Desetine hiljada žena godišnje izgubi život u zločinima motivisanim njihovim polom – u porodicama, na radnim mestima, na ulicama. Ubistva koja bi u zakonima mnogih zemalja bila klasifikovana samo kao „teško ubistvo“, kriju u sebi rodno zasnovano nasilje, društvenu nejednakost i duboko ukorenjene patrijarhalne norme. Femicid predstavlja najekstremniji izraz mizoginije i nezaustavljive spirale nasilja prema ženama.

Ali, šta se menja kada on postane posebno krivično delo i da li pravno priznanje vodi ka manjem broju žrtava?

Cilj priznavanja femicida kao posebnog krivičnog dela je da osvetli strukturalnu prirodu rodno zasnovanog nasilja i ukaže na potrebu da se ovi zločini tretiraju sa posebnom pažnjom, uzimajući u obzir specifične okolnosti koje ih prate. Iako većina država u svetu još uvek femicid svrstava pod opšte zakone o ubistvu, zanemarujući njegovu rodnu dimenziju, postoje države koje su prepoznale ovaj problem i uvele specifične zakonske okvire.

Jedan od pionira u donošenju promena bio je Meksiko, koji je 2012. godine usvojio zakon koji prepoznaje femicid kao posebno krivično delo, a za čiju se definiciju koristi izraz „feminicidio“. Ovaj termin stekao je značaj, pre svega, kroz rad meksičke sociološkinje i aktivistkinje Marsele Lagard, koja je definisala koncept kao rodno zasnovano ubistvo žena koje proizilazi iz sistemske mizoginije i društvene nejednakosti. Prva značajna inicijativa za zakonsko priznanje femicida u Meksiku potekla je nakon talasa ubistava žena u gradu Huarezu tokom 1990-ih i početkom 2000-ih.

Međutim, koncept femicida bio je predmet zakonskih i akademskih rasprava i u drugim delovima sveta, poput Latinske Amerike i Kariba, pre nego što je Meksiko formalno usvojio ovaj zakon. Kostarika je još 2007. godine uvela zakon kojim se femicid prepoznaje i kažnjava kao poseban oblik nasilja nad ženama. Takođe, Čile i Salvador su među prvim zemljama koje su uključile femicid u svoje krivične zakone.

U Srbiji postoje brojne inicijative, predvođene ženskim organizacijama, koje se zalažu za uvođenje posebne kazne za femicid, kao i za uspostavljanje nacionalnog mehanizma za praćenje slučajeva femicida. Iako se o ovoj temi sve više govori i podiže svest, femicid u našem zakonodavstvu još uvek nije prepoznat kao zasebno krivično delo, dok su susedne zemlje, poput Severne Makedonije i Hrvatske, prepoznale značaj ovog koraka.

Severna Makedonija je 2021. godine u svoj Krivični zakon uvrstila femicid, čime je poslala jasnu poruku o potrebi suočavanja sa rodno zasnovanim nasiljem na sistemskom nivou. Hrvatska je u sklopu izmene zakonodavstva 2023. godine priznala femicid kao posebno krivično delo, uz rigoroznije kazne za počinioce.

Iako se broj femicida u Meksiku nije značajno smanjio nakon uvođenja zakona 2012. godine, taj potez je bio važan početak u prepoznavanju i adresiranju ovog problema. Statistike pokazuju da samo zakonodavna promena nije dovoljna – potrebne su šire društvene promene, uključujući edukaciju, prevenciju i doslednu primenu zakona.

Sa druge strane, u Severnoj Makedoniji i Hrvatskoj još uvek nema dovoljno podataka o efektima ovih zakona. Radna grupu unutar Ministarstva pravde u Makedoniji, dugo je radila na izemenama krivičnog zakona i njegovog usaglašavanja sa Istanbulskom konvencijom, ističe za Nedeljnik pravnica i pravna savetnica u Koaliciji za seksualna i zdravstvena prava marginalizovanih zajednica Margini u Makedoniji, (Коалицијата Маргини), Nataša Boškova.

“Diskusije u grupi su vodile ka zaključku da je dovoljno što zakon prepoznaje ubistvo u kontekstu porodičnog nasilja i da nema potrebe od posebno izdvajanje ubistva žena. Takav predlog je usvojen od Vlade i poslan u Parlament na usvajanje. U širem kontekstu, u periodu koji je prethodio donošenju izmena Krivičnog zakonika, u zemji se jedno za drugim dešavalo više ubistava žena, sto je šokiralo javnost, a u pojedinim slučajevima bilo je više žrtava. U svim slučajevima činilo se da su institucije bile upoznate sa problemom, ali u kulturi minimiziranja ili normaliziranja nasilja nad ženama, očigledno je izostala adekvatna procena rizika koja je rezultirala ubistvom. Kao građanske organizacije zagaovarali smo sa poslanicima u Parlamentu za uvođenje posebnog krivičnog dela, a dugogodišnju saradjnu i rad sa poslanicama rezultiralo je sa usvajanjem amandmana koji sankcioniše onoga ko oduzme život ženi ili devojci do 18 godina, tako što vrši rodno zasnovano nasilje”,objašnjava pravnica.

Uvođenje femicida u Hrvatskoj javnosti otvorilo je pitanje zbog čega je jednoj skupini potrebna veća zakonska zaštita nego drugoj, ali je svakako podigla svest o ovom problem, objašnjava Kristina Kulić ispred Autonomne ženske kuće u Zagrebu.

“Takva pitanja, čak i kada dolaze u provokativnoj namjeri, otvaraju prostor za govorenje o nasilju prema ženama i objašnjavanje zašto je rodna neutralnost u zakonu zapravo diskriminatorna. Autonomna ženska kuća Zagreb posljednjih 6 godina lobira za sveobuhvatnu promjenu zakonodavnog okvira što je i ovoga puta propušteno. Smatramo da nije dovoljno samo uvesti KD femicida već su potrebne izmjene i drugih zakona kako bi oni efikasnije štitili žene koje proživljavaju nasilje od svojih partnera. Iako sve to imamo već regulirano Istanbulskom konvencijom, svakako je potrebno nacionalno zakonodavstvo uskladiti jer nam situacija na terenu pokazuje da mnogi od onih kojima se žene prvima obraćaju za pomoć, nisu Istanbulsku konvenciju niti pročitali”, objašjava Kristina Kulić dodajući da to pokazuje da nikakve promene zakona ne pomažu ako se istovremeno ne ulaže i u sveobuhvatnu implementaciju. “Za to je nužna edukacija stručnjaka iz sustava policije, pravosuđa, socijalne skrbi, ali i mnogo šire. U tu edukaciju moraju biti uključene pripadnice ženskih organizacija koje se ovom temom bave već više desetljeća, a ekspertizu vuku između ostalog i iz direktnog rada sa ženama koje nam se obraćaju za podršku”.

Kako navodi sagovornica Nedeljnika, statistike MUP-a pokazuju da većina ubistava žena u Hrvatskoj nastaje u intimnim partnerskim vezama, sa čak 75% slučajeva od strane bliskih osoba. Između 2018. i 2023. godine, ubijeno je 76 žena, a 34 od njih ubila su intimni partneri. Iako postoje zakonske mere zaštite, analiza “Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova” pokazuje da se često ne koriste, što dovodi do propusta u prevenciji femicida. Nedostatak centralizovanog sistema za praćenje slučajeva nasilja otežava praćenje napretka i analizu rezultata.

“Unatoč tome što je Hrvatska potpisnica ključnih međunarodnih ugovora i konvencija vezanih uz zaštitu žena od nasilja i unatoč tome što je femicid uveden kao kazneno djelo u Kazneni zakon 2024. godine, 16 žena je ove godine brutalno ubijeno. Ovaj zastrašujući broj ubijenih žena jasno ukazuje na ozbiljan problem u provedbi zakona i nedostatak učinkovite suradnje među institucijama koje bi trebale štititi žene. Nužne izmjene u zakonodavstvu samo su prvi korak, ali uzaludan ako ih ne prati implementacija na terenu. Borba protiv nasilja prema ženama zahtijeva koordinirano djelovanje svih sektora – od institucija vlasti, pravosuđa, policije, socijalne skrbi, zdravstva, obrazovnih institucija pa sve do nevladinih organizacija”, objašnjava Kristina Kulić.

Jedan od čestih argumenata protiv uvođenja femicida kao posebnog krivičnog dela jeste da bi to „dupliralo“ postojeće zakone o ubistvu i da je to “prosto ubistvo” koje se ne razlikuje, sem po motive, od drugih.

“Statistika i brojne studije, koji pokazuje vistinsko lice problema, mogu da se iskoriste kao pokazatelj zašto nam je potrebno posebno izdvajanje femicida, što bi nam pomoglo u kreiranju ciljanih pravnih i političkih odgovora. U ovom smilsu važno je da ukažemo na zemlje koje su vec uvele femicid kao posebno krivično delo i koji već daju pozitivan uticaj na prevnciji, prodizanje svesti o problemu, ali i u krivicnog gonenja pocinitelja”, objašnjava pravnica Nataša Boškova.

Primer Severne Makedonije i Hrvatske predstavlja značajan iskorak u borbi za prava žena i protiv rodne diskriminacije. Oba društva su, iako sa različitim izazovima, uspela da donesu zakone koji prepoznaju femicid kao poseban oblik nasilja, čime se priznaje ozbiljnost problema. Oba društva suočavaju se sa izazovima kao što su nedostatak centralizovanog sistema za praćenje slučajeva nasilja, administrativni problemi i spora primena zakonskih rešenja, što često ometa zaštitu žrtava.

P“repreke uvođenju posebnog kaznenog djela femicida, ali i drugih kaznenih djela u kojima bi se odstupilo od rodne neutralnosti u zakonu uvijek nailaze na prozivke za diskriminaciju. Naime, nakon što je zakon predložen, on ide u javno savjetovanje na kojem su svi pozvani dati komentare, koji se onda uzimaju u obzir ili ne. Suci kaznenog odjela vrhovnog suda na sjednici su donijeli i objavili mišljenje o uvođenju femicida kao posebnog kaznenog djela, navodeći da je zakonski neosnovano i diskriminatorno prema muškarcima. To je argument koji redovito čujemo i čak na nekim tribinama se javljaju muškarci tražeći pojašnjenje zašto to nije diskriminacija. Suprotno izraženim mišljenjima da se radi o većoj zaštiti ženskog života, smatramo da je faktično stanje takvo da je ženski život podcijenjen (mislimo isključivo na rodno uvjetovane oblike nasilja). Da bi povratili balans u jednako poštivanje života muškaraca i žena, potrebno je u zakonima posebno istaknuti nasilje prema ženama. Dakle, ne smatramo da se radi o propisu koji uvodi nejednako cijenjenje života, nego o propisu kojemu je cilj postići jednako cijenjenje života u aktualnim okolnostima koje postoje u vrijeme ovih izmjena zakona“, objašnjava Kristina Kulić iz Autonomne ženske kuće Zagreb.

Slična iskustva, dele i saborkinje u Severnoj Makedoniji.

„Nažalost, ovaj deo reforme je najtežak. Utisak ukupnog pravnog okvira za zaštitu od rodno zasnovanog nasilja je da praksa zaostaje za zakonima. Ono što je usvojeno teško je sprovesti, zbog čega se promene sporo naziru. Dug je bio put zagovaranja za uvođenje krivicnog dela, ali sada nam trebaju snažne i osvešćene institucije koji će operacionalizirati zakon na način na koji uistinu napravio potrebne promene. Institucije, pored pronalaženja i kažnjavanja počinioca, moraju da se pozabave društvenim faktorima koji omogućavaju takvo nasilje. Profesionalci moraju da shavte dimamiku rodnog zasnovanog nasilja, razloge i posledice koji dovode do toga da na adekvatno odgovore“, zaključuje pravnica Nataša Boškova, dodajući da je potrebna transformacija institucija koji će moći da prate zakonske izmene i da ih sprovode u duhu u kom su donešeni. „Ne možemo efikasno da se nosimo sa problemom ako nemamo jasnu predstavu o broju slučajeva, dublju analizu uzroka i posledica femicida i identifikaciju propusta u cilju otklanjanja nepravilnosti. Nama sve ovo nedostaje i iako je rano da govorimo o efektima, prvi utisci su da praksa nije promenjena nakon donošenja zakona, što ukazije da postoji odsustvo iskrene političke volje da se država bavi ovim problemom“.

 

 

Tagovi

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.