne žmure širom otvorenih očiju potpuno je jasno da je u pitanju organizacija koja sad već otvoreno radi na negiranju crnogorskog identiteta i krivotvorenju kulturno-istorijske baštine u cilju asimilacije Crnogoraca. Otud otpor i nepristajanje na represiju, sada već podržanu represivnim mehanizmima vlasti… Zbog toga, Cetinje, 22. avgust 2021“.

Podržavati barikade pred Cetinjem, tvrditi da jedino Crnogorci u Crnoj Gori nemaju nikakvih vjerskih prava, i optuživati čak i vlast Mila Đukanovića za kalkulantstvo i kratkovidnost, to pokazuje zapravo gdje se Olivera Komar nalazi na političkom spektru u Crnoj Gori. To mjesto je na samom rubu između desnog crnogorskog nacionalizma i onog radikalno-revolucionarnog, koji smatra da se protiv onih s drugačijim viđenjem Crne Gore (po njezinom „neprijateljima“) treba boriti svim sredstvima, barikadama i otporom.

O tome svjedoči i to što je Olivera Komar potpisala Proglas građana i građanki Crne Gore protiv vladinog potpisivanja Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Taj dogovor vlade i crkve kako bi se izbjegla daljnja radikalizacija na kojoj su radili ovi tzv. „lijevi“ nacionalisti, potpisnici su nazvali „aktom nacionalne izdaje“, „ozbiljnom manipulacijom koja može trajno narušiti političke, građanske i međuetničke odnose u Crnoj Gori“. Vladu Dritana Abazovića optužili su zbog „prilagođavanja željama SPC i imperijalističkim ciljevima države Srbije, koja na perfidan način pokušava da sebi prisvoji milenijume hrišćanstva na ovom prostoru“. Pozvali su vladu da „se posveti evropskoj budućnosti Crne Gore i jednom za uvijek da odustane od vjerske agende“.

No, nikakav sličan zahtjev nije upućen, recimo, Demokratskoj partiji socijalista, koja u svom važećem Političkom programu (iz 2021.) visoko među prioritete postavlja upravo vjersko pitanje. DPS identificira SPC kao režisera napada na fundamentalne vrijednosti moderne Crne Gore, a potom konstatira da je jednom broju građana, „dominantno crnogorske nacionalnosti“ (toliko o „građanskoj državi“, odnosno o navodnoj dilemi „ili građanska država ili konstitutivni narodi“) uskraćeno pravo na slobodu vjeroispovijesti, što DPS doživljava kao napad na državni identitet Crne Gore i njenu multietničnost. DPS će se stoga, kaže se u Programu, zalagati za pravo crnogorskih vjernika na samostalnu pravoslavnu crkvu koja će djelovati na prostoru Crne Gore.

Slično tome, na Osmom je kongresu DPS-a (održanom dok je ta partija bila na vlasti, 2019. godine), Milo Đukanović u svom govoru eksplicitno podržao „obnovu historijski neupitne Crnogorske pravoslavne crkve“, a kad je to rekao prekinut je aplauzom delegata, jedini put tokom cijelog svog govora. Neka nam sada Olivera Komar kaže u kojoj drugoj zemlji vladajuća partija, koja je 30 godina vladala svim procesima u zemlji, svojim programskim ciljem smatra osnivanje/obnovu neke crkve? Toliko o njenom pozivu da iznesem dokaze o „navodnom favorizovanju CPC-a“.

Stvarnost i fantazija se prepliću i zamjenjuju mjesto i u argumentaciji kojom Olivera Komar pokušava osporiti moju analizu crnogorskog državnog naciotvorstva – pri čemu pod naciotvorstvom („nation-building“) ne podrazumijevam ideju da nacija nije postojala i prije države, nego da je država iznova oblikuje i pritom ponovno tvori, upravo kao što to čine i druge države post-jugoslavenskog prostora – i to time što pronalazi neprijatelje posvuda (uključujući i u međunarodnoj zajednici, koju sada krive zbog prihvaćanja rezultata izbora u Crnoj Gori, kao i zbog navodnog podržavanja Srbije Aleksandra Vučića), kao i time što politikama nametanja identiteta drugima unutar zemlje pokušava postići homogenost koja (joj) nedostaje. Na spomenutom kongresu DPS-a, sam Milo Đukanović kaže da je identitetska politika vrlo visoko na listi prioriteta Crne Gore, te da se mora provoditi naročito u području obrazovanja, nauke i kulture.

Glavni „argument“ kojeg Komar koristi da bi „dokazala“ da je Crna Gora građanska država je – njen ustav. U Ustavu, kaže ona, stoji da je Crna Gora građanska država, a ne država konstitutivnih naroda. Ne sporim to – štoviše. Ali, iz toga ne proizlazi da je Crna Gora doista takva država.

Kad bi za analizu stvarnosti bilo dovoljno čitati ustav neke zemlje, pa rečenice koje u ustavu pišu tretirati kao istinit opis stvarnost, onda bismo mogli tvrditi da je Crna Gora ne samo građanska, nego i „demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava“ (član 1 Ustava, onaj u kome piše i da je Crna Gora građanska država). Da li je Crna Gora stvarno takva? Ili samo takvom želi biti? Ili ipak samo tvrdi da jest takva, a u stvarnosti nije? Bi li Olivera Komar kao opis stvarnosti u Crnoj Gori prihvatila rečenicu: „Vjerske zajednice odvojene su od države“ (član 14)? Ili tvrdi da to nisu, pogrešno navodeći da „u pravoslavlju… crkvena organizacija prati državnu organizaciju, te je samim tim obnavljanje crnogorske države legitimisalo obnavljanje autokefalne crnogorske pravoslavne crkve“? (Kad bi u pravoslavlju crkvena organizacija pratila državnu, postojala bi u 20. stoljeću Jugoslavenska, a ne Srpska pravoslavna crkva). Ili je u jednom slučaju, kad njoj odgovara (npr. kad tvrdi da je Crna Gora građanska država zato što tako piše u Ustavu) tako, a u drugom slučaju drugačije – kad vladajuća stranka ulazi u crkvena pitanja?

Ustavi su i inače više popis normativnih stavova nego opis stvarnosti. Naša zajednička disciplina, politologija, bila bi obesmišljena kad bismo odustali od analize stvarnosti oslanjajući se na ono što piše u ustavu i tretirajući to kao istinu. U tom slučaju morali bismo, recimo, zaključiti da u Hrvatskoj „vlast pripada narodu“, da je Srbija zemlja vladavine prava, u kojoj se nijedna religija ne može uspostaviti kao državna i obvezna, a da je Crna Gora – ekološka država. Ili da je Kosovo u Srbiji – jer tako piše u Ustavu. Stoga to što u njenom ustavu piše da je Crna Gora građanska država, ne znači istodobno da ona i jest takva u stvarnosti. Uostalom, to sam i napisao u svom članku, u rečenici: „Premda je sebe proglasila ‘građanskom državom’ te je na toj osnovi i napisan crnogorski ustav, Crna Gora je u stvari visoko etnicizirana država, koja smatra svojom dužnošću konsolidiranje crnogorskog identiteta, kojeg se gradi oko ideje crnogorstva“. Kod toga čvrsto stojim, i nema potreba da me Olivera Komar upućuje na čitanje Ustava.

Kao profesorica politologije, Olivera Komar zna za teorije nacionalizma i za ulogu države u stvaranju, oblikovanju i preoblikovanju nacije. Nove nacionalne države, velike a naročito male, to redovito rade, i u tom smislu Crna Gora je samo jedan od slučajeva – iako s nizom svojih specifičnosti koje sam opisao u svom članku. No, iz njena odgovora proizlazi da bi Crna Gora bila jedina zemlja na svijetu u kojoj uopće nema nacionalizma, odnosno nema crnogorskog nacionalizma, nego samo srpskog. Ona zaključak o „dva nacionalizma“, na kojem sam temeljio svoj članak, smatra nekom „danas prilično prevaziđenom tezom… kojom se u posljednjih par godina abolira djelovanje srpskih nacionalista i anestezira opšta javnost“. Svaka nacija ima svoj nacionalizam. Tvrditi da ne postoji crnogorski nacionalizam zapravo je korak do tvrdnje da ne postoji ni crnogorska nacija.

O srpskom i hrvatskom nacionalizmu pisao sam ne samo u brojnim svojim člancima, nego i u ovom na koji se Olivera Komar osvrće. Ali, kao što sam već rekao, njoj – a ni njenim podržavateljima, crnogorskim i drugim antisrpskim nacionalistima, nije važno što piše (osim u ustavu) – važno je što ne piše. Jer, tako se lakše može iskonstruirati „prava stvarnost“, pa se mene npr. proglasiti – kako je učinio urednik u Slobodnoj Bosni, u naslovu članka Olivere Komar kojeg je prenio – „jednim od najpodlijih ideologa velikosrpskog klero-nacionalizma u regionu“. Svatko ima podržavatelje kakve zaslužuje.

Olivera Komar želi da je vidimo kao Jugoslavenku i antifašistkinju, kao borkinju protiv nacionalizma. U stvarnosti – ona je profesorica podmetanja i falsificiranja, radikalna crnogorska nacionalistkinja i glasnogovornica onih kojima su stabilnost Crne Gore, njen demokratski karakter i prijateljstvo među njenim narodima zapravo nepoželjni, jer samo u stvaranju podjela i u etnonacionalističkom manipuliranju vide svoju šansu za povratak na vlast, i na vječno vladanje Crnom Gorom.