Delovalo je da se o Titu, Josipu Brozu, zaista nema više šta novo reći – osim ponekih predizbornih populističkih kapisli o preuređenju Kuće cveća – po fazama koje bi se zvale „iskopavanje“ i „preseljenje“, u Kumrovec ako može – koje su daleko od ove naše današnje priče. O Titu se i dalje mnogo priča i mnogo razmišlja, ali je teško bilo iskočiti iz začaranog kruga koji melje u mestu poslednjih decenija – Tito heroj, najveći sin, zločinac, podmetnuti strani agent, heroj, zločinac…
A onda se pojavila knjiga Borisa Rašete „Tito – povjerljivo i osobno“, prvo objavljena u Zagrebu, a sada je dobila i srpsko izdanje (Portalibris), koja daje potpuno drugačiju perspektivu na život čoveka koji je obeležio i usmerio naš dvadeseti vek (a posledično i ovaj dvadeset prvi). Da li se u izgradnji kulta ličnosti toliko preteralo da se nije smelo pomisliti da možda ima neku manu, ili ne daj bože slabost; ili je posttitoistička reakcija bila toliko jaka da je sprečavala bilo kakvu humanizaciju njegovog lika i dela? Odlazak ka ekstremima je inače trend ovog doba koji nema samo veze sa istorijom. Tek u tom prostoru koji je ostao iznikla je ova obimna, svojevrsna psihološka biografija Josipa Broza Tita, koja u fokus stavlja kako nepoznate, tako i one poznate ali zanemarene događaje iz života Josipa Broza Tita.
Autor knjige Boris Rašeta, poznati novinar, pisac i publicista, a od sada i titolog, u razgovoru za Nedeljnik prolazi kroz nepoznate faze života Josipa Broza Tita, pričajući o tome kako su događaji iz njegovog života o kojima smo možda ponešto i znali, ali ih nismo uzimali za ozbiljno, uticali na formiranje njegove ličnosti. A posledično, na neki način, i sudbine svih nas.
Nije baš kao da nam je u ovoj psihološkoj biografiji kroz koju prolazimo Tito došao na kauč, ali je dovoljno blizu.
***
Imati mišljenje o Titu nije jedna od težih stvari kod Jugoslovena bilo koje geografije, ali je pisati o Titu nešto kao sastavljati tim reprezentacije – uvek ima sedam (4,5; 2; 0,6 – u zavisnosti od republike) miliona onih koji bi to bolje. Šta je vas navelo da se svrstate u „titologe“ i šta je to novo što je moglo da se ispriča o Titu?
Da, ja nisam „titoist“, nego „titolog“, ne želim ga slijediti nego razumjeti. Motivi koji su me natjerali na istraživanje i pisanje o njemu sasvim sigurno su različiti u odnosu na sve druge istraživače. Vladimir Dedijer ga je pola života uzdizao a pola rušio. Pero Simić nastojao ga je ocrniti. Joža Pirjevec ispisao je dobru biografiju, kojoj je u središtu, naravno, politika a na rubovima život. Ja sam radio obrnuto – ono što je o Titu pisalo malim slovima, ja sam stavio u središte priče.
Znate gdje me je njegovo ponašanje počelo kopkati? Na Sutjesci, gdje se cijelo vrijeme ofenzive nije obrijao jedan jedini dan, i to kad je ranjen. Pomislio sam, kakav je demon u tom čovjeku? Glava mu je u torbi, oko njega je 127.000 njemačkih vojnika – i to pripadnika elitnih gorskih zdrugova – iznad njega je 300 aviona, dakle to je snaga kakvu je Putin poslao na Ukrajinu, zemlju veću od Francuske, a on se brije u maloj kotlini u kojoj 13 divizija ima samo jedan cilj – da ga ubije!? Ja sam nekad navečer toliko iscrpljen da se nemam snage obrijati. Ljubodrag Đurić i Žorž Skrigin svjedoče da je jednom nastavio s brijanjem čak i kad je rafal iz talijanske Brede odrezao vrh smreke na koju je okačio ogledalce. Je li to hrabrost ili patologija?
Vladi Dedijeru kazao je 1952. godine ove riječi: „Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno.“ Potom je dodao da bi „u cjelini sve ponovio“. Zapitao sam se – „radostan život – pa kako?“. Troje mu je djece umrlo do 29. godine života. U Ukrajini ga je Čerkez nabio na koplje pa se godinu dana otimao smrti. Kad je napokon dobio dijete, sina Žarka, izazivačkim je ponašanjem na Bombaškom procesu sam sebi dodao par godina robije – upisao se u legendu, ali je kod kuće ostavio ženu Pelagiju, koja natuca hrvatski, i malog sina. Je li to herojstvo ili izdaja? Isto će ponoviti 1941, kad u Zagrebu ostavlja Hertu kojoj je do poroda ostalo par dana, dok će on otići u Srbiju dizati ustanak. U ratu je prošao pakao, da bi se već dvije i pol godine kasnije posvađao sa Staljinom pa upao u jeziv režim sankcija, potom je maršal Žukov dobio naređenje da opkoli Jugoslaviju. Tito bi ušao i u svoj treći rat, ali je Staljin na vrijeme umro pa nije morao.
Ukratko, Tito je autor self helpa – u karijeri je dospio na svjetski vrh, u Jugoslaviji je bio tako omiljen da je cijeli Poljud plakao kad je utakmica Zvezde i Hajduka prekinuta viješću o njegovoj smrti (danas je Split desničarski grad) a umro je, kao (i) srpski vladar, u krevetu, što baš i nije običaj kod Srba. Do zadnjeg trena bio je nasmijan i sretan. Tito se kotirao kao planetarna ikona slobode iako je vodio autoritarni režim, bio je popularan kao pop zvijezde, na njegove su javne nastupe dolazile stotine hiljada ljudi. Pazite, on je bio pobjednik protiv Hitlera i Staljina, protiv Karađorđevića, i nije mi jasno kako se nitko prije nije zapitao – pa kako mu je sve to uspjelo? Kako je proizvodio tako veliku, jaku i masovnu naklonost kod ljudi?
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 08. AVGUSTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
