“Tri knjige, jedan klub” u Dogmi: Adrijana Prskalo o romanu “Nikad nećeš hodati sam”, Liverpulu, Enfildu, regionu, uoči promocije u Beogradu

U nedelju, 3. oktobra, Liverpul će dočekati Mančester siti, a oni najverniji navijači „crvenih“ iz Srbije i okruženja zajednički će strepeti i (možda) radovati se u Dogmi, preko puta Ade Ciganlije.

Ali, sem fudbala, koji ponekad sme da padne i u drugi plan, govoriće se i o književnosti: u Dogmi će biti predstavljene tri knjige o Liverpulu: „Nikada nećeš hodati sam“ Adrijane Prskalo o kojoj će autorka pričati i odgovarati na pitanja, te dve biografije u izdanju Albion Books – Stiven Džerard – „Moja priča“ i Elmar Neveling – „Jirgen Klop“.

Svi zainteresovani će moći da kupe knjige po sledećim cenama: „Nikada nećeš hodati sam“ 2.000 dinara, „Stiven Džerard – Moja priča“ dinara i „Jirgen Klop“ po 1.500 dinara (regularna cena u knjižarama 2.200).

Svakako je najzanimljivija priča Adrijane Prskalo, devojke iz Rame u BiH, koja je trebalo da bude gošća Beograda još u aprilu prošle godine. Tada je Liverpul hitao ka tituli koju ni koronavirus nije uspeo da mu otme, a Adrijana je pričala za Nedeljnik o svojoj knjizi.

Ovako je to izgledalo.

Otkud ideja da jedna devojka, pa još sa brdovitog Balkana, napiše knjigu o svojoj ljubavi prema Liverpulu? Šta će to sve čitalac saznati između korica knjige „Nikada nećeš hodati sam“?

Ideja je došla spontano. Pročitala sam knjigu Zlatka Dalića „Rusija naših snova“ i komentirala s prijateljicom da bih možda mogla i ja krenuti u takvu jednu pustolovinu. Budući da je Liverpool već 20 godina dio mog života i da sam puno različitih događaja/situacija/emocija doživjela s njim kroz te godine, smatrala sam da imam materijala. S druge strane, imala sam volje i odlučnosti, a i dobrog mentora, prof. dr Ivu Čolaka, koji mi je bio desna ruka u cijelom projektu.

Riječ je o romanu u kojem sam opisivala početke navijanja za klub, priču o fan klubu BiH, o svom prvom odlasku na hram nogometa „Anfield“, zatim drugom, trećem, četvrtom… O svim gostovanjima, upoznavanju Dejana Lovrena i druženju s njim, zatim tu je i priča oko otvaranja i djelovanja Shankly’s Puba u Mostaru… Priča o zajedništvu svih navijača Liverpoola iz regije, priča o snovima koji su se na kraju ipak ostvarili. Čitatelji će kroz knjigu prepoznati značaj prijateljstva, zajedništva i obitelji, knjiga će ih potaknuti da sanjaju i da se bore za ostvarenje svojih snova bez obzira na to koliko im se oni čine nemogućim.

To je priča ne samo o jednom klubu već i o tvom životu. Kada bi tvoj život bio jedna utakmica Liverpula, koja bi to bila?

Liverpool je inače sklon tim utakmicama koje bih ja mogla usporediti sa svojim životom. Ali, ako biram, onda je definitivno to finale Lige prvaka 2005. godine sa Milanom u Istanbulu. Liverpool je gubio na poluvremenu 3:0, svi su ga otpisali, vratio se za šest minuta, uspio izdržati sve napade do kraja i na penale pobjedio te se tako upisao u povijest evropskog nogometa. Mišljenja sam da se čovjek treba boriti za ono za što misli da je ispravno svim snagama i da treba ustrajati do kraja bez obzira na sve prepreke i probleme. Onda kad je najteže, moramo biti najjači, jer jedino tako možemo uspjeti. Zapravo se iz Liverpoolovih utakmica može učiti koliko je bitno biti borac u životu.

U čemu je, po tebi, fenomen Liverpula? Možda banalno zvuči ta reč „region“, ali i tvoje gostovanje u Beogradu pokazuje koliko je ovaj klub uspeo da ujedini ljude koji govore istim ili sličnim jezikom iz svih ovih zemalja.

Fenomen Liverpoola je u zajedništvu, u njegovoj posebnoj moći u kojoj kao klub šalje poruku svim navijačima da u životu nikada neće hodati sami. Naučio nas je kako se kroz zajednička putovanja i druženja, nova prijateljstva, otvorene dijaloge, može puno učiniti na poboljšanju odnosa, uklanjanju predrasuda, poštivanju drugog i drugačijeg. U tome je njegov fenomen. Što se tiče regije, čitavo jedno poglavlje u knjizi sam posvetila upravo tome. Ne zbog toga što je meni to nešto neobično, nego čisto da ljudi znaju kako nas je Liverpool povezao. Moje gostovanje u Beogradu je meni sasvim normalno, kao da gostujem u svojoj državi, jer su ljudi tamo moji veliki prijatelji. Mislim da prisustvo Lazara Andrića kao predstavnika OLSC Serbia na mojoj promociji knjige u Mostaru dovoljno govori o našim odnosima. Svake godine imamo regionalna okupljanja gdje se okupe fan klubovi svih zemalja iz regije, družimo se, gledamo utakmicu, djelujemo humanitarno, smijemo se, dijelimo iskustva, dobra i loša.