Priča o Diani Budisavljević – u čemu makar simboličnu ulogu ima i Nedeljnik – više nije samo fusnota ovdašnje istorije: sa žene koja je iz ustaških logora NDH spasla više od 12.000 dece sa Kozare skinuta je koprena zaborava, a ona polako dobija mesto koje zaslužuje. Jedna od najvećih priča Drugog svetskog rata, rame uz rame sa onom Šindlerovom, sada je dobila i film: rediteljka Dana Budisavljević (u daljem su srodstvu) trijumfovala je na Pulskom festivalu filmom „Dnevnik Diane Budisavljević“, a o filmu i velikoj humanitarki govorila je povodom srpske premijere filma, koja je održana sinoć u sklopu festivala Slobodna zona u Kombank dvorani.
Zašto je, po vama, priča o Diani skrajnuta posle rata? Da li je to bilo tek da se ne bi nanovo kopalo po živim ranama, ili je posredi bio obračun sa građanskom klasom?
Diana Budisavljević rođ. Obexer je porijeklom bila Austrijanka, a u Zagreb je došla 1919. nakon Prvog svjetskog rata, zajedno za svojim suprugom doktorom Julijem Budisavljevićem kojeg je upoznala u Inzbruku dok je pohađala tečaj za njegovateljice. Njemu je ponuđeno mjesto predskojnika klinike u Zagrebu i tako su došli. Pobjedom partizana i Narodnooslobodilačke vojske i saveznika u Drugom svjetskom ratu, ona je postala nepoželjna i kao Austrijanka i kao pripadnica visoke građanske klase. Jednostavno nije mogla biti heroina toga doba makar je sve napravila kako treba, makar je riskirala život i vlastitu komociju da bi spasavala djecu iz logora NDH.
Sama Diana više do kraja života nije željela pričati o svojoj Akciji, a zasluge su preuzeli drugi. Dnevnik po kojem je rađen film pronašla je unuka tek nakon Dianine smrti. Objavljen je 2003. i tu polako kreće rasvjetljavanje uloge Diane Budisavljević u spasavanju tzv. kozaračke djece. Taj pojam je bio poznat u Jugoslaviji, o tome se dosta pričalo osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mnoga spasena djeca imala su istaknutu ulogu u društvenom i kulturnom životu Jugoslavije (najpoznatija je bila glumica Božidarka Frajt), ali se zapravo nije znalo kako je došlo do njihovog spasavanja. Znalo se samo za djecu iz logora koja su udomljavana u Zagrebu i široj okolici. Nije se spominjala niti Diana, niti su se spominjali njeni suradnici (neki tek rubno), kao ni uloga njemačkih časnika koji su Diani isposlovali dozvolu za preuzimanje srpske djece iz logora, kao ni uloga nadbiskupa Stepinca.
Koliko je teško bilo, i danas, doći do podataka o onome što je radila Diana Budisavljević?
Bilo je teško jer je to, iz današnje perspektive, sve bilo jako davno. Diana je umrla 1978, a i većina njezinih suradnika je umrla devedesetih godina prošlog stoljeća. Spasena djeca nisu ništa znala o Diani. Bilo je potrebno zaista veliko istraživanje kako bismo mogli rekonstruirati događaje iz Dianinog dnevnika. Sretna sam da smo uspjeli spasti Dianu od zaborava, mislim da je bio zadnji, zadnji čas da ne bude potpuno prekasno.
Kad smo kod građanske klase, Diana i njeni saradnici, od Kamila Breslera do žena koje šiju odeću za decu, predstavljaju primer da je i ona nosila teret (i ponos) otpora ustaštvu i nacizmu. U Nemačkoj se takvi primeri (Hans Falada je, recimo, o tome pisao) slave, kod nas – mislimo i na Hrvatsku i sve druge zemlje – i dalje se o tome nerado govori. Zašto?
Komunistička partija u prvim godinama nakon rata nije bila senzibilizirana za pitanja građanske klase, jer je u fokusu bila radnička klasa, obnova srušene zemlje i izgradnja tvornica. Sve to mogu razumjeti, ali da su tu ljudi stradali ili bili obespravljeni i prešućeni, to je točno i s tim treba da se nosimo kao s komunističkim nasljeđem, kao i nekim drugim devijacijama tog sistema. Ako nećemo pričati istinite priče, uskratit ćemo si mogućnost da nešto iz povijesti naučimo i da se upoznamo. Meni je na neki način bilo otkriće čitati Dianin dnevnik, zato jer je pružao pogled u borbu građanske klase protiv ustaša i fašizma. U školi smo prvenstveno učili o zaslugama partizana i oružanoj borbi. Moj je zaključak bio da je u Hrvatskoj bilo zapravo još daleko više antifašista nego smo to učili, samo su jedni proglasili monopol nad tom riječi i prešutjeli druge. Tako da su to zapravo dobre vijesti i nadam se da će ovaj val revizionizma koji želi veličati Pavelića i NDH neslavno propasti zato jer ustaše zaista nisu imale široku podršku naroda. Bilo je takvo vrijeme koje je omogućilo jednoj šačici ekstremista da mogu postati gospodarima života i smrti i ubijati u ime „ostvarenja hrvatskog sna i slobodne države“. Ta država nit je bila ostvarenje sna, nit je bila slobodna. To je praktički bila njemačka fašistička kolonija koja je trajala četiri godine.
Koliko bi ovaj film mogao da potakne nova istraživanja o Diani Budisavljević? „Njena“ deca mahom više nisu među živima, ili je se ne sećaju, ali da li ste imali nekih poziva, pisama od njih ili članova njihovih porodica?
Budući da je Akcija Diane Budisavljević vjerojatno najveća do sada poznata akcija spasavanja djece u Drugom svjetskom ratu, vjerujem da će to potaknuti i druge povjesničare na istraživanje, ali i potaknuti obitelji spasenih ili udomitelja, kao i privatne osobe koje imaju nekih saznanja da izađu s njima u javnost. Ova je priča za mene jednako velika kao Sutjeska ili Neretva, zaslužuje najistaknutije mjesto u našoj povijesti Drugog svjetskog rata. Sa svoje strane, mi ćemo pokušati napraviti Muzej Akcije Diane Budisavljević u kojem bismo skupili sve što nije moglo ući u film, a vrijedno je da bude dostupno javnosti. U početku ga vidimo kao virtualni muzej, ali ako bude interesa, s vremenom bi mogao postati i novi zagrebački muzej sa stalnom adresom. Još uvijek su živi ljudi koji su spaseni i još uvijek mnogi tragaju za više informacija o svom stradanju i stradanju svojih porodica i trebalo bi postojati mjesto u kojem oni mogu dobiti više informacija, povezati se…
Nemoguće je ne videti simboliku u činjenici da je Pulski festival otvoren filmom o Gotovini, a okončan trijumfom filma o Diani Budisavljević. Kako ste vi to doživeli? Tek kao lično priznanje ili kao nagoveštaj da će se napokon promeniti atmosfera u Hrvatskoj?
Tako se poklopilo. I film „General“ i „Dnevnik Diane Budisavljević“ su dugo nastajali i jednostavno se poklopilo da izlaze na Pulu u istoj godini. To je dosta zabavljalo medije jer se kao fino naslanjalo na opću podjelu u društvu, lijevo-desno, 1941. i 1991, ali ta dva filma ne mogu biti različitija. Zapravo među njima nema usporedbe niti joj težimo. Pobjeda „Diane“ je prije svega kinematografska i to je ono što je dočekano s veseljem, da je pobijedio film koji je umjetnički i konceptualno odskočio te da nagrade nisu podijeljene po političkom ključu kako su se mnogi bojali. Pogotovo nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, otvaravši Pulski festival istakla Antuna Vrdoljaka kao svog velikog prijatelja i domoljuba. A „Dnevnik Diane Budisavljević“ postao je apsolutni pobjednik ovogodišnje Pule sa šest osvojenih nagrada i po prvi puta u povijesti festivala je jedan film dobio i nagradu žirija, i nagradu kritike, i nagradu publike. Također to je prvi put od 1957. i filma Soje Jovanović „Pop Ćira i pop Spira“, da je žena redateljica dobila nagradu za najbolji film. Bilo je zaista puno razloga za zadovoljstvo i osjećaj da se Hrvatska budi iz letargije.
Moramo vas pitati i jeste li, sem medijskih reakcija desničara, imali i lično neke neprijatnosti zbog filma?
Medijske reakcije ne bih dijelila na desničarske i ljevičarske, nego na one koji su gledali film i one koji nisu, a to ih nije spriječilo da pišu gomilu gluposti. Velika je prevaga odličnih reakcija i kvalitetnih kritika i osvrta, a o filmu su pisali svi najvažniji hrvatski filmski kritičari i društveni kroničari od Nenada Polimca, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Slavenke Drakulić, Ante Tomića, Zrinke Pavlić i mnogih drugih.
Na projekcijama, a trudim se ispratiti film gdje god mogu i biti otvorena publici, doživljavam prekrasna iskustva. Ovo je film o humanosti, o majčinskoj ljubavi, film koji spaja, film spomenik ljudskoj snazi, uopće nije podoban za političke okršaje.
Tagovi
