Ako ćemo o doživljaju, onda sam, realno, prije „njihov pisac“. Ukoliko sam, naime, i po čemu svugdje „naš pisac“, onda sam to samo po tome što sam svugdje „njihov“. U Hrvatskoj sam srpski, u Srbiji hrvatski, u Bosni malo hrvatski, malo srpski, u Sloveniji jugoslavenski. U Crnoj Gori, recimo, po novome sam gigant ustaškog novinarstva. To je zato što svugdje jednako pišem iz pozicije „našeg pisca“, a „naš pisac“ ne povlađuje i nema ambiciju da se svidi. Ne zanima me da za slovenske novine pišem o primitivnim balkanskim Hrvatima, da za srpske pišem o ustašama, za hrvatske o četnicima, ili za bosanske o vječnoj bosanskoj žrtvi. A naročito me ne zanima da budem svjedok optužbe.
Konačno, za čovjeka koji piše uloga đavoljeg advokata nije samo poticajnija, već i sam opis radnog mjesta. Do nesporazuma u shvaćanju đavolje advokature dolazi samo zbog toga što mi vragove i sotone nikad ne vidimo tamo gdje se kote: nama živi đavoli lete nebom kao leptirići, poput kerubina i malih bucmastih anđela, doslovno ih na manastirskim i crkvenim freskama slikamo kao „bele anđele“ našeg doba: svaki od naših naroda ima svog đavola čuvara. Malo sam skrenuo s teme, ali znaš kako se kaže: bolje skrenuti s teme nego s uma. Gdje smo stali?
***
Ovo je odlomak iz intervjua Borisa Dežulovića u novom Nedeljniku. A gde su on i Branko Rosić stali, pročitajte u novom broju Nedeljnika, koji je na svim kioscima od četvrtka, 10. decembra
Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs
Svi čitaoci na poklon dobijaju novi broj Njujork tajmsa na srpskom jeziku
Paja
Druze, ti i nisi pisac, nemoj da se zamlacujes.