Samo ko pročita ceo rukopis nove knjige vladike Grigorija mogao bi u potpunosti da razume zašto je ova knjiga pisana u rundama, a ne u poglavljima.

Vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i nemački, svoje monaške korene zasadio je na području manastir Ostrog – manastir Tvrdoš, baš kao što je u Hercegovini izrastao u onog vladiku Grigoriju kakvim ga znamo.

Nova knjiga „Stranac u šumi“ (koja je u pripremi, u izdanju „Lagune“) upravo će pomoći i da bolje razumemo vladiku Grigorija, njegova razmišljanja i kako se formirao kao monah, a kasnije i kao vladika.

Od kada je prisutan u javnom životu, bio je specifična pojava. Svašta se o njemu može misliti (a takvo je vreme da su te linije koje razdvajaju mišljenja uglavnom političke prirode), ali niko ne bi mogao da ospori da je jedan od retkih vladika koji ne ćuti. I koji govori o onome o čemu većina drugih ćuti. I ne snebiva se da kaže šta misli. Bilo da je reč o iskopavanju litijuma (o čemu se oglasio ovih dana), bilo da je reč o tabuiziranim temama unutar Crkve. Tako je i u ovoj knjizi čije izvode Nedeljnik ekskluzivno objavljuje. U njoj se mogu pronaći vladičina razmišljanja i polemike, kako o crkvenim i duhovnim, tako i o svetovnim temama.

„Ova knjiga plod je mog iskustva stečenog u monaštvu“, navodi vladika Grigorije.

I tako je treba čitati.

„Bio sam monah sedam godina, u manastirima Ostrog i Tvrdoš, prije nego što sam izabran za episkopa. Zahvalan sam Bogu na tom dragocjenom iskustvu, koje mi znači više nego korijen drvetu. Duboko vjerujem da sve što nam je dragocjeno treba da dijelimo jedni s drugima i zato sam srećan što imam priliku da tu dragocjenost podijelim javno“, upoznaje čitaoce vladika Grigorije.

U knjizi se, najčešće kroz dijaloge sa skrivenim isposnikom u šumi (ne brinite, naći će se u tekstu i aluzija na Sokrata i Platona) upoznajemo sa razmišljanjima vladike Grigorija iz monaškog perioda, koji je, eto baš, bio jedan od najsurovijih perioda onih prostora, i ovog naroda. U knjizi upoznajemo njegov monaški put, izuzetno duhovito približava (i demistifikuje) kako izgleda život u manastiru, posebno za nove monahe, ali se upoznajemo i sa ličnim, a i kolektivnim dilemama, temama koje opterećuju Srpsku pravoslavnu crkvu, kao i svime onime što i danas živimo i osećamo.

Uz dozvolu autora i izdavača objavljujemo izvode iz ovog rukopisa. Obrada teksta je redakcijska.

***

Fudbaler koji je mnogo driblao

Iguman Lazar me razgovijetno oslovi novim imenom, u prvi mah nisam shvatio da se meni obraća. Pozva me strpljivo još jedanput. Došlo je vrijeme da – nakon službe s svijećama i crkvenim pjesmama – otprate nas, novopečene monahe, do kelija. U tim sobicama, po monaškim pravilima, moramo ostati sami tri dana i tri noći i možemo, ali bez ijedne izgovorene riječi, odlaziti jedino na jutarnja i večernja bogosluženja. Sam ispraćaj do kelije sa svijećama i crkvenim pjesmama neodoljivo me podsjeća na sprovod. Sada je ta kelija kao neka grobnica, ali ovaj put je sve dobrovoljno i namjerno i negdje tu, u njoj, pritajeno buja čudo života.

CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 15. AVGUSTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Nedeljnik 657

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.