Sećanje hrvatskog ratnog komandanta na srpskog hirurga Miodraga Lazića: „Otišao je moj brat, ljudina. On mi je u ratu sačuvao život…“

Nazvao me jedan veliki prijatelj, uz samo jednu kratku rečenicu: “Umro nam je doktor Laza!” Čitav dan mi je ta rečenica odzvanjala u ušima i ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti! Moj prijatelj, brat, ljudina, doktor i opet naš Lazo…

Ovim rečima se od doktora Miodraga Lazića, koji je u Nišu preminuo od posledica koronavirusa, oprostio Niko Lozančić, nekadašnji funkcioner HDZ-a BiH, bivši predsjednik FBiH i predsedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH, kome se u biografiji beleži i da je bio ratni komandant Hrvatskog vijeća odbrane.

A njihovo poznanstvo datira baš iz ratnih vremena. Otkud prijateljstvo između hrvatskog komandanta i srpskog lekara?

„Umro je jedan veliki čovjek i još veći humanista! Otišao je u vrijeme koje kao da je sam birao! Skromno i tiho, bez pompe, a mnogima je pomagao i pomogao! U teškim vremenima bio si doktor i čovjek… U teškim vremenima napustio si ovaj pokvareni svijet! Počivaj u miru, brate Lazo, i neka ti je laka zemlja“, napisao je Lozančić na svom Fejsbuk profilu.

Bivši komandant HVO-a je za banjalučki “Glas Srpske” govorio o poznanstvu sa doktorom Lazom i o tome kako mu je u vreme najvećeg ratnog vihora 1993. godine spasio život u ratnoj bolnici “Žica” u tadašnjem Srpskom Sarajevu.

„Ranjen sam u sukobu HVO-a i Armije BiH u Kaknju i dovezen u bolnicu Žica u teškom stanju. Otkud ja kao oficir HVO-a u srpskoj bolnici je malo duža priča, ali ono što je mnogo bitnije od svega toga je lik i djelo doktora Laze. Samo onaj ko ima sreće u životu sretne jednu takvu ljudsku gromadu, a ja sam imao tu sreću. To što mi je bukvalno spasio život je posebna stvar, ali i da to nije uradio, ja bih bio hendikepiran i siromašan da nisam upoznao takvog čovjeka“, kaže Lozančić.

On je ispričao i zanimljivo sećanje na događaj koji se odigrao svega par dana posle operacije koju je preživeo samo zahvaljujući doktoru Laziću.

„Nekih sedam dana poslije operacije ležao sam u bolnici, razmišljao o svojoj porodici i o tome da li ću je ikada više vidjeti. Dok sam tako ležao, naišao je doktor Laza i upitao me: ‘Šta je, šta si se zamislio?’ Nisam mu rekao da razmišljam o tome hoću li na kraju izaći živ iz bolnice, jer bez obzira što je sve bilo korektno, ne samo s njegove strane, nego od svih u bolnici, razmišljao sam o tome ko zna na šta se sutra može okrenuti i kako mogu završiti. Zato sam mu rekao da razmišljam hoću li ikad više sjesti u kafanu i popiti viski i ‘kolu'“, ispričao je Lozančić.

Doktor se potom okrenuo i otišao.

„Poslije par minuta ušao je u sobu sa tacnom na kojoj su bile flaša ‘Džek Danijelsa’, dvije čaše i dvije flaše ‘kole’, a preko ruke je imao bijelu krpu kao konobar. Nasuo je viski u čaše i meni pružio jednu. Da budem iskren, mislio sam da me provocira, pa sam ga onako bojažljivo upitao ‘ide li viski sa lijekovima’ i pogled sam skrenuo prema dvije boce infuzije koje su mi visile iznad glave. A on se nasmijao i rekao: ‘Ajde bolan, ja sam ti to propisao. Smiješ popiti jedan, neće ti škoditi.’ Stresao je viski, a onda i ja za njim. Tad mi je dodao flašu i rekao: ‘Sakrij ovdje negdje, popiće ovi banditi, nek imamo nas dvojica po jednu kad navratim.’ Ostao sam mjesec dana u bolnici i za to vrijeme smo popili taj viski, a ja danas pričam s vama samo zahvaljujući njemu“, rekao je Lozančić, dodajući na kraju da je nebrojeno puta u društvu pričao o tome i da svi njegovi poznanici znaju kakva je ljudina bio njegov prijatelj i brat doktor Lazo.

Posle mesec dana u “Žici”, Lozančić je prebačen u Hrvatsku, a kasnije je uspostavio kontakt sa doktorom Lazom, koji je posle rata par puta bio kod njega u Kaknju.

„Posljednji put smo se vidjeli prije par godina, ali smo se redovno čuli telefonom, a posljednji put oko pravoslavnog Božića“, ispričao je Lozančić.