
Tomislav Kuljiš je jedan od najuvaženijih regionalnih stručnjaka za razumevanje uticaja ranih iskustava na ceo ljudski život. Osnivač je Evropskog akreditovanog trening instituta za Integralnu telesnu psihoterapiju, međunarodne platforme IPD INTERNATIONAL kao i IPD Academy sa programima za roditeljstvo i lični razvoj.
Šta ljudi obično (pogrešno) podrazumevaju pod uspešnom komunikacijom?
Komunikacija je temelj svakog odnosa, bilo da govorimo o partnerskim, porodičnim ili profesionalnim relacijama. Ipak, ljudi često imaju zablude, mnogi odnosi trpe, ljudi se osećaju neshvaćeno, a problemi se gomilaju umesto da se rešavaju. Jedna od najčešćih zabluda jeste da je komunikacija uspešna onda kada se druga strana slaže sa nama. Prava komunikacija ne znači da se neko složi sa nama, već da se druga strana sa nama oseća viđeno i shvaćeno. Druga uobičajena greška je pretpostavka da smo dobro komunicirali ako smo rekli sve što smo želeli. Komunikacija nije monolog, već dvosmerni proces u kojem bi bilo jako poželjno da proveravamo da li je naša poruka zaista primljena onako kako smo hteli.
Takođe, mnogi veruju da je komunikacija uspešna ako nema konflikta. Međutim, izbegavanje nesuglasica ne znači da problema nema. Uspešna komunikacija uključuje hrabrost da se izrazi neslaganje na zdrav način.
Šta ljudi najteže izražavaju? Ako svedemo komunikaciju na nivo potreba, koja potreba je najizazovnija da bude iskomunicirana?
Jedna od najtežih potreba za izražavanje drugima jeste potreba za povezanošću i prihvatanjem. Neverovatno je koliko se ljudi plaše da kažu: „Potreban/potrebna si mi“ (iz straha da ne budu shvaćeni kao slabi ili zavisni) ili „Bojim se da ću biti odbačen/odbačena“ (jer to otvara vrata mogućoj povredi poznatoj iz ranog detinjstva), „Osećam se s tobom nedovoljno voljeno/viđeno“ (iz straha da ne budu odbijeni ili da ne ispadnu „previše zahtevni“).
Zato mnogi umesto iskrene reči nesvesno radije pribegavaju ljutnji, ironiji ili distanci, verujući, opet nesvesno, da će na taj način da nateraju drugu stranu da im da ono šta im je potrebno. Nažalost, umesto toga, samo stvaraju veći jaz između sebe i drugih.
Koliki je problem u partnerskim odnosima nedovoljna/neadekvatna komunikacija?
Površna komunikacija je situacija kada partneri pričaju o svakodnevnim temama, ali ne dele svoja osećanja. Previše podrazumevanja je česta pojava kada očekuju da partner „već zna“ šta im treba. Loše slušanje je uobičajeni vid komunikacije kada umesto da zaista slušaju šta druga strana govori, partneri se fokusiraju na smišljanje svog odgovora. Defanzivnost i kritikovanje je modus operandi kada se parovi mesto fokusa na rešenja, upuštaju u beskonačne sukobe i povređivanja. Dobra komunikacija u vezi ne znači da se partneri uvek slažu, već da mogu izražavati neslaganja na način koji ne ugrožava odnos, već ga u konačnici produbljuje.
Ljudi su često nesvesni da problem ovog tipa u raznim odnosima uopšte postoji. Obično će veliki deo onih koji imaju lošu komunikaciju oceniti kao da nemaju teškoća. Kada osveste da ipak nije tako, koliko su zaista spremni na tome da rade?
Jedan od najvećih problema je što mnogi nisu ni svesni da imaju lošu komunikaciju. Tipične rečenice su: „Mi nemamo problema jer ne ulazimo u sukobe. Ja sve govorim, ali on/ona ne sluša. Ovo su normalne svađe, svi to tako rade.“ U našem društvu je uobičajeno da većina ljudi ustrajava na postojećim obrascima kada im se odnos uruši i tada su reakcije različite:
Neki su otvoreni za rad na sebi i vezi i kreću sa savetovanjem ili psihoterapijom za parove.
Drugi i dalje pružaju otpor, jer ih plaši promena i nemaju još kapacitet za suočavanje s problemima.
Treći svu krivnju prebace na partnera, verujući da je on/ona problem. Rad na komunikaciji zahteva emotivnu zrelost i spremnost da budemo ranjivi što nije jednostavno, pogotovo za muškarce.
Koje osobine ličnosti „obećavaju“ lošu komunikaciju?
Kao prvu istaknuo bih defanzivnost koja se ogleda u tome da osoba svaki komentar ili kritiku doživljava kao lični napad, umesto kao priliku za rast i poboljšanje komunikacije. Zatim, nedostatak empatije koji se ogleda u nemogućnosti da razumemo drugu osobu, njene emocije i perspektivu. Potreba za kontrolom često se manifestuje kroz nespremnost da se sasluša druga perspektiva, jer osoba oseća nesigurnost kada nije u potpunosti u kontroli razgovora ili situacije. Jako česta je zatvorenost koja se manifestuje kroz nesposobnost ili nevoljnost da osoba izrazi svoja osećanja i potrebe, što može dovesti do nesporazuma i emotivne distance u odnosima. Posebno je razorna pasivna agresija koja se manifestuje u korišćenju ironije, povlačenju ili primeni takozvane „tihe kazne“, što može stvoriti distancu i nesporazume u odnosima.
Strah od konflikta često se manifestuje kao izbegavanje važnih razgovora, pri čemu osoba radije ćuti ili menja temu kako bi izbegla potencijalnu neprijatnost ili sukob. Kod nas je posebno „popularna“ impulsivnost koja se ogleda u tome da osoba brzo reaguje bez prethodnog promišljanja. Dobra vest je da su komunikacione veštine nešto što možemo razviti. Ključna reč ovde je psihoemocionalna zrelost koja daje sposobnost da prepoznamo sopstvenu nezrelost, uvidimo obrasce i radimo na njima. Za kraj bih pozvao da sledeći put kad budete u razgovoru, postavite sebi pitanje: „Da li stvarno komuniciram, da li čujem i doživljavam drugu stranu ili samo nastojim da je ubedim u svoju istinu?“ Razlika je ogromna, a može nam značajno promeniti odnose.