Na svakih nekoliko godina radim intervju sa Rajkom Grlićem i na svakih nekoliko godina uverim se da stvari na ovom prostoru i dalje šlajfuju sudeći po pitanjima intervjua i temama njegovih filmova koji su najčešći povod za naše razgovore. I novi film Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“, koji upravo otpočinje bioskopski život u Srbiji, istražuje mračne strane tranzicije i kapitalizma (domaćeg) i bavi se svetovima bogatih i moćnih koji upravljaju društvom i običnih ljudi koji se sudaraju sa nepravdom koju prave ovi prvi
***
Na nedavnoj dodeli počasnog doktorata koji vam je uručio Univerzitet u Rijeci spomenuli ste šutnju intelektualaca prema onome što se događa u hrvatskom društvu. Kako vam izgledaju prilike u Srbiji? Intelektualci u Srbiji? Kritička misao i u Hrvatskoj i u Srbiji, i za šta bi ona trebalo da se zalaže?
Bojim se da ne poznajem dovoljno da bih govorio o prilikama u Srbiji. Ali po onome što mi pričaju Goran Marković i Dušan Petričić, i kod vas je brojčano stanje glasno i jasno mislećih krajnje oskudno.
Imao sam sreću da odrastem među praxisovcima, kritički orijentiranim filozofima koji su izuzetno hrabro, i to u ne baš najslobodnija vremena, pisali i izgovarali to što misle. Oni su mi zauvijek ostali prototip onoga što bi intelektualac trebao biti u društvu: netko tko javno propitkuje, tko se ne zadovoljava površnim odgovorima i klišeima kojima se služe političari, netko tko govori ono što manje odvažni drže za sebe. Kod nas u Hrvatskoj to je desetak sjajnih novinara od kojih su neki, a to je u toj igri strašno važno, i izuzetno duhoviti. Uz njih možete naći još par snažnih povjesničara koji se bore protiv permanentnog falsificiranja prošlosti, i tu stajem. Gdje su ti brojni akademici, velike i brojne akademske zajednice?
Kad sam već spomenuo „Grlom u jagode“, negde u nekom našem razgovoru od pre više od deset godina sam vas pitao šta bi danas bio Bane Bumbar i neki drugi junaci. U ovoj godini oni bi bili penzioneri, ali ko bi bio neki novi Bane Bumbar, i da li se onaj Bane Bumbar snašao u tranziciji? Kako on a kako bi drugi junaci pregurali nacionalizam, ratove, promene?
Teško je to pitanje. Bane Bumbar bi se rastao, otišao živjeti u starački dom i tamo našao novu ljubav svog života. Uške bi bio blizak vlasti ali se nikada ne bi uspio ugurat u prvi ešalon. Rubiroza bi se bavio uvozom-izvozom, uglavnom trgovinom oružjem, bio bi blizu ali nikada u vlasti i upravo bi se ženio trideset godina mlađom manekenkom iz Senegala. Čombe bi se posvetio duhovnom životu i otišao živjeti na Atos u Grčku. Goca bi imala mali salon u kome bi kartama ljudima predviđala budućnost… Srđan Karanović je od svih njih napravio stvarne karaktere, gotovo živa bića, i zato je ta igra „što bi kad bi“ uvijek tako vesela slagalica.
CEO TEKST PROČITAJTE U ROĐENDANSKOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 10. OKTOBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Nedeljnik 665
UZ SVAKI PRIMERAK NOVOG BROJA DOBIJATE KNJIGU IZ EDICIJE VELIKE BIOGRAFIJE „ALEN DELON I SRPSKI DOBRI MOMCI“
Alen Delon i srpski dobri momci
Tagovi
