Navikli smo se već na pomeranje granica, otvaranje raznih tema na festivalu dokumentarnih filmova u Domu omladine, i to svakog marta. Ovogodišnji 71. Martovski festival (od 26. do 30. marta) ne odstupa od tradicije. Dugometražni dokumentarni filma „Šagargur“ autorke Nataše Nelević dokumentuje iskustva jugoslovenskih logorašica iz vremena IB Rezolucije (1948). Sećanja logorašice Đine Markuš, sačuvana u njenim memoarima, susreću se u filmu sa svedočenjima njene nećake Marine Đurašković i pogledima koje nekoliko mladih crnogorskih autorki i umetnica odašilje ka Svetom Grguru gde je bio smešten taj ženski logor.
***
Živimo u eri kada nas informacije i vesti zatrpavaju, idu jedna preko druge. Stvari iz prošlosti deluju još dalje. Zašto ste se odlučili za ovaj film?
Vjerovatno je u igri bilo više različitih motiva koji su se u jednom trenutku ukrstili. Mene je golootočka tema dugo pratila. Za to je sigurno zaslužno i moje porodično sjećanje, u kojem je Goli otok imao svoje mjesto. Željela sam da razumijem kakva je to logorska ozleda, šta se dešava sa čovjekom kada ljudi odluče da više neće poštovati pravilo međusobnog čuvanja ljudskog dostojanstva. Za mene je Goli otok, dakle, prije svega mjesto na kojem su iskušavane granice ljudskog dostojanstva, a to je nešto što se ni po koju cijenu ne smije raditi, i što se jedino u logorima smije raditi – logori, zapravo, zato i postoje. Ne mislim da je ta tema zatvorena. Istorijski i politički kontekst nastanka Golog otoka stvar je prošlosti, ali uvijek postoji mogućnost da neko, u ime nekog „višeg interesa“, suspenduje pravni i moralni poredak, i ponovi neki sličan biopolitički eksperiment.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 21. MARTA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
