Godina 2022. u filmu je bila jako dobra. Kao da je nakon kovida pukla neka brana, bilo je dobrih filmova svih vrsta. Festivali su donijeli niz jako dobrih naslova, od španjolskog pobjednika Berlina „Altarras“, preko belgijskog „Close“ Lukasa Dhonta, do „Najgorih/Les pires“ Francuskinja Gueret i Akoke. Bilo je i vrlo dobrih neameričkih žanrovskih filmova kao što su „Maigret“ Patricea Lecontea ili korejski „Decision to Leave“ Park Chan-wooka.
Također sam vidio i par jako zanimljivih američkih off-holivudskih naslova. Među njima su i tri meni najdraža filma godine: „Emily Criminal“ Johna Patton Forda, „C’mon C’Mon“ Mikea Millsa i „Apolo 10 i po“ Richarda Linklatera. Ovaj posljednji film – ujedno – jedan je od rijetkih ovogodišnjih top-naslova koji se izravno pojavio na strimingu. Kao da se nakon pandemije ipak vraća „staro normalno“ gdje dobri filmovi prolaze filter festivala i kina.
Što se serija tiče, nisam tako ushićen. Ili sam u tom preobilju gledao krive stvari, ili je hiperprodukcija poslije kovida razvodnila kvalitet i otupila kvalitet razvoja projekata. Nisam vidio puno dobrih serija. Izdvojio bih samo par. „Netko negdje“ Hanne Boss i Paula Tureena je remek-djelo, serija koja za američku seriju radi ono što je Cassavettes svojedobno za nezavisni film. „42 dana u tami“ izvrsna je čileanska krimi serija s Netflixa. Dodao bih još „Irmu Vep“ Oliviera Assayasa, te novo djelo najvažnijeg tvorca TV serija, Balzaca 21. stoljeća Davida Simona. To je serija „We Own the City“.
CEO TEKST ČITAJTE U NOVOGODIŠNJEM DVOBROJU NEDELJNIKA NA DUPLO VEĆEM BROJU STRANA, KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 29. DECEMBRA. DIGITALNO IZDANJE DOSTUPNO NA NSTORE.RS
POGLEDAJTE I SPECIJALNE PONUDE ZA PRETPLATE:
***
Tagovi
