
Šest meseci kasnije, beba je mali čovek, čovečica koju sada mislim da mogu da kažem da poznajem. To je možda apsurdno reći s obzirom na to da su bebe svaki dan druga osoba, ali recimo da je poznajem onoliko koliko je to moguće. Znam čemu se naglas smeje (deci i psima), šta je nervira, kad joj se spava, kad je gladna, čega se plaši, zašto plače… Znam da voli da me drži za ruku kad je uspavljujem. Znam koji zvuk ispušta kad sanja a koji kad samo što se ne probudi. Znam da u kolima ne voli sporu vožnju.
Kad sam je donela kući iz porodilišta, to je bila jedna mala, bela vekna hleba, mekana i slatka, o kojoj sem dužine i težine nisam mnogo znala. Bio je to prvi put da nekoga ne poznajem a volim najviše na svetu. Kao da imam najbolju drugaricu a ne znam koju muziku sluša, kako joj izgleda soba, u koga je zaljubljena. Sada, nakon što sam s njom provela 194 dana tokom kojih sam je dojila oko 900 sati, presvukla joj više od 1000 pelena, uspavljivala možda i 2000 puta, i ljubila, pričala, nosila i gledala je 605.827.353.950 minuta, konačno osećam da je poznajem.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 06. FEBRUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS