„Zašto je Mira Marković radila sve što je radila. I kome se sve svetila“: Velika priča o tragediji njene majke

Dana 23. februara 2011. sa svojim sam domaćinom Dobricom Ćosićem malo opširnije popričao o Veri Miletić, majci supruge Slobodana Miloševića, Mirjane Mire Marković.

Budući da sam znatan dio svojih beogradskih istraživanja (2006-2011) posvetio i nesretnoj i, nadasve, tragičnoj sudbini te žene, jednog od najznačajnijih učesnika, tj. učesnica NOB-a u Srbiji koja je, međutim, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata proglašena i jednim od najvećih izdajnika u povijesti srpskoga partizanskog pokreta, htio sam čuti i njegovo mišljenje o njoj, tj. o njezinu liku i djelu.

Podsjetio sam Dobricu Ćosića na činjenicu da su njih dvoje tijekom 1943. zajedno pisali za Glas, glasilo Narodnooslobodilačkog fronta Srbije. Naravno, svatko je pisao iz svog ugla i u sredini u kojoj se u to vrijeme nalazio: D. Ćosić u Rasini i Toplici u centralnoj/južnoj Srbiji, a V. Miletić u Brežanama kraj Požarevca.

Rekao mi je:

„Jeste, čitao sam te njene tekstove u Glasu… Vera Miletić je bila žena lepe pismenosti. Vrlo lepe pismenosti. Ja duboko suosećam sa sudbinom Vere Miletić.“

Odgovorio sam mu: „I ja.“

Ćosić je onda nastavio: „Ona je oklevetana na najgori mogući način. Ružan, ružan način.“

„Apsolutno“, kazao sam, i tome dodao: „Ne opravdavam njezinu kćerku, Miru Marković, za sve što je u svom životu napravila, ali mogu razumjeti njezinu traumu.“

Dobrica se s tim mojim mišljenjem složio, naglasivši:

„Mira Marković je vrlo tragična ličnost, s takvim povredama duše da je prosto bila predestinirana za nesrećan život, za nesrećne odluke, za isključivost, za mržnju, za osvetu, za grandomaniju… Ona je bila žena s vrlo velikim ambicijama. To je bio (riječ „to“ odnosila se na njezinu političku karijeru, ponajprije 1990-ih – op. aut.) revanš za majčin poraz, majčinu nesreću, tragediju… Ja sam tu njenu intimnu dramu razumevao, i uvek sam osuđivao okrutnost boljševičku, okrutnost Titovih pristalica i Partije, što je tako strogo, tako svirepo sudila tu mučenicu!“

Onda sam Ćosiću postavio pitanje:

„Vi niste tu mogli ništa učiniti? Dok ste bili u aparatu…“

Odgovorio mi je: „Nikad ja nisam imao moći da bilo šta promenim. To je bilo mišljenje partijsko, mišljenje rukovodstva…“

Podsjetio sam Dobricu: „Sa Slobodanom Penezićem Krcunom ste bili prijatelj, a s Rankovićem ste se u najmanju ruku poznavali…“

Na to mi je rekao: „Nisam imao motivaciju da bilo šta…“ Na trenutak je zastao, malo razmislio, a zatim nastavio, mnogo samouvjerenijim tonom: „Treba razumeti te godine, i šta je za komuniste značila izdaja beogradske partijske organizacije (u oktobru 1943, u vezi s hapšenjem, a zatim i policijskim saslušavanjem Vere Miletić, Vasilija Buhe i još nekih najistaknutijih vođa KPJ i partizanskog pokreta u Beogradu i Srbiji – op. aut.), kojom je izgubljeno nekoliko hiljada skojevaca. Žrtava je bilo toliko na toj strani, na našoj strani, u toj velikoj provali, u kojoj je stradala ta nesrećna Vera Miletić, da nijedan savestan čovek bez dobrih, jakih dokaza nije smeo da pomisli na reviziju tog događaja. Čuo sam od jednog kompetentnog čoveka (pretpostavljam da je Ćosić ovdje mislio na uglednoga ratnog povjesničara dr Venceslava Glišića, koji je u temi „Vera Miletić“ bio i jedan od mojih ključnih sugovornika, tijekom 2008. i 2009 – op. aut.) da je streljano nekoliko hiljada mladića i devojaka…“

Upozorio sam na to Dobricu Ćosića:

„Meni je dr Venceslav Glišić rekao da je Petar Stambolić (jedan od trojice glavnih ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju od ljeta 1943. nadalje – op. aut.) imao neka čudna ponašanja i čudne postupke u ta nepuna dva mjeseca – u septembru i početkom oktobra 1943 – koliko je Vera Miletić djelovala u svojoj specijalnoj misiji u Beogradu, kamo ju je potkraj avgusta 1943. doveo politički sekretar PK KPJ za Srbiju Blagoje Nešković. Dok Vera Miletić očajnički čini sve od sebe, povezujući pokidane konce rasturene i praktički nepostojeće beogradske partijske organizacije, Petar se skriva po Beogradu, ima ranjenu nogu; a kad je Vera bila uhapšena, 5. oktobra 1943, Petar umjesto da javi ostalima što se događa, da se sklanjaju, naređuje da se sklanja arhiva PK-a, i oružje, a ne i ljudi…“

„To ja ne znam“, odgovorio je Ćosić. „Te detalje ne znam, to nije bila oblast mog interesovanja niti sam bio u mogućnosti da to saznam.“

„Kažu“, dodao sam na to, „da je upravo Petar Stambolić bio jedan od tih koji su nakon rata širili famu o izdajništvu Vere Miletić.“

Dobrica Ćosić je to prokomentirao riječima: „Ne isključujem tu mogućnost.“

„To je već barem moralno dvojbeno“, rekao sam.

Ćosić mi je dao za pravo:

„Apsolutno. Pera Stambolić u tom beogradskom rukovodstvu, u svojoj beogradskoj fazi, dok je bio ilegalac, nije sasvim čist čovek, i o tome se šaputalo. Ali ja ne znam konkretno koji su njegovi gresi. Ali šaputalo se da to doba nije bilo slavno za njegovu ličnost.“

Kazao sam Dobrici:

„Meni bi, vidite, bilo logično, a navodno je tako i bilo, da Mira Marković zamoli svog poznanika, tj. kuma Slobe Miloševića, Ivana Stambolića – ako ju je nakon rata već toliko opsjedala sudbina njezine majke – da on, Ivan, poradi na rehabilitaciji Vere Miletić…“

Dobrica je na to odreagirao: „Vrlo logično.“

Rekao sam: „Navodno Ivan ništa nije poduzeo i time joj se jako zamjerio.“

„Vrlo verovatno“, odgovorio je D. Ćosić, a onda svoje mišljenje o Veri Miletić sumirao ovim riječima:

„Vera Miletić je velika žrtva te konspirativne ideologije boljševičke. Ona je tragična ličnost, i kad bih imao više vremena, ja bih se tom tragedijom pozabavio. Vera Miletić zaslužuje pisca i istoričara!… A što se tiče njena oca, Mome Markovića, on je bio loš čovek, sa lošom biografijom, kukavica je bio, i čovek koji je bio sposoban za podao čin.“

Na kraju te dionice našeg razgovora, od 23. februara 2011, vođenog u Ćosićevu stanu u Dr Dragoslava Popovića 14, na Paliluli, upitao sam svog domaćina:

„Kad sve uzmemo u obzir, bi li bila presnažna ocjena reći da je cijeli život Mire Marković bila, zapravo, jedna osveta?“

Dobrica je opet malo na trenutak razmislio, a onda dao ovakav odgovor:

„Prejako bi to bilo, ali u svakom slučaju… Sudbina njene majke bila je jedan bolni pokretač, jedan permanentan bol i pokretač mnogih njenih raspoloženja, depresije, sklonosti za veliku ulogu, za rehabilitaciju svoje majke… To su bili živi motivi u toj duši…“

Tijekom svog boravka u Beogradu i Srbiji, od 2006. do 2011, htio sam što dublje i temeljitije proniknuti u „tajnu“ lika i djela Vere Miletić i utjecaja njezine nesretne sudbine na život njezine kćerke, Mirjane Mire Marković. Osim razgovora s nekolicinom beogradskih istraživača i „insajdera“ (povjesničar dr Venceslav Glišić, nekadašnji direktor Jugoslovenskog bibliografskog instituta i znanstveni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu; zatim novinari i publicisti Slavoljub Đukić, Pero Simić, Đuro Zagorac i Nenad Stefanović, te još neki sugovornici), posjetio sam i najvažnije životne postaje Vere Miletić, od trenutka njezina rođenja pa sve do smrti. Tih ključnih životnih postaja ima ukupno četiri.

Prva je postaja mjesto gdje je Vera Miletić, 10. jula 1942, rodila svoju kćerku, koja je kasnije dobila ime po njezinu partijskom pseudonimu, Mira. To se mjesto nalazi na izlasku iz sela Brežane kraj Požarevca, pokraj jedne šume i potoka (koji je danas, tj. kad sam ja bio tamo, 2008, već potpuno presušio, kapi vode u njemu više nije bilo, a koji je u vrijeme Mirina rođenja, kako je to sama Mira Marković u svojim sjećanjima znala isticati, veselo žuborio).

Druga je mjesto gdje je mala Mira (koju su u njezinim prvim godinama zvali „Baca“) bila, tijekom rata, skrivana. To je bilo u naselju Malo Crniće, također kraj Požarevca, ali na suprotnoj strani u odnosu na Brežane (dok je Brežane naspram Požarevca sjeverozapadno, zračnom linijom gotovo na sredini između Požarevca i Smedereva, Malo Crniće je jugoistočno, na putu za Petrovac, a od Požarevca je udaljeno kojih desetak kilometara).

U obilascima ta dva mjesta mnogo su mi pomogli braća Siniša i Dragiša Ivković iz Malog Crnića. Siniša Ivković je 1990-ih bio predsjednik ogranka političke stranke JUL Mire Marković u Malom Crniću, ujedno i obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković u čijoj se kući u Malom Crniću za vrijeme NATO bombardiranja 1999. skrivao njihov sin Marko.

Jedan kuriozitet: tijekom rada na temi „Vera Miletić“ Sinišu Ivkovića sam, na njegovu zamolbu, upoznao s Aleksandrom Vučićem (tada još generalnim sekretarom Srpske radikalne stranke, koji je, međutim, u to vrijeme već naveliko radio na osnivanju nove, Srpske napredne stranke), s kojim sam se u međuvremenu bio sprijateljio. To jest – Siniša Ivković me je zamolio da mu Vučića dovedem u njegovu kuću, da mu on bude domaćin, da mu u svoju tadašnju, Srpsku radikalnu stranku učlani njegovu kćerku koja je upravo bila završila srednju školu i upisivala se na fakultet – a Vučić je taj prijedlog oduševljeno prihvatio. Odatle i naši (Vučićevi i moji) zajednički izleti u Malo Crniće, kod Siniše Ivkovića – njih ukupno tri, u razdoblju od 2008. do 2013.

Treća je postaja „križnog puta“ Vere Miletić bila u kući u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, gdje je ona 5. oktobra 1943. bila uhapšena. U toj dionici istraživanja mnogo mi je pomogao novinar i publicist (autor monografije Beograd u trećem milenijumu), inače nekadašnji studentski kolega Slobodana Miloševića, Nebojša Dragosavac (rođ. 1940. u Gračacu, u Hrvatskoj).

I naposljetku, četvrta je životna postaja Vere Miletić bio Banjički logor (danas Muzej Banjičkog logora) u Beogradu, gdje je ona, nakon saslušanjâ u Đušinoj, provela posljednje (zatočeničke) mjesece života, prije nego što je, 7. septembra 1944, strijeljana.

Dok pišem ove retke, preda mnom na stolu nalazi se knjiga Đurice Labovića Tajne enigme o Veri Miletić, objavljena u Beogradu 1991. Nju mi je, 2007, poklonio danas pokojni istraživač i publicist Pero Simić (koji se i sam dosta bavio Verom Miletić i Mirom Marković). Labović je bio beogradski obavještajac i pisac, kojega je Mira Marković angažirala da u književnoj (publicističkoj) formi rehabilitira (tj. skine s nje epitet ratnog izdajnika) njezinu majku Veru Miletić – kad to već nisu htjeli učiniti vodeći srpski komunisti (Petar i Ivan Stambolić, Draža Marković i ostali). Za mog boravka u Beogradu ta je knjiga gotovo svakodnevno bila na mom radnom stolu, u mom improviziranom uredu u Zmaj Jovinoj 2.

Fascinirala me je intelektualna (pomalo hladna, svakako netipična) ljepota Vere Miletić. Nju mi je Dobrica Ćosić, u našem razgovoru 23. februara 2011, opisao ovim riječima: „Njeno lice nije označavalo ništa drugo nego intelektualnu, lepu, pametnu fizionomiju…“ Fotografije Vere Miletić nastale za vrijeme njezina ilegalnog rada u KPJ, odnosno u partizanima, nalaze se na 24. i 73. stranici Labovićeve knjige. A kad ih usporedite s njezinom fotografijom na 143. stranici iste knjige, koja je snimljena u beogradskome istražnom zatvoru (u Đušinoj), nakon njezina hapšenja – sve vam je jasno. Te fotografije govore više i rječitije od bilo čega drugoga. I kad ih pogledate, osjetite u sebi neku tešku nelagodu, mučninu i šok. I gotovo – stid.

Na njezinu mučeničkom i skroz uvelom licu, na toj fotografiji (prvotno objavljenoj u prorežimskom, tj. pronedićevskom dnevnom listu Novo vreme), vide se tragovi najstravičnijih mučenja i zlostavljanja kojima je ona bila podvrgnuta u zatočeništvu, a uz pomoć kojih su njezini istražitelji, s Božidarom Boškom Bećarevićem na čelu, šefom Četvrtog (antikomunističkog) odeljenja Specijalne policije Uprave grada Beograda, iz nje iznudili ono zbog čega je ona po završetku rata bila proglašena velikim ratnim izdajnikom: „otkucavanje“ četrdesetak (po procjeni V. Glišića) njezinih suradnika, beogradskih skojevaca i komunista, koji su nedugo nakon toga njezina iznuđenog priznanja svi redom bili uhapšeni i strijeljani (jednako kao i ona sama).

Muke kroz koje je prošla Vera Miletić (naravno, ne samo ona) opisane su u monografiji Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945 (ta je knjiga objavljena 1984, njezin je redaktor bio dr Venceslav Glišić, a odgovorni urednik Radomir Bogdanović) ovim riječima: „Žene su udarali drvenim lopaticama po unutrašnjim stranama butina. Naročito su bili opasni udarci u slabinu ili u grudi, koji su dovodili do unutrašnjih povreda. Često su vezivali ruke i noge pozadi i provlačili kroz vezu motku vešajući tako uhapšene između dva stola, a onda su ih udarali sa raznih strana dok se ne onesveste…“

Svom istraživanju životnog puta Vere Miletić (a paralelno s time i puta njezine kćerke Mire Marković, kao, naravno, i Mirina supruga, srpskoga nacionalnog lidera Slobodana Miloševića) dao sam, još u Beogradu, radni naslov „Četiri zločina prema Veri Miletić“. Tu nisam mislio na zločine što su ih prema njoj počinili njezini istražitelji i krvnici, policajci i isljednici Specijalne policije Milana Nedića, nego njezini partijski i partizanski kolege – koji su umnogome kumovali ovakvoj njezinoj tragičnoj sudbini. Možda je izraz „zločini“ u ovome slučaju pretežak i pomalo neprimjeren (ili „politički nekorektan“, može se i tako reći), no jednostavno nisam uspio naći bolji i adekvatniji izraz za teške i (gotovo) neoprostive nepravde koje su učinjene prema Veri Miletić, a zbog kojih nitko nikada nije odgovarao, nego je sva krivica i ljaga bačena na nju samu. Licemjerno i okrutno.

Prvim „zločinom“ (sa navodnicima ili bez njih) nazivam sam dolazak na svijet Mire Marković, kćerke Vere Miletić, na salašu u Brežanama kraj Požarevca, 10. jula 1942. Kao i ono što se dogodilo neposredno nakon njega.

Drugi je zločin odvođenje Vere Miletić iz (koliko-toliko sigurne) unutrašnjosti Srbije u okupirani i policijskim agentima krcati Beograd, potkraj augusta 1943, sa zadatkom da ona (kao mlada, nedovoljno iskusna 23-godišnja žena i majka, dojučer još djevojka ili tinejdžerka), kada to već nisu bili u stanju učiniti njezini partijski šefovi, poveže konce u posve rasturenoj (nakon provala i racija potkraj 1942. i početkom 1943) beogradskoj partijskoj organizaciji, odnosno da – kako je to navedeno u knjizi Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945 – „bude rukovodilac Mesne organizacije (KPJ u Beogradu – op. aut.) dok se ne formira Mesni komitet“. Šanse da takvo što učini i pritom ostane živa bile su praktički ravne nuli. Drugim riječima, Vera Miletić je odvedena u Beograd kao „ovca na klanje“. Njezina kćerkica Mira imala je tada nešto više od godinu dana.

Treći je zločin prepuštanje Vere Miletić (ali i ne samo nje) svojoj vlastitoj sudbini u trenucima njezina hapšenja, 5. oktobra 1943. Petar Stambolić se tada po Beograda skriva i ne reagira; Blagoje Nešković je, čim je Veru doveo u Beograd, otišao na slobodni teritorij u južnu Srbiju; Moma Marković je također negdje po šumama i gorama, duboko u unutrašnjosti Srbije…

I četvrti je zločin – nakon svega ovoga – proglašenje Vere Miletić ratnim izdajnikom. A ovi koji su je proglasili ratnim izdajnikom proglasiše sami sebe – narodnim herojima.

Svim tim zločinima možemo pripisati i peti zločin: traumatično odrastanje male Mire, odnosno „proizvodnja“ te djevojčice i djevojke u najvećeg „monstruma“ u novijoj (mislim na 20. stoljeće) povijesti Srbije.

Krenimo od prvog krimena: rođenje male Mire, na imanju partizanskog simpatizera Dragana Filipovića u Brežanama kraj Požarevca (danas je na mjestu Mirina rođenja kućica za psa, budući da je salaš u kojem je ona došla na svijet u međuvremenu srušen). Miru je Veri Miletić „napravio“ njezin pretpostavljeni iz vrha partijske organizacije Srbije, čovjek zadužen za osnivanje okružnih komiteta u Srbiji (uključujući i Verin, požarevački Okružni komitet) i dizanje partizanskog ustanka u Srbiji, Moma Marković (1912-1992; čovjek stariji od Vere osam godina). A kad je Mira došla na svijet, Moma je Veru i njezinu bebu bezobzirno napustio.

Povjesničar dr Venceslav Glišić (rođ. 1932), koji je Momu Markovića osobno poznavao (jednako kao i Blagoja Neškovića i Petra Stambolića), potvrdio mi je da je u pitanju bio najobičniji partizanski flert.

„Mislim da je to bio flert, tj. ljubav bez obaveze. Nikakav partizanski brak, kako neki tvrde. Moma je bio takav: alav (pohlepan) na žene. Nije mu Vera Miletić bila prva… Jer, pazite, ti su se rukovodioci obično ponašali tako. A ti Markovići su bili nezajažljivi, pogotovo Draža i Moma. To je čudo jedno. Oni su tražili, gde god dođu, pogotovo Draža kad je bio moćan u Srbiji, da im prirede jagnje i žensku. To je bio taj stil Markovića. Pazite, ja da nisam znao njih i njihov način ponašanja, ja bih možda tvrdio da bi Moma nju, Veru Miletić, eventualno oženio. Ali on se za nju nije borio… To su bili ljudi loših moralnih kvaliteta.“

O lošim stranama Momina karaktera, i njegovoj „alavosti na ženske“, pisao je u svojim memoarima Sećanja i zapisi jednog borca i diplomate jugoslavenski diplomat (rođen iste godine kad i Vera Miletić, 1920, u Nišu) Slavoljub Đera Petrović. On je Momu Markovića, spletom okolnosti, upoznao u maju 1951. u Parizu, kao ministar-savjetnik (otpravnik poslova) u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Marković je tada bio ministar zdravlja u saveznoj (jugoslavenskoj) vladi te je s još dvojicom ministara doputovao u Pariz u povodu nekog velikog sajma koji se tamo održavao – a Đera Petrović je dobio zaduženje da mu cijelo to vrijeme bude na raspolaganju.

Kad je izbliza vidio kakav je Moma Marković karakter, tj. kad se uvjerio u njegovo bahato i arogantno ponašanje, Đera je smislio način da mu se osveti. Jedne ga je večeri odveo u kabare „Lido“ na Elizejskim poljima, nadaleko poznat po svojim „vrućim“ erotskim sadržajima, i tamo mu priredio „diverziju“ (sam se tako izrazio) koju je (ali mnogo godina kasnije) detaljno opisao u svojoj knjizi, i to ovim riječima: „Diskretno sam šefu sale došapnuo ‘da gospodina sa naočarima’ (Momu Markovića – op. aut.) treba više puta fotografisati, uz pikantan dodatak golišavih devojaka i u obliku suvenir-kutije šibica dati meni…“

„Ma vidite, Đera je Momu namerno odveo tamo gde su gole ženske – objasnio mi je tu (tragi)komičnu situaciju, u našem razgovoru 5. juna 2009, dr Glišić – da mu vrati milo za drago što ga je ovaj maltretirao, u Parizu. Verovatno je Moma u tom kabareu kibicirao; da nije kibicirao, ne bi to bilo optužujuće. A ovi su onda napravili neki kolaž…“

Te je suvenir-kutije šibica (njih deset) s fotografijama Mome Markovića kako bulji u (polu)gole Parižanke Slavoljub Đera Petrović u najstrožoj diskreciji dao u ruke srpskom političaru Jovanu Žarku Veselinovu (koji je upravo tih dana na povratku iz Londona bio na proputovanju kroz Pariz), sa zamolbom da ih preda osnivaču srpske Udbe Slobodanu Peneziću Krcunu, „koji ima najviše smisla za takvu vrstu šale“ (kako je to Đera napisao u svojoj knjizi). A Krcun je onda taj kompromitirajući sadržaj proslijedio, u dogovoru s Rankovićem, Edvardu Kardelju (i to na svečanom prijemu organiziranom u povodu rođendana Josipa Broza Tita), „uz predlog da on, kao ministar spoljnih poslova, obavesti Momu Markovića da je francuska vlada uputila protestnu notu (u jugoslavensku ambasadu – op. aut.) povodom ‘njegovog nedoličnog ponašanja u Parizu'“. Kardelj je to tako ozbiljnim riječima priopćio Markoviću da je on u to iskreno povjerovao i zbog toga – kako je to Đera Petrović s mnogo humora i sarkazma opisao u svojim memoarima – „bio van sebe“, odnosno – „poludeo“.

Vera Miletić je u svom životu imala samo jednu veliku ljubav: njega, Momu Markovića. A on je imao tri (velike) ljubavi (sve tri tijekom rata: jednu Nadu i dvije Vere) i s njima izrodio ukupno petero (ili šestero, nisam siguran) djece.

Jednu vezu imao je prije Vere Miletić, drugu poslije nje. A samo je veza s Miletićevom bila ilegalna; štoviše, dijete iz te veze (malu Miru) on dugo vremena nije htio priznati.

Momina prva supruga Nada Petrović (iz Aranđelovca) bila je sestra narodnog heroja Dušana Petrovića Šaneta, a svojom drugom zakonitom ženom, Verom Dimitrijević, također istaknutom učesnicom NOB-a, Marković je već bio oženjen kada se rat završio.

Ljubavni čin u kojemu je Mira Marković bila začeta dogodio se negdje u oktobru 1941. Stanoviti „Zoran“, kojega je Vera Miletić primila u SKOJ sredinom 1940, izjavio je pred policijom, kad su njega bili uhapsili, da je oko Brežana (kamo se Okružni komitet KPJ Požarevac, s Verom Miletić kao njegovim organizacionim sekretarom, preselio, iz planinskog zaleđa, početkom 1942) Miletićeva “viđana sa stomakom do zuba, da se porodila u velikim mukama i ponovo otišla u partizane“.

Nakon porođaja, Vera Miletić nije mogla biti sa svojim djetetom, jer je morala nastaviti svoj mukotrpan partijski (partizanski) rad, u Brežanu i okolici. Moma Marković ju je pak ostavio negdje potkraj ljeta 1942. Mala je Mira stoga prebačena na sigurno, kod Verinih roditelja u Malo Crniće. Verin otac Dragomir, ugledni srpski patriot, učesnik Drugog balkanskog i Prvog svjetskog rata te nositelj nekoliko ratnih odlikovanja (prošao je i „albansku golgotu“ 1915. na 1916), bio je u Malom Crniću upravitelj Bajlonijeva mlina, čiji su vlasnici, Bajloni, bili Česi. Malu je Miru iz Brežana u Malo Crniće prebacio radnik u Bajlonijevu mlinu Božidar Jovanović, kod čijeg smo praunuka, Siniše Ivkovića (on je po zanimanju uzgajivač pečuraka), Aleksandar Vučić i ja u posljednjih nekoliko godina triput išli na izlete.

Idemo sada na situaciju (ili „zločin“) br. 2. Nakon što je organizacija KPJ u Beogradu, nakon teških i katastrofalnih gubitaka koji su je zadesili potkraj 1942. i početkom 1943, dovedena na sam prag (ne)postojanja, bez vodstva i s vrlo malim brojem aktivnih članova (po podacima iz knjige Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945, od ranijeg partijskog kadra preostalo je samo oko 100 članova KPJ), vodstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, s političkim sekretarom Blagojem Neškovićem (1907-1986) na čelu, odlučuje u Beograd poslati nju – Veru Miletić. Pa da ona riješi probleme i KPJ u Beogradu izvuče iz ponora. Odnosno, da bude (privremeni) rukovodilac Mjesne organizacije KPJ u glavnom gradu Srbije sve dok se ne formira Mjesni komitet. Bila je to vrlo kontroverzna, po mnogo čemu upitna (iako, doduše, ne i sasvim nelogična) odluka.

Najjači argument koji je išao u prilog tome da se Veri Miletić dodijeli ta specijalna misija bio je taj što je ona za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu (od 1938. do aprila 1941) bila, kao mlada komunistička aktivistica, zadužena za skojevski rad sa srednjoškolskom omladinom – a ti su nekadašnji srednjoškolci upravo sada, u ljeto 1943, stasali (ili je trebalo da stasaju) u pouzdane partijske ilegalce. Oni su, dakle, Veru Miletić poznavali, ona je za njih predstavljala autoritet, ona im je „mitingovala“ kad su, uoči rata, išli u srednju školu. Prema tome, imala je s njima izgrađen kvalitetan odnos koji je sada, u ovome vrlo kritičnom trenutku, mogao poslužiti kao dobra osnova za daljnju suradnju.

S druge strane, Vera Miletić u Beogradu nije bila toliko prononsirana u policijskim redovima kao tadašnji vodeći ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju Blagoje Nešković, Moma Marković i Petar Stambolić. Što opet ne znači da je policiji bila nepoznata, naprotiv…

A pod rednim brojem 3, Vera Miletić je bila dokazano sposobna i iznimno vrijedna partijska aktivistica, vrlo pametna i obrazovana mlada žena, velikih radnih sposobnosti i visokih ljudskih i moralnih kvaliteta.

To je jedna strana priče. A druga je činjenica da je za Veru Miletić, objektivno gledano, to (ipak) bilo preteško breme, tj. pretežak i preodgovoran zadatak (zadaci), a osim toga vrlo su joj mali (gotovo ništavni) bili i izgledi da ona, izvršavajući povjerenu joj misiju, uopće ostane među živima. Kolike je šanse Miletićeva imala da od stotinjak preplašenih i napola pasiviziranih komunista stvori novu mjesnu organizaciju KPJ i da je koliko-toliko postavi na noge dovoljno govori podatak da je u beogradskoj Specijalnoj policiji, kao jednome od glavnih stupova Gestapoa u okupiranoj Srbiji, na tu šačicu komunističkih fanatika danonoćno vrebalo najmanje dvije tisuće (po nekima i više) agenata. Znači, u prosjeku 20 na jednoga (iako se, naravno, Specijalna policija nije bavila samo komunistima). Matematički je izračun davao Veri Miletić najviše mjesec i pol dana života i rada na slobodi – i upravo je toliko ona izdržala.

Vera Miletić je u trenutku slanja u Beograd bila član (štoviše i organizacioni sekretar) Okružnog komiteta KPJ Požarevac. Nakon što su četnici Draže Mihailovića, spuštajući se s (relativno obližnjih) Homoljskih planina, počeli „čistiti teren“ oko Požarevca (i šire), ona se, u julu 1943, sklanja, sa skupinom partizana, u Šumadiju i kreće se, zajedno sa Šumadijskim bataljonom, po šumama na Rudniku, Bukulji, Venčacu, Bukoviku itd. U svom iskazu policiji, u novembru 1943. (zapisnik s njezina saslušanja u Đušinoj objavili su, u beogradskim Večernjim novostima, još u novembru 2004, Veljko Lalić i Uglješa Balšić, u feljtonu od 15 nastavaka pod naslovom „Vera Miletić – izdajnik ili mučenik“), izjavila je da se na tom svom putešestviju opet povremeno viđala s Momom Markovićem.

Odluka o slanju Vere Miletić u Beograd, u njezinu „nemoguću misiju“, donijeta je na Međuokružnom savjetovanju političkih i vojnih rukovodilaca zapadne i centralne Srbije, održanom 15. jula 1943. na Bukulji, blizu Aranđelovca. Osim političkog sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Blagoja Neškovića i još nekih visokih partijskih/partizanskih dužnosnika, tom je skupu prisustvovao i Verin bivši ljubavnik i otac male Mire Marković – član PK Srbije Moma Marković.

Na moje pitanje je li Blagoje Nešković odvukao Veru Miletić u Beograd samoinicijativno ili na nečiji nalog, dr Venceslav Glišić mi je, u našem razgovoru 5. juna 2009, rekao:

„Samoinicijativno. Vera Miletić je vodila zapisnik na tom savetovanju, u Šumadiji. Blagoje to nije učinio ni na čiji nalog. On je meni rekao: ‘Moja reč je bila poslednja i bespogovorno se slušala.’ Doduše, on je to učinio uz saglasnost Mome Markovića. Pitao ga je, a Moma se saglasio.“

Na moje pitanje: „Na koji je način Blagoje pitao Momu?“, Glišić je odgovorio: „To mi nije detaljnije objašnjavao. Samo je rekao da to nije učinio bez njegove saglasnosti. On, Blagoje je znao da je ona njegova devojka.“

Na moje pak iduće pitanje: „Kako objasniti to da se Moma bez mnogo razmišljanja složio s time da Veru odvedu kao ‘ovcu na klanje’ u Beograd?“, dr Glišić je dao ovakav odgovor:

„I meni je to bilo neshvatljivo. Ja to ne mogu objasniti. Ja Blagojev motiv ne znam. On je meni nonšalantno to ispričao.“

Rekao sam Glišiću: „Ja ženu koju volim ne bih pustio.“ Odgovorio je: „Pa svako normalan ne bi. To je iznenađujuće… Moma je bio cinik i čudan čovek. Ti Markovići, trebalo bi u njihovu psihu prodreti…“

Na moje pitanje: „A koji je bio Neškovićev motiv da Veru vodi u Beograd?“, Glišić je kratko odgovorio: „To mi nije objasnio.“

Onda sam Glišića, kao iskusnog i vjerodostojnog istraživača, povjesničara i insajdera, zamolio da mi, po mogućnosti što detaljnije, opiše kako je Blagoje Nešković i uz čiju asistenciju doveo Veru Miletić u Beograd i gdje ju je, po dolasku u glavni grad Srbije, sklonio. Ovako mi je to opisao:

„Krajem avgusta 1943, posle tog savetovanja u Šumadiji, Vera i Blagoje dolaze čezom (kočijom) do Žarkova. To ih je jedna seljanka vozila čezom. To konj vuče. Oni, dakle, putuju od Šumadije do Žarkova, a u Žarkovu s vezom odlaze kod Miroslava Parezanovića, u njegovu kuću u Lastinoj 9 (u današnjoj beogradskoj četvrti Voždovac, onda se taj predio zvao Predgrađe kraljice Marije – op. aut.). Miroslav Parezanović i njegova žena Olivera bili su vrlo poverljive ličnosti Blagoja, odnosno Pokrajinskog komiteta. Oni su održavali vezu preko Obrenovca i skele sa Sremom, tom vezom su Petar Stambolić, Vladislav Ribnikar, Đorđe Andrejević Kun i mnogi drugi otišli u NOB u Bosnu… Kad su silazili s čeze, Blagoju je ispao pištolj pa se ona seljanka koja ih je vozila užasnula. Jer Blagoje je stalno nosio dva pištolja sa sobom. Jedan je imao na leđima…“

Sam dolazak Blagoja Neškovića i Vere Miletić u kuću Parezanovićevih u Lastinoj 9, gdje će ona samo mjesec i nešto dana kasnije (5. oktobra 1943) biti uhapšena, Glišić mi je opisao ovim riječima:

„Nešković je bio posebna vrsta ilegalca koji je raspolagao sa osam stanova u Beogradu. On je stalno kružio, dok ovi ostali, nažalost, nisu mogli. Ostale je on smestio u određene stanove, dok je Veru Miletić smestio kod Parezanovića. I tu je on ostao da prespava, s Verom, tu jednu noć…“

Začuđeno sam pogledao Glišića i upitao ga, možda više pogledom nego riječima: „Nešković je te noći spavao s Verom?“ Odgovorio je:

„Pa on je morao da prespava. Kasno su došli. Dok su se oni prebacivali, morali su čekati da padne noć, da kasno dođu. Verovatno je postojao policijski sat. Blagoje je jedino zbog policijskog sata morao tu da prespava, nije imao uslova… E sad, da li je te noći nešto bilo između Blagoja i Vere – ja to ne znam i u to neću da ulazim. Blagoje mi ništa nije rekao o tome, taman posla da kaže…“

U svom iskazu policiji, u novembru 1943, Vera Miletić je izjavila da je s Blagojem Neškovićem „preko volje pošla“ u Beograd. Bila je totalno iscrpljena nakon ubitačnoga partizanskog rada na terenu, u unutrašnjosti Srbije, od ljeta 1941. do ljeta 1943, pritom još i skrhana velikom tragedijom u obitelji (njezin mlađi brat, student prava, Mihajlo Miletić, zvani Mika, ubijen je 22. januara 1942. kao pripadnik VII čete Požarevačkoga partizanskog odreda u borbama protiv četnika kod sela Crljenca, u požarevačkom kraju), a uz to, kao majka, silno zabrinuta za svoju kćerkicu Miru, koja je u trenutku njezina odlaska u Beograd imala jednu godinu i jedan mjesec…

Usput rečeno, pitanje pogibije Mihajla Mike Miletića dugo je opsjedalo i Mirjanu Miru Marković, u godinama dok je vladala Srbijom, zajedno sa Slobodanom Miloševićem. Mika je bio njezin ujak. O tome mi je nešto više rekao Ljubisav Rajić iz Malog Crnića, koji je u poratno vrijeme bio predsjednik Općinskog odbora SUBNOR-a u Malom Crniću:

„Došla je tu kod nas, u općinu. Hoće Mira da vidi mesto gde joj je ujak poginuo! Mene su odredili da ih vodim do mesta gde je Mihajlo Miletić poginuo. To se selo zove Crljenac. I mene, kao predsednika SUBNOR-a, odrede da sednem u Mirina kola. Vozio je njen sin Marko, što je meni, po mom shvatanju, bilo malo neobično. Posle sam razumeo, bio je reli-vozač…“

Prelazimo sada na treću tematsku cjelinu ili treći „zločin“ protiv Vere Miletić – njezino hapšenje u Beogradu i, osobito, okolnosti vezane za to hapšenje.

Konkretne zadatke koje je Vera Miletić imala u Beogradu, a koje joj je osobno dao Blagoje Nešković, Venceslav Glišić mi je opisao ovim riječima:

„Ona je u Beogradu imala nekoliko zadataka. Prvo, da poveže razbijenu partijsku organizaciju. Drugo, da održava kontakte sa simpatizerima KPJ koji su radili u raznim okupatorskim i kvislinškim ustanovama, u prvome redu s obaveštajcem i šefom kartoteke u beogradskoj Specijalnoj policiji Jankom Jankovićem, koji se smatrao najdragocenijim konspirativnim saradnikom Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju jer je pod svojom kontrolom držao kompletnu policijsku bazu podataka u kojoj su bili pohranjeni podaci o ilegalnom delovanju svih skojevaca i komunista na području grada Beograda, pa i šire. Veri Miletić se, dakle, sada predavalo u ruke ono što se nikome pre nje nije predavalo i što je bilo u isključivoj nadležnosti političkog sekretara PK. U Beogradu se tada već nalazio Pera Stambolić, u njemu je i org-sekretar PK Vasilije Buha, bila su još dvojica članova PK, ali niko od njih nije držao vezu s tim ljudima, nego šalju Veru! I ona je njima (tim vodećim ljudima u PK – op. aut.), po dolasku u Beograd, morala podnositi izveštaje o svojim kontaktima i razgovorima sa svima njima (s ilegalcima na terenu – op. aut.). Ona je sada bila najistureniji čovek koji je trebalo da obavlja sve ono što je ranije obavljalo nekoliko ljudi!“

U trenutku dolaska u Beograd, Vera Miletić se, osim Vasilija Buhe, nije mogla zbiljski osloniti ni na koga od vodećih ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju. Moma Marković je bio izvan Beograda, Nešković se Beograd upravo spremao napustiti (početkom septembra 1943. otići će na jug Srbije, da tamo dalje razvija NOP i NOV), a student agronomije Petar Stambolić (1912-2007), koji je u julu 1943. došao iz Bosne i koji će već 1944. biti imenovan za komandanta Glavnog štaba Srbije – e on se u Beogradu zabunkerirao i nije se htio izlagati nikakvome većem riziku.

„Jednom sam“, povjerio mi je Glišić, „upitao Neškovića da li je baš morao Miletićevoj natovariti tolike zadatke i nije li barem nešto od toga mogao obaviti Pera Stambolić. Dobio sam ovakav odgovor: ‘Pera se tada nije mogao kretati jer je imao operaciju na jednoj nozi.’ Pera je u Bosni doista bio ranjen, a kad je tu ranu zalečio, general Peko Dapčević hteo je da ga pošalje u Tuzlu. Pera je, međutim, inzistirao da dođe u Srbiju jer su mu se gnojila dva prsta i na drugoj nozi, pa je bila neophodna hirurška intervencija. U Beogradu je našao lečnika koji ga je operisao. To je jedno. A drugi je razlog zašto se Pera vrlo malo kretao bio taj što je bio upadljiv i poznat policiji. Zato se samo jednom ili dva puta sreo s Jankom Jankovićem, s kojim je Vera Miletić, po dolasku u Beograd, održavala stalnu komunikaciju (Miletićeva je s Jankovićem održala ukupno osam sastanaka – op. aut.).“

U našem (najdužem i najsadržajnijem) razgovoru od 5. juna 2009. Venceslav Glišić je bio još otvoreniji (i detaljniji) pa mi je rekao:

„Zašto ja krivim Stambolića i Neškovića? Prvo, Nešković je preneo na Veru sve partijske zadatke i sve veze. I tu je taj najveći kiks Blagoja – što je prenio vezu koju nije smeo! Bio je to Janko Janković, šef kartoteke u beogradskoj Specijalnoj policiji. Računalo se da vezu s Jankom moraju držati vodeći ljudi u Partiji. Ali on se (Blagoje – op. aut.) meni pravdao da nije imao nikoga drugoga. Da Pera, budući da je bio onako ranjen, nije mogao… Iako je Pera išao dva-tri puta kod Jankove rođake, i susretao se s Jankom. To je meni Pera pričao. On je dva-tri puta bio na toj vezi, ali veza je uglavnom išla preko Vere Miletić. I ono što je najkritičnije: što ona (Vera – op. aut.) nije uspela da poništi ove papire koje joj je Janko dao (prema knjizi Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945, kod Vere Miletić se u trenutku hapšenja zatekla cedulja pisana rukom Janka Jankovića, što je bio jasan dokaz da je surađivao s NOP-om – op. aut.). Trebalo je, ali nije uspela, jer iznenada su bili uhapšeni Parezanovići, gazda i gazdarica, a ona je bila sakrivena u skloništu… Ona nije imala uslova da to uništi.“

Kad ju je smjestio u kući u Lastinoj 9 (na periferiji grada, blizu kragujevačke trošarine), Blagoje Nešković je dao u njoj izgraditi podzemno sklonište za Veru Miletić. Bila je to rupa koja se nalazila točno ispod praga koji dijeli spavaću sobu i predsoblje. I to rupa prilično majušnih dimenzija: čovjek je u njoj u sklupčanom položaju mogao proboraviti najviše sat vremena, a ako bi trebao ostati duže, ugušio bi se zbog nedostatka zraka. To je mjesto na kojem je Vera Miletić, 5. oktobra 1943., bila uhapšena. (Prema podacima iz monografije „Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945“, Vera Miletić se, nakon što je policija ušla u kuću u Lastinoj 9, povukla u sklonište ispod praga, ali je policija u stanu ostavila zasjedu i čim je Miletićeva, ne mogavši više unutra izdržati, podigla vratašca skloništa, bila je na licu mjesta uhapšena i sprovedena u istražni zatvor u Đušinoj.)

Prorežimsko Novo vreme ovako je, u broju od četvrtka 23. decembra 1943., opisalo Verino hapšenje: „Ispod praga koji je razdvajao dve prostorije organi pronalaze ugrađeno sklonište. U njemu je ovu prazninu ispunjavala jedna zgrčena ženska prilika. Pored nje je ležala velika kožna torba u kojoj je bila arhiva Pokrajinskog komiteta Komunističke stranke za Srbiju i prepiske Mesnog komiteta za grad Beograd… Uhvaćena pod veoma teškim okolnostima, sa čitavom štabskom arhivom, sa lažnim ispravama, fizički iznurena, psihički skrhana raznim nepravdama, razočaranjima i maltretiranjima, konačno razočarana u komunističku partiju i u njene oružane partizanske odrede, Vera Miletićeva odmah na licu mesta pristaje da sve prizna…“

Taj je članak očigledno bio napisan sa stradostrašćem, a u njemu je bilo i dosta (antikomunističke) propagande. Đurica Labović je u svojoj knjizi „Tajne enigme o Veri Miletić“ objasnio da je članak u Novom vremenu bio plod dogovora šefa IV. (antikomunističkog) odsjeka Policijske uprave u Beogradu Božidara Boška Bećarevića i glavnog i odgovornog urednika lista dr. Danila Gregorića, predratnog agenta Gestapoa – sa svrhom da se kompromitiraju i Vera Miletić i cijeli partizanski pokret u Beogradu i Srbiji. Labović je ujedno napomenuo da Vera Miletić na saslušanju nije sve odmah priznala, nego da su je njezini isljednici, prije nešto su od nje bilo što izvukli, „tukli, ponižavali, vređali i pretili“.

Kuću u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, u kojoj je Vera Miletić bila uhićena, posjetio sam 27. maja 2008., nepunih 65 godina nakon događaja o kojem je riječ. Bio je to sasvim drugačiji ambijent u odnosu na ono, ratno i predratno doba. Lastina ulica se zvala tako do 1940., tj. do pred sam Drugi svjetski rat. Taj dio Beograda bio je tada slabo urbaniziran, kuća u Lastinoj 9 bila je zabačena (i prilično usamljena), bilo je dosta slobodnog prostora oko nje. Kroz njezine prozore moglo se u ono vrijeme vidjeti ide li netko prema njoj čak i kada se taj putnik-namjernik (ili ma tko to bio) nalazio na pristojnoj udaljenosti od nje. A sada je ta kuća doslovce stješnjena između drugih, kasnije izgrađenih kuća i drugih stambenih objekata.

Kad sam, u maju 2008., takoreći banuo u tu kuću, bila je prepuna fizičkih radnika, neki od kojih su u njoj i spavali (koliko sam shvatio, šef tvrtke za koju su ti radnici radili uzeo je tada tu kuću u najam). Radnici su me odveli do gazdarice kuće, Ljiljane Dražić. Ona je danas udovica (riječ „danas“ odnosi se na 2008.), ima kćerkicu koja se toga popodneva, za mog boravka ondje, igrala u dvorištu.

Gđa Ljiljana Dražić me ljubazno primila i ukratko mi, iz svog ugla, protumačila kontekst svega onoga što se bilo dogodilo 1943. Bila je solidno upućena u ondašnja zbivanja. Pravi vlasnici kuće u Lastinoj 9 bili su tada, u Drugome svjetskom ratu, njezin djed i baka Vidoje i Dobrinka Dražić. Danas oni više nisu živi. Vidoje je umro 1962., a Dobrinka 1987. Živa je danas njihova kćerka, tj. majka današnje vlasnice kuće, koja sada stanuje (tj. stanovala je 2008.) u nekoj drugoj beogradskoj četvrti. S tom sam ženom, svjedokinjom onoga vremena, popričao nekoliko minuta, preko mobitela što mi ga ustupila Ljiljana Dražić. Dala mi je nekoliko zanimljivih podataka.

Vidoje i Dobrinka Dražić u ono vrijeme, u Drugome svjetskom ratu, nisu živjeli u Lastinoj 9. Oni su tada imali još jednu kuću (pokraj današnjega Partizanova stadiona) i kafanu, bili su po zanimanju gostioničari. U sklopu te kafane su i živjeli. A ovu kuću, u Lastinoj 9, iznajmili su nekom trgovačkom putniku, koji ju je onda dao u (pod)najam općinskim službenicima (i tajnim suradnicima KPJ) Miroslavu i Oliveri Parezanović, kod kojih je Vera Miletić stanovala. To je, dakle, išlo posve zaobilazno, Partija je to tako maksimalno konspirativno radila, da policija njezinim ljudima što teže uđe u trag.

Kuća u Lastinoj 9 je u odnosu na ratno doba uglavnom sačuvala svoj nekadašnji izgled. Ima i dalje dva ulaza: jedan iz ulice, a drugi iz dvorišta. Pretpostavka je mojih sugovornica (gđe Ljiljane Dražić i njezine kćerke) da su policijski agenti, kad su došli hapsiti Veru Miletić, ušli kroz dvorišni ulaz.

Želio sam vidjeti i enterijer kuće, i to upravo ono mjesto na kojem je Blagoje Nešković dao napraviti sklonište u kojem se, po potrebi, skrivala Vera Miletić. Ljiljana Dražić me bez ikakva otpora pustila unutra (iako je u kući bila cijela „četa“ fizičkih radnika, koji su potpuno „okupirali“ pojedine prostorije) i pokazala mi taj famozni prag između spavaće sobe (koja gleda na ulicu) i predsoblja (u koje se ulazi iz dvorišnog ulaza). Pokušao sam snimiti to mjesto, i gđu Ljiljanu Dražić pored njega. I gle čuda: koji god kadar pokušavao uzeti i ovjekovječiti, moj je aparat (Casio) podrhtavao. To jest, ja sam bio uzbuđen, i krajnje potresen prizorom ispred sebe. Nisam uspio napraviti nijednu kvalitetnu fotografiju. Ali sam ipak dokumentirao (kako-tako) prizor koji me zanimao.

Doduše, skloništa (rupe) ispod praga, u kojem je Vera Miletić 5. oktobra 1943. čučala kad su policajci bili došli po nju, više nije bilo, jer se u međuvremenu, kod jednog od preuređenja kuće, pravio novi parket pa je ta rupa prekrivena tim novim parketnim slojem. Moja sugovornica, majka Ljiljane Dražić (s kojom sam razgovarao telefonom) kazala mi je da je prigodom hapšenja Vere Miletić u spavaćoj sobi pronađena i radio-stanica (vjerojatno ona koju u svojoj knjizi često spominje Đurica Labović i koja je služila za vezu s Moskvom). Bila je sakrivena u kaljevoj peći. (Inače, kao što je poznato, u kući u Lastinoj 9 nalazilo se i skladište tehnike PK, odakle se propagandni materijal dijelio svim partijskim organizacijama u Srbiji.)

U trenutku uhićenja Vere Miletić Petar Stambolić se, po kazivanju dr. Venceslava Glišića, nalazio u svom skrovištu u Krajinskoj, na Crvenom krstu (gdje je bila i partizanska tiskara), u ulici u kojoj je danas Beogradsko dramsko pozorište. Pritom je Stambolić, po Glišiću, učinio (ili nije učinio) dvije stvari koje, u najmanju ruku, zaslužuju jedno ozbiljnije historiografsko istraživanje.

Prvo: kad je doznao da je Vera Miletić uhapšena, Petar Stambolić nije obavijestio članove i suradnike KPJ s kojima je držao vezu o onome što se dogodilo, tj. nije ih upozorio da moraju bježati jer će u suprotnome i oni sami ubrzo biti uhapšeni.

A drugo: kad je doznao što je Veru Miletić zadesilo, dao je nalog da se iz sjedišta Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju na Avalskom drumu (u knjizi „Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945“ navodi se da je sjedište PK bilo u Šumadijskoj ulici 187) skloni sav partijski arhiv i oružje koje je tamo bilo spremljeno. Spašavao je, dakle, stvari (i partijske dokumente), ali ne i ljude. Glišić mi je povjerio da za taj njegov propust nije doznao od njega osobno (iako se s njim desetljećima družio) nego iz policijskih dokumenata do kojih je kasnije uspio doći kao istraživač i povjesničar.

U našem razgovoru 5. juna 2009. dr. Glišić mi je to ovako prepričao:

„Upitao sam Peru Stambolića zašto o hapšenju Vere Miletić nije obavestio ostale ljude. I Pera mi reče – to ima u onim policijskim izveštajima – da je dao nalog da se sva partijska arhiva, i oružje koje je bilo, sve, osim jednog proglasa, skloni. Ja mu kažem: ‘Pa trebao si da kažeš ljudima da beže iz te kuće (iz sjedišta Pokrajinskog komiteta koje se zapravo nalazilo blizu Lastine 9 – op. aut.), da je provala!’ Sutradan je došla policija i te ljude uhapsila. Znači, on povlači sve, a ne povlači ljude. Kad sam mu to prigovorio, odgovorio je: ‘Ja nisam verovao da će Buha provaliti (Buha je u Lastinoj 9 bio uhapšen nakon Vere Miletić, inače istoga dana kad i ona, 5. oktobra 1943., a na saslušanju je, među ostalim, otkrio i sjedište Pokrajinskog komiteta u Šumadijskoj 187 – op. aut.)!’ ‘A zašto si onda povukao arhivu i oružje?’, upitao sam ga tada.“

Na moje pitanje koga je Petar Stambolić prvoga trebao obavijestiti o hapšenju Vere Miletić, Glišić mi je odgovorio:

„Gledajte, jedino su on i Buha bili, u tom trenutku, u rukovodstvu PK. Pera se meni pravdao da je to sve iznenada bilo, da je policija brzo reagovala, pa da on više nije mogao intervenirati, a veze su se pokidale. On je imao veze s pripadnicima građanskog društva koji su bili naklonjeni Partiji (npr. sa Sinišom Stankovićem, Jovom Đorđevićem, Dušanom Bogdanovićem itd.), ali nije imao ove konkretne veze koje je Vera imala. I on se našao u totalnoj izolaciji. On je, znači, jedino pokušao da iz PK izvuče taj partijski materijal i oružje. I to je izvukao. Ali nije rekao ovima da beže. I oni su ostali i bili su pohapšeni.“

Rekao sam Glišiću: „Doista mi nije jasno kako to Petar Stambolić izvlači te materijale, kao i oružje, a ništa ne kaže ljudima.“ Odgovorio mi je:

„Pa to je interesantno. On nije čak ni ovim sestrama Bukumirović (Jovanki, Ružici, Srbijanki i Vidosavi – op. aut.) rekao. One su bile članice KPJ, Jovanka i ove druge, bile su studentice… One nisu boravile u sedištu PK, one su imale svoj stan. I u vreme provale Pera je jednu noć bio kod njih, ali… Pa sam ga pitao: ‘Što nisi njima rekao da beže?’ A on je rekao: ‘Pa ja nisam očekivao da će Buha provaliti!’ A sestre Bukumirović su uhapšene i dve od njih su izgubile život (Srbijanka i Jovanka – op. aut.); bilo ih je ukupno četiri. Srbijanka je streljana istog dana kad i Vera Miletić, 7. septembra 1944… Znači, Pera je bio kod njih… I ja sam mu rekao: ‘Pa dobro, barem si mogao sestrama Bukumirović da kažeš da su ovi pali!’ Jer, posle te provale njih hapse…“

Upitao sam Glišića: „Znate li kamo je Petar Stambolić sklonio to oružje i materijale, koji su se do trenutka hapšenja V.Miletić i V.Buhe nalazili u sjedištu PK na Avalskom drumu?“ Odgovorio mi je:

„Pa verovatno u Krajinsku ulicu, gde je on imao i pištolj, gde je vežbao, gde su ona dva tipografa radili, Đonović i Jović… To je tamo preneto. Jer ako on s pištoljem u podrumu u Krajinskoj vežba i puca, to znači da su tamo sklonili. Po nekoj logici – ja ga nisam pitao konkretno gde je sklonjeno… Uglavnom, kad sam pročitao što piše u policijskim papirima, postavio sam mu pitanje: ‘Pa sklonio si oružje, a nisi sklonio ljude!’ A on mi je odgovorio da su veze bile pokidane i da on nije mogao da ih obavesti. Pa kažem: ‘Ipak si obavestio tu Danicu Lončar (ona je, prema knjizi „Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945″, bila jedna od petero ljudi, ilegalnih članova KPJ, koji su se nalazili u zgradi u kojoj je bio smješten Pokrajinski komitet – op. aut.)!“

Tada sam Glišića upitao: „Kako onda veze nisu bile pokidane za oružje i arhivski materijal?“ Nasmijao se i odgovorio:

„E, tu je meni to malo nelogično bilo… Ali nije on meni rekao: ‘Izvukao sam’ – nego sam ja to, kažem vam, izvukao iz policijskog izveštaja. U policijskom sam izveštaju pročitao da su oni u PK našli samo jedan proglas Partije valjevskom kraju. Ničega nije bilo. Malo je tu priča zagonetna…“

Glišić je tome dodao:

„Tu su oni (P.Stambolić i B.Nešković – op. aut.) bili osetljivi, teško im je, i jednom i drugom, bilo… Blagoje je posle tražio da Janko Janković i Cvetko Crnjak (bitni konspirativni suradnici KPJ koje je Vera Miletić u svojoj specijalnoj misiji u Beogradu držala na vezi – op. aut.) budu proglašeni narodnim herojima. On je godinama tražio da se oni rehabilituju jer su bili zaslužni… Međutim, s njegovim padom (u novembru 1952. – op. aut.) pala je i cela ta priča… Vidite, oni koji su bili na Čukarici i na periferiji, oni su osetili da ta provala ide i pobegli su u sela okolo, ali ovi koji su bili u centru i radili u ovim ustanovama, bankama i drugim nadleštvima, oni su svi pali – osim što je ovo ostalo gore u Krajinskoj, da bi i to palo u julu 1944… Tako da je ta priča malo teška i nedovoljno objašnjena. A Nešković je, kažem, to nosio kao teret, i zato je mene terao da napišem knjigu o Janku Jankoviću…“

„A za Veru Miletić nitko nikada ništa nije pitao? – upitao sam Glišića. Odgovorio je:

„Za Veru se više niko nije interesovao, osim Mire (kasnije, kad je odrasla – op. aut.). A i Moma se toga odrekao… Nisam mogao shvatiti: zašto tako, i zašto su je (Veru Miletić – op. aut.) žrtvovali; ipak je ona žrtvovana!“

Na kraju našeg razgovora, od 5. juna 2009., upitao sam Venceslava Glišića koliko je ukupno ljudi, koje je u Beogradu držala na vezi, Vera Miletić, nakon teške zatvorske torture, „prokazala“ i u kom se trenutku, za njezina boravka u istražnom zatvoru, to točno dogodilo. Odgovorio mi je:

„Vera Miletić je držala vezu sa 30-40 ljudi. U knjizi ‘Beograd u ratu i revoluciji’ imenično sam naveo koji su to ljudi bili… Moja je, dakle, procena – 40-ak ljudi. S njenim padom nestala je partijska organizacija u Beogradu (u spomenutoj knjizi, koju je dr. Glišić redigirao, točno piše ovako: ‘Velika provala u jesen 1943. godine odložila je obnavljanje Mesnog komiteta KPJ za Beograd, nanoseći veliku štetu organizacijama KPJ i SKOJ-a, i Partiju lišila pouzdanih i značajnih informacija, koje je ona do tada dobijala od svojih članova i simpatizera, koji su radili u kvislinškom aparatu vlasti u Beogradu’ – op. aut.). Više nitko nije… To je bilo zatvoreno… Inače, mislim da se ne može utvrditi u kom je trenutku Vera Miletić pisala svoje priznanje. Naravno da je proteklo određeno vreme, nije ona odmah na prvom saslušanju ono izdiktirala, niko to nije radio, i uvek se vodilo računa koliko su drugi priznali…“

„Kada su krenula hapšenja? Kad je uhapšeno tih 40-ak ljudi, čija je imena Vera Miletić odala policiji? – upitao sam Glišića. Odgovorio je:

„Posle nekoliko dana, nije odmah krenulo…“

„Znači, ne dan-dva nakon Verina hapšenja?“

„Prošlo je više. Znači, ako je Pera mogao da skloni sve, to je prošlo…“

„To ipak znači da je Vera Miletić sačekala, da nije odmah priznala?“

„Da, sačekala je; bilo je vremena, ako je Pera sklonio. Ako on sklanja arhivu, ono oružje i sve ostalo iz sedišta PK, onda to znači… Samo, Pera ljude ne sklanja. E, tu je priča!“

„Je li Stamboliću netko kasnije spočitnuo na tom propustu?“

„Kaže meni Nešković da je, kad su se sreli, plakao. Smatrao se odgovornim.“

„A je li mu tko spočitavao sa strane?“

„Nažalost, nije.“

„Ni Josip Broz Tito?“

„Nije, niko“

„Ni Moskva?“

„Nije, koliko ja znam… Iako je on bio najodgovorniji u tom trenutku. Ja sam mu rekao da se zabunkerirao, da nije poveo računa o ljudima oko sebe. On je govorio da nije imao vezu da ih obavesti. A najgore je, kažem, kada on boravi kod sestara Bukumirović i ne kaže im da je provala, pa da beže. I onda hapse četiri sestre Bukumirović, od kojih su dve ubijene…“

Na V kongresu KPJ 1948. Aleksandar Ranković je pročitao referat pod naslovom „Izveštaj o organizacionom radu CK KPJ“, u kojem je, gotovo onako en passant, upozorio na „slučajeve kukavičkog, izdajničkog i provokatorskog držanja pojedinaca, kao što su Ratko Mitrović, Vasilije Buha, Vera Miletić i Andrija Hebrang, koji su – kapitalirajući pred neprijateljem radi spasavanja svoga kukavičkog života – izdali stvar Partije i naroda i postali oruđe okupatora i klasnog neprijatelja“. Te, 1948. godine i Blagoje Nešković i Petar Stambolić bili su u najužem partijskom i državnom vodstvu Srbije i Jugoslavije; dapače, Stambolić je svoju političku karijeru tek započinjao. Nije, međutim, poznato da se itko od njih dvojice na bilo koji način ogradio od citiranih Rankovićevih riječi. A obojica su itekalo kumovali svemu onome što se Veri Miletić (i ostalima) dogodilo.

Tek je u monografiji „Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945“, objavljenoj 1984., dakle već pred sam raspad SFRJ, napravljen jedan blagi pomak u vidu određenog stupnjevanja tzv. ratnih izdajnika, čime se htjelo reći da ipak nisu svi isti i da se na neke sporne događaje iz Drugoga svjetskog rata i NOB-a ne smije gledati kroz crno-bijele naočale, nego, uvjetno rečeno, u bojama. Pa i u nijansama. Za taj je pomak, kako mi je rekao, najzaslužniji bio redaktor knjige dr. Venceslav Glišić.

U toj kategorizaciji, iznesenoj u monografiji, Vera Miletić je svrstana u drugu od ukupno četiri kategorije, i to drugu ako se ide od onih najgorih ka najboljima. U onu prvu, najgoru skupinu svrstani su oni članovi KPJ koji su nakon hapšenja odmah priznali sve, bez imalo otpora i oklijevanja, i time zapravo postali kolaboracionistima. Među njima je bio i Lazar Dožić, bivši student Beogradskog univerziteta koji je posredno kriv za hapšenje Vere Miletić u oktobru 1943. jer je Nedićevoj policiji otkrio identitet Olivere Parezanović u čijoj je kući, u Lastinoj 9., Miletićeva pronađena i uhićena.

U drugu su skupinu svrstani komunisti koji su tek pod mučenjima priznali policiji ono što su znali, ali ni u tom slučaju baš sve. Među njima je, po kategorizaciji V. Glišića, bila i Vera Miletić.

Trećoj skupini pripadali su „oni koji su priznavali samo onoliko koliko su bili terećeni ili samo ono što je bilo vezano za ljude koji su poginuli ili su se nalazili u partizanima“, pri čemu su „štaviše, izmišljali (…) i pojedine ličnosti koje nisu postojale“.

A u četvrtu, jedinu uistinu pozitivnu skupinu svrstani su neupitni narodni heroji, oni koji nikada nisu progovorili ni riječ čak i ako su bili izloženi najstravičnijim torturama. To su ljudi čija smo imena učili napamet iz povijesnih udžbenika i čitanki. „Jednom od tih heroina“, kaže Glišić, „smatrala se Spasenija Cana Babović, za koju mi je Moma Marković govorio: ‘Mogao si joj iglu provući kroz ruku, a da nije osećala bol…“

Inače, što se Mome Markovića tiče, V. Glišić mi je o njemu ipak rekao jednu pozitivnu stvar: on je, barem teoretski, pokušavao izvući Veru Miletić kad je bila u zatočeništvu u Banjičkom logoru. Kazao mi je: „Meni su rekli da je Moma ipak bio zainteresovan da se Veru pokuša zameniti, u Banjičkom logoru – tj. da se ona zameni za zarobljene Nemce ili kvislinge. To znači da je još uvek bio na neki način vezan za nju… Moma je to tražio od tadašnjeg rukovodstva Srbije. Ne znam da li od Pere ili Neškovića, koji je bio na jugu Srbije… Nema tog papira, na kojem to piše, ali oni su tako tvrdili. Međutim, ta zamena tada u Srbiji nije išla.“

Momu Markovića mi je, usput rečeno, dosta hvalio kolega Đuro Zagorac, rekavši mi, u našem beogradskom razgovoru 27. septembra 2008., da je on, Moma bio „jako pismen“ (uostalom, od 1963. do 1969. Moma Marković je bio glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Borba).

U trenutku hapšenja Vere Miletić, Mira Marković je imala tek nešto više od godinu dana. A kad su joj majku strijeljali, imala je dvije godine i dva mjeseca. Mala Mira je rasla, i odrastala, ne znajući za „status“ svoje majke u javnom i političkom životu Srbije i Jugoslavije, ne znajući da joj je majka proglašena ratnim izdajnikom i ne znajući da joj je biološki otac Moma Marković – čovjek koji je nju i njezinu majku napustio kad im je bilo najteže, usred rata. Za sve će to doznati kasnije, u jednom osobito kritičnom trenutku (ili trenucima) svoga života i odrastanja.

Ukratko, Mira Marković je odrastala na nenormalan način. Čak i u Malom Crniću, kod svog djeda i bake Dragomira i Jelisavete Miletić, o čemu mi je profesorica međunarodnog prava (svojedobno profesorica Slobodanu Miloševiću, na Pravnom fakultetu u Beogradu) dr. Smilja Avramov, u jednome od naših beogradskih razgovora iz 2006.-2008., rekla:

„Znate, i psiholozi bi mogli nešto reći o tome. Kad su malu Miru doneli kod babe i dede, oni su je skrivali po tamo nekim špiljama, i davali joj razne sedative da ne plače. Da ne bi plakala, da ne bi Nemci otkrili dete u kući… To je moralo da utiče na čitav njen mentalni sklop… Ja znam jedan drugi slučaj iz Sombora, kad se porodilo jedno dete. Čak sam učestvovala u prenosu tog deteta u Sombor kod babe i dede. To dete nije moglo da se neguje u partizanima. E sad, da bi skrivali to dete, morali su da ga kriju na razne načine, pored ostaloga i tako da nije smelo da plače… Tako da i taj momenat čovek ne sme da ispusti iz vida…“

Dr. Venceslav Glišić mi je sa svoje strane povjerio – pozivajući se pritom na jedan vrlo važan iskaz Dragoslava Draže Markovića, mlađeg brata Mome Markovića, iz vremena neposredno iza Osme sjednice CK SK Srbije, tj. iz 1987. – da je Mira Marković za „izdaju“ (sa ili bez navodnika) svoje majke doznala kad joj je bilo oko 14 godina. Dakle, u svojim najosjetljivijim, pubertetskim godinama. Ovako mi je ispričao:

„Taj razgovor s Dražom Markovićem vodio sam 29. novembra 1987. On mi je tada s mržnjom govorio o Slobi, i onda mi, usput, razgovaramo i o Miri. S time da je on baratao s imenom ‘Baca’. Nije govorio ‘Mira’ ili „Mirjana“ nego – ‘Baca’. Pa kaže: ‘Naša Baca je frustrirana žena.’ I objašnjava mi tu njenu frustriranost s tim detinjstvom, kakvo je imala. Dve stvari mi je napomenuo. Prvo, da Mira sve do svoje 14. godine uopšte nije znala ko joj je otac, tj. da se Moma Marković nje najpre bio odrekao a da ju je tek kad je ušla u pubertet priznao kao svoju kćerku. A drugo, da je Mira otprilike u to isto vreme doznala i to da joj je majka ratni izdajnik. Dotad o tome nije ništa znala. I jedno i drugo se od nje godinama krilo. I kad je to čula, nju je to izbezumilo. To je meni Draža Marković rekao i ja vam sada tačno pokušavam interpretirati te njegove reči koje je meni, verovatno u besu, izgovorio nakon Slobine pobede na Osmoj sednici. E sad, ko je Miri prvi otkrio da joj je majka ratni izdajnik, da li Moma u trenutku kad ju je priznao ili neko drugi, to vam ja ne mogu reći. Verovatno ni Draža to nije znao.“

Na moje pitanje je li Draža Marković u tom razgovoru spominjao riječ „osveta“, u smislu da se Mira Marković, kad je zajedno sa Slobodanom Miloševićem došla na vlast u SR Srbiji, pokušavala osvetiti svima onima koje je smatrala krivima za svoju i tragičnu sudbinu svoje majke, Vere Miletić – tj. partijskim „dinastijama“ Stambolić i Marković – Glišić mi je odgovorio:

„Nije spomenuo u tom smislu reč ‘osveta’ nego je, otprilike, rekao da je Slobodan maltene instrument preko kojega ona tu svoju frustriranost (liječi, kompenzira – Glišić mi tu rečenicu, u našem razgovoru, nije dovršio, nedostajao joj je ovaj zaključni glagol – op. aut.).“

O tom sam (vrlo osjetljivom) problemskom sklopu, u jednome od naših susreta i razgovora u njezinu stanu u ulici Svetog Save na Vračaru, malo opširnije (iako smo tu temu nabacili sasvim usput) porazgovarao i s dr. Smiljom Avramov. Ona za nesretnu sudbinu Mire Marković krivi ponajprije ili isključivo Momu Markovića, o kojemu mi je rekla:

„Znate li vi što je Moma Marković? To je za mene najveći zlotvor bio! On je malu Miru adoptirao, tj. usvojio po nalogu Partije. On je već imao troje dece (u braku s Verom Dimitrijević-Marković – op. aut.). A Mira je imala 14 godina kad je došla u njihovu kuću, jer su joj umrli baba i deda. I onda nije imala kuda, i Partija je naredila njemu (Momi Markoviću – op. aut.), budući da joj je on navodni otac… I on joj je rekao: ‘Ja sam te morao usvojiti, ja sam to učinio po nalogu Partije, ali ti nisi moja, ja ti nisam biološki otac!’ Mira je imala kompleks majke, ali i problem oca… Od ozbiljnijih ljudi sam to čula. To se tako pričalo. Činjenica je da od troje (ili četvero – op. aut.) Momine dece niko s Mirom u kući nije govorio. Tretirali su je kao Pepeljugu. Ni jedna od tih Mominih kćeri nije s njom razgovarala…“

Smilja Avramov je ujedno doznala i ime policajca koji je ubio (tj. strijeljao) Veru Miletić, nakon što je „odradila“ svoj zarobljenički „staž“ u Banjičkom logoru, 7. septembra 1944.:

„Bila je priča da su Veru Nemci poveli sobom, što nije tačno. Ja sam proverila, odnosno to sam čula od emigracije, i to od jednog čoveka koji je bio u policiji. Nju je lično ubio Vujković. Čuveni Vujković, on je bio u toj Specijalnoj policiji (S. Avramov je ovdje zasigurno mislila na šefa Koncentracionog logora Banjica Svetozara Vujkovića – op. aut.). Ja sam to zapamtila, u emigraciji. I sad nositi taj teret, to je strašno. Ali ima jedna stvar: kad razmišljam, apstraktno, verujte da se kod mene javlja samilost prema toj ženi, Miri Marković. I rekla sam: nije se smelo dopustiti da ta žena – Mira Marković – uđe u politiku! Tu je problem. A kad je ušla, verovatno da je htela na neki način da, kroz svoju superkomunističku ideologiju, rehabilitira svoju majku. Verovatno. To je kompleks.“

Tijekom svojih beogradskih istraživanja, razgovarao sam, 26. decembra 2006., i s tadašnjom direktoricom Istorijskog arhiva Beograda dr. Brankom Prpom. U tom se Arhivu nalazi personalni dosje Vere Miletić, u kojem su pohranjena i pisma što ih je V.Miletić pisala iz Banjičkog logora svojoj kćerci Miri.

Branka Prpa mi je rekla da se komunikacija Vere Miletić s kćerkicom Mirom odvijala upravo preko tih logorskih pisama, koja je Mira naknadno čitala. A kad je odrasla, kazala mi je Prpa, Mira Marković je posumnjala da je, zapravo, njezin otac Moma Marković bio taj koji je likvidirao (u određenom smislu) njezinu majku Veru.

U svojoj knjizi „Tajne enigme Vere Miletić“ (naručenoj od Mire Marković) Đurica Labović navodi podatak kako je sredinom lipnja 1944. “Veri Miletić pošlo za rukom da napiše kratko pismo (u Banjičkom logoru – op. aut.) i preko neke logorašice dostavi ga svojim roditeljima“ te da su ga čitale Verine sestre (tj. Mirine tetke) Olga i Branka, dok ga je kasnije “i njena ćerka Mirjana… desetinama puta imala u rukama“. Očito dobro informirani (iako ne uvijek pouzdani) Labović o tome je još napisao:

“… Vera je pisala da u svom poduhvatu nije usamljena, da će ideja za koju se borila pobediti i da je sloboda na pomolu… Na kraju se nada da joj je ćerka živa i da će je verovatno školovati… ‘Drago bi mi bilo, kada bi bar na svečanostima nosila cvet u kosi, ne samo kao sećanje na majku, nego bi to bila jedna stalna spona između nas dvoje’…“

Pritom je Labović u fusnoti naveo da je sadržaj tog pisma Vere Miletić rekonstruirao po sjećanjima Verine sestre Olge i kćerke Mirjane.

O Veri Miletić konzultirao sam se i s beogradskim publicistom Slavoljubom Đukićem, autorom nekoliko knjiga o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković. Đukić mi je rekao da je Moma Marković u svojim najpoznijim godinama (umro je 1992.) „progledao“ i da je za 180 stupnjeva promijenio svoje prvotno mišljenje o Veri Miletić kao izdajniku. U jednoj vrlo intimnoj ispovijesti, predosjećajući svoju skoru smrt, odrekao se službene (partijske) interpretacije partizanske karijere Vere Miletić, a time i svega onoga što je on sam tijekom postojanja SFRJ javno govorio i zastupao. O tome je Đukić nabacio i nekoliko riječi u svojoj knjizi „On, Ona i mi“: “Pred smrt… kada se svode životni računi, … u krugu porodice i prijatelja, izražavao je nevericu u verziju o izdaji Vere Miletić.“

Za svog boravka u Beogradu upoznao sam i čovjeka, podrijetlom iz Požarevca, koji je dugi niz godina bio (tajna) simpatija Mire Marković, čak i onda kad se Mira zaljubila u Slobodana Miloševića, pa i nakon što se za njega bila udala. Vezu s Mirom održavao je sve do 8. sjednice CK SK Srbije, tj. do 1987., a povremeno ju je i posjećivao u Beogradu. On je bio godinu dana mlađi od Mire, tj. rođen je 1943. (za razliku od Mirjane koja je 1942. godište).

Njih su dvoje kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih zajedno išli u Požarevačku gimnaziju. Mira mu se činila „normalnom“, tj. vedrom, društvenom i komunikativnom, poput ostalih djevojaka, a onda se, negdje u vrijeme kad je išla u 3. ili 4. razred gimnazije, zbio jedan čudan događaj koji ga je (jednako kao i Miru) duboko potresao i koji mu se, sve do danas, snažno urezao u pamćenje.

„Bila se razboljela“, rekao mi je, „pa sam je posjetio kod kuće. Razgovarali smo u njezinoj sobi, gdje je spavala. Bila je uzbuđena i duboko potresena, drhtala je kad mi je govorila: ‘V…, nešto sam krupno i vrlo ružno doznala!’ Ali nije mi htjela odati o čemu se radi. I nikada mi to nije ispričala. Pretpostavljam da je tada doznala za ‘status’ svoje majke u javnom (partijskom) životu Srbije.“

Taj se iskaz toga mog sugovornika iz Požarevca (koji danas živi u Beogradu i bavi se znanstvenim radom) može dovesti u vezu s onime što je u svojoj knjizi „Tajne enigme o Veri Miletić“ napisao Đ. Labović. On u njoj citira dopis koji se, kako kaže, čuva u Istorijskom arhivu Beograda, a u kojem piše da su „prilikom ekshumacije streljanih 22-26. VIII 1959. godine, iznad dve masovne rake u Jajincima, nađeni (…) drveni krstovi i piramide, sa više označenih imena“, da je tom prigodom identificirano 20 leševa i da je pod rednim brojem 13 navedeno ime i prezime Vere Miletić. Nalaz komisije verificirala je, na licu mjesta, Verina mlađa sestra (tj. Mirina tetka) Branka.

1959. godina… Mira Marković je tada imala 17 godina. To jest, 17. je rođendan slavila (ako ga je slavila) 10. jula 1959. Sociolog Karl Mannheim u svom eseju „Problem generacija“, uvrštenom u knjigu „Eseji o sociologiji znanja“, upozorava na 17. godinu u odrastanju i sazrijevanju svake osobe pa kaže, između ostaloga, da se „mogućnost stvarnog ispitivanja stvari i promišljanja o njima javlja (…) tek u tački kada počne lično eksperimentisanje života – oko 17. godine“.

Mira Marković se, kad je napunila 17 godina, odlučila na jedno uistinu vrlo neobično i unikatno „eksperimentisanje života“. Odlučila je kopirati životni put svoje majke Vere Miletić. To jest, postala je, na neki način, njezinim (ali pervertiranim) klonom.

Vera Miletić je postala vatrenom ljevičarkom, simpatizerom komunističkog pokreta, u 7. razredu (danas je to 3. razred) gimnazije, koju je pohađala u Požarevcu. Bilo je to u školskoj godini 1936.-1937. Aktivno je sudjelovala u literarnoj družini „Razvitak“, formiranoj u Požarevačkoj gimnaziji, a poznatoj po ljevičarskom, komunističkom opredjeljenju nekih (ili mnogih) svojih članica (među kojima je bila i njezina sestrična i buduća Titova ratna sekretarica i ljubavnica, zapravo nevjenčana supruga, Davorjanka Paunović, zvana Zdenka).

U istoj životnoj dobi (17 godina), na istome mjestu (Požarevačka gimnazija), u istom razredu gimnazije (3. razred) i u okviru iste literarne družine, odnosno školskog lista, „Razvitak“ (definiranog kao „omladinski časopis za književnost, društveni život, nauku, kulturu i zabavu“), aktivira se, poput kakvog bombaša-samoubojice, i Verina kćerka Mira Marković. Bilo je to u školskoj godini 1959.-1960. U prvom broju lista Požarevačke gimnazije Naša stvarnost, tiskanom 15. aprila 1960., a koji će već od drugoga broja (onog od 25. maja 1960.) promijeniti ime u Razvitak, Mira Marković je objavila članak pod naslovom „Razmišljanja“, u kojem je obznanila da je napunila 17 godina i da, na određen način, kreće sa svojim ideološkim i društveno-političkim aktivizmom i svojom političkom karijerom.

Održala je moralnu bukvicu svojim drugovima i drugaricama iz razreda, poručivši jednome svom drugu koji se na školskom satu, kako je napisala, „kod stiha o poginulima (moguća asocijacija na Veru Miletić – op. aut.) široko nasmejao“: „Druže, stidi se!“

A u drugom (formalno 17.) broju požarevačkog Razvitka, od 25. maja 1960., objavljen je izvještaj s omladinske konferencije Požarevačke gimnazije od 19. maja 1960., kao i sastanka održanog nekoliko dana kasnije, na kojem je 17-godišnja Mira Marković izabrana za predsjednika Školskog komiteta omladine Gimnazije. U istom je Komitetu bio i njezin dečko Slobodan Milošević.

A na str. 5 toga broja objavljena je i „pjesma u prozi“, bez naslova, Mire Marković, sa stihom: „Jednog proleća u kosi su mi procvetali cvetovi…“

Novi broj Nedeljnika posvećen je dvadesetoj godišnjici hapšenja Slobodana Miloševića – kako su izgledala 72 sata u koje su stale čitave devedesete. Serija „Porodica“ koja je izazvala brojne reakcije došla je kao odlična podloga za jednu od važnijih priča srpske politike s početka 21. veka.

Novi broj Nedeljnika je na kioscima od četvrta, 1. aprila.