Kralj i kraljevska porodica bili su glavni simbolički – ali s vremenom i stvarni – garant za to. Drugi mehanizam bila je vojska, djelomično i policija, u kojoj je (naročito vojsci) dominirala. Pitanje je, međutim, je li to ikad bio ostvariv plan – naročito stoga što Srbi u novoj Kraljevini nisu bili većina nego samo najveća nacija (pri čemu joj je službeni narativ Kraljevine, naročito nakon 1929., osporavao status nacije, svodeći ga na plemenski status, konstitutivan za formiranje nove, jugoslavenske nacije).
Takvo samorazumijevanje Srbije – kao nekog Pijemonta nove Jugoslavije – od početka je izazivalo otpore kod drugih, naročito kod Hrvata, koji su novu Kraljevinu uspoređivali sa starom, Austro-Ugarskom. U toj prethodnoj ipak su imali određenu političku autonomiju. Uz to, Hrvati, Slovenci i Srbi iz prečanskih krajeva bili su jedini narodi nekadašnje Austro-Ugarske koji su nakon raspada monarhističkog sistema pripali drugoj monarhiji, te dakle nisu stvorili svoje republike. Hrvati su s vremenom – barem verbalno – odustali od republikanizma (već 1925.), ali ne i od autonomije. Taj je njihov zahtjev rezultirao stvaranjem „hrvatske iznimke“ koja se materijalizirala u statusu Banovine Hrvatske, formirane 1939.
Stvaranjem Banovine odustalo se od koncepta „jedne nacije“ pa i „jedne države“, budući da je stvorena „država u državi“. Srbi su mogli to vidjeti kao gubitak onoga što su imali, naročito zato što u novoj – i kratkotrajnoj – Banovini Hrvatskoj nije bilo autonomije za Srbe koji tamo žive.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 18. JANUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
