Rok Vevar, slovenački istoričar plesa i kustos, ovih dana je jedan od gostiju 15. Kondenza – festivala savremenog plesa i performansa, koji se održava od 23. do 30. oktobra na nekoliko lokacija u Beogradu. Drugog festivalskog dana, on je održao predavanje o radu Lucinde Childs, povodom izvođenja rada, odnosno niza radova „Works in Silence” ove legendarne koreografkinje u dvorani Centra za kulturu „Vlada Divljan“.  Ova zbirka ranih dela iz obimnog repertoara Lucinde Childs posebno je uzbudljiva kako zbog retkih prilika da se izvodi, tako i zbog značaja za istoriju plesa, o čemu smo razgovarali sa Rokom Vevarom.

Zbog čega je rad Lucinde Childs istorijski važan za razvoj savremenog plesa i performansa, i koji su to ključni, prelomni trenuci nakon perioda u Judson Dance Theater koji su definisali njen izraz?

Lucinda Childs je između 1968. i 1973. prestala da kreira svoje autorske radove. Kada se vratila koreografskom radu, osnovala je vlastitu kompaniju (što je bio trend u to vreme u Americi) i počela da se bavi kreiranjem vrlo elementarnih, relativno kratkih plesnih kompozicija, koje funkcionišu kao apstraktne i vrlo kompaktne kinetičko-prostorne „mašine“. Baziraju se na selektivnom, jednostavnom izboru pokretnog materijala, koji se sporo transformira i menja kao kontrapunkt i harmonija u baroknoj matematici muzičkih kompozicijskih tehnika. Imaju snažnu metriku, prostor je planiran zapisima koji sadrže geometrijske tlocrte i publika ih prepoznaje, plesačice i plesači ne kriju da su „ljudi“, a iz te rigoroznosti izlazi neka ludistička karakteristika. Ta elementarnost se u strukturi opere Einstein On The Beach akumulira i sintetizira u kompleksne kompozicije, i nastavlja u Dance (1979).

Većina ovih dela nije viđena od kada su prikazana 1970-ih godina, stoji u festivalskoj najavi. Zbog čega je to tako, zašto nisu izvođena u značajnijoj meri u 21. veku?

Razlog je što su ti plesovi kreirani na tadašnjoj američkoj nezavisnoj sceni, kao posledica određenog umetničkog sistema. Ali ovo ne važi za čitav program – Radial Courses je bio nekoliko puta rekonstruiran, takođe i solo performans Katema, ali možda ne u velikim teatarskim institucijama i salama.

Rad Lucinde Childs je, verovatno zbog njenog formalnog redukcionizma, kompleksnosti i perfekcije, za razliku od nekih njenih kolega i koleginica, relativno često rekonstruiran i to svakako zaslužuje. 

Kako i kada ste se vi lično zainteresovali za njen rad?

Otkada sam prvi put video dokumentarac Micheala Blackwooda Making Dances (ili We Make Dances, iz neke 1980. godine). U poslednjih 15 godina sam video Dance (1979), Available Light (1983), u predstavi Nicole Beutler Dialogue With Lucinda delove Radial Courses i Interior Drama, onda rane radove u rekonstrukcijama Ruth Childs (Pastime, Carnation, Museum Piece, Calico Mingling, Untitled Trio, Katema itd.) koje smo pozvali na CoFestival u Ljubljani u septembru i Works In Silence, isto na CoFestivalu.

Gledao sam i poslednju postavku Einstein On The Beach. I puno ostalog na videima. Ako je neko zainteresovan za rad Lucinde Childs, i mislim da postoji dobar razlog za taj interes, nije je nemoguće apsolvirati. Radovi su dostupni.

Šta je to što izdvajate karakteristično za rad Lucinde Childs u periodu tokom sedamdesetih godina, koji čine Works in Silence?

Pored onoga što sam već pomenuo, možda i to da se američki postmoderni ples sporo pretvara u veće pozorišne formate, da se kompozicijski pretvara u kompleksne sisteme, i da u njima još uvek postoje elementi, koji su bili istraženi na čistoj margini. Velike forme i kompleksne kompozicije spajaju se sa rustikalnošću alternativnih tela. U njima se čuva određena istina margine.

Rad Lucinde Childs često je bio u korelaciji sa značajnim kompozitorima 20. veka poput Philipa Glassa. I sama Lucinda navodi muziku kao značajan segment njenog dela, a kako vi vidite tu korelaciju plesa, pokreta i koreografije u njenom delu?

Svi postmoderni koreografi su radili sa kompozitorima, svi su bili muzički obrazovani i blizu najavangardnijim muzičarima tog doba. Njihov način komponovanja izlazi iz radionice Roberta Dunna – radionice muzičke kompozicije za koreografe – ali deset godina u njihovim radovima nije bilo previše muzike. Ona je bila implicitna u koreografijama, na nacin transpozicije muzičkih principa komponovanja u ples. Taj prelaz u rad sa muzičkim skorovima za koreografe nije bio problem ni sekund.

Da li je rad Lucinde Childs imao uticaja na scenu u Jugoslaviji i kasnije ex-yu zemljama i kako je njen rad ovde doživljavan tokom godina?

Za Lucindu Childs se znalo nakon njenog rada i saradnje sa Wilsonom i Glassom, nakon nastupa na Bitefu. Znam za jedan rad, koji bismo mogli na neki način mogli uporediti sa njom: to je koreogeafija Opera Seria hrvatske koreografkinje Milane Broš i njenog KASP-a. I taj rad je bio pre možda 15ak godina rekonstruiran. Mislim da savremeni ples u Jugoslaviji i tim prostorima nije doživeo uspon kad su bila u pitanju formalna istraživanja te vrste. Ali ljudi moje generacije i nezavisnih scena tokom poslednje tri decenije znaju Lucindu Childs, razumeju je i cene njen rad. To je vezano i za veliku popularizaciju američkog savremenog plesa u tom periodu.

Koliko je rad Lucinde Childs danas referentan i aktuelan za koreografe/kinje mlađih generacija?

Deo njih svakako jeste. Savremeni ples danas nije estetski monolitan, vrlo je diversifikovan, širok i ima razne interese, uopšte ne isključivo estetske. Childs je danas jedna od referenci koju svaki ambiciozan koreograf mlađih i srednjih generacija zna.

Koliko pratite Kondenz festival i kako vidite njegov značaj u regionalnim, ili širim evropskim okvirima?

Kondenz je jedan od festivala savremenog plesa koji u regiji rade kvalitetne međunarodne programe, sa novcem kojima bi se države i lokalne zajednice trebale sramiti, jer eksploatišu valutu umetničke strasti kod stvaralaca koji nemaju od čega da žive. Ti ljudi imaju međunarodne kontakte i sarađuju u međunarodnom plesnom kontekstu kao kompetentni i inspirativni stvaroci, kao partneri EU projekata, o kojima na kraju odlučuju arogantne odluke komisija naših ministarstava i lokalnih zajednica.

Autor: Nikola Marković

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.