Dvojica su pisaca imali široke obzore i stvarali veliku književnost jer su odrasli u širokim okvirima velikih carstava pa su razumijevali kako se jadno stanje naših naroda može prevazići samo natplemenskim državnim i društvenim okvirom u kojemu bi nama konačno, jednom u povijesti, pripala uloga onih koji određuju što će i kako raditi. U svojim su djelima opisali stanje duha koje bi valjalo ostaviti iza sebe ali, ne njihovom krivicom, ispalo je da njihova književnost legitimizira duhovnu bijedu i nacionalnu frustriranost. Opet smo povijesnu, historiografsku istinu tražili tamo gdje stanuje isključivo umjetnička. Po tom modelu i njihove su privatne osobe djelomice zamišljene na osnovu tračeva, pa je Krleža debeljuškasti politički radikal i poltron a Andrić jezuita sklon pederastiji iako su i jedan i drugi u narodu zavrijedili etiketu Pisca, onog od državnog značaja, nacionalnog.
Takvi su to narodi, njihovom kulturnom obzoru dovoljan je po jedan pisac i tu se iscrpljuju njihova žeđ za književnošću i kapacitet za kulturu.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 27. APRILA, ILI U DIGITALNOM IZDANJU DOSTUPNOM NA NSTORE.RS